INICIJATOR POSTAVLJANJA PLOČE 'Kritičarima želim da njihove obitelji nikada ne dožive ono kroz što je prošla obitelj Saška Gešovskog'

Marko Gaj, inicijator postavljanja spomen ploče na Banovinu poginulom ročniku Sašku Gešovskom tijekom prosvjeda, osvrnuo se na reakcije zbog (ne)postavljanja.

'Kao inicijator postavljanja spomen ploče Sašku Gešovskom, nevinoj žrtvi događanja u Splitu 6. svibnja 1991. godine, a koja je nakon odluke Komisije za imena ulica, trgove i spomenike izazvala brojne (uglavnom negativne) reakcije, moram podsjetiti da je prvi zahtjev predan 19. svibnja 2019. godine.

Brojni dopisi tadašnjem gradonačelniku Andri Krstuloviću Opari, tadašnjem predsjedniku Komisije Petru Škoriću i tadašnjim gradskim vijećnicima ostao je bez odgovora. Pretpostavljam da je (ne)demokratski način rada tada vladajuće većine onemogućio je da se prijedlog makar stavi na razmatranje. Njima na čast i obraz, ako ga uopće imaju.

Sadašnja vlast na čelu sa gradonačelnikom Ivicom Puljkom i predsjednikom Komisije Srđanom Marinićem ispoštovala je demokratsku proceduru i stavila prijedlog na razmatranje. Nažalost, zbog zdravstvenih problema nisam prisustvovao prvoj sjednici, kada je prijedlog odbijen zbog 'spornog' teksta spomen ploče. Posebno u vezi toga moram napomenuti da mi je jedina želja bila komemoriranje nevine žrtve, ne vojnika JNA, ne ulazeći nikada u to tko ga je ubio. Raniji tekst 'Nevina žrtva prosvjeda održanih 6. svibnja 1991. godine' nije imao za cilj da ikoga osudi, već ukazati da se stradanje dogodilo tijekom prosvjeda. Možda bi bolja varijanta bila 'Nevina žrtva stradala tijekom prosvjeda 6. svibnja 1991. godine', no u konačnici je išao sadašnji prijedlog 'Nesretno stradao 6. svibnja 1991. godine', koji je prihvaćen od strane većine članova komisije. Za članove komisije koji su bili protiv i napustili glasanje, smatram da nisu glasali protiv, već da su bili suzdržani, možda u želji da ne ostane zabilježeno da su svoj glas dali protiv komemoriranja nevine žrtve.

Za sve one koji su iskazali svoje neslaganje i protivljenje iz raznih razloga, moram ukazati na neke formalno pravne činjenice tog vremena:

- Zakonom o vojnoj obavezi SFRJ-a svaki punoljetni građanin morao je odslužiti vojni rok, a neodazivanje je povlačilo kaznenu odgovornost sa kaznom od tri godine,

- do donošenja u Saboru RH Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske, 25. lipnja 1991. godine (odnosno do donošenja u Saboru RH Odluku o raskidu svih državnopravnih veza Republike Hrvatske s bivšom državom SFRJ, 8. listopada 1991. godine) JNA je potpuno legalno bila na teritoriji Republike Hrvatske, bez obzira što se i prije ovih datuma vrh JNA stavio na stranu tadašnjeg političkog rukovodstva Srbije

-  Sabor RH je 26. lipnja 1991. godine donio Zakona o obrani, koji stupa na snagu objavom u Narodnim novinama, pa iako je predsjednik RH donio ukaz o proglašenju istog 28. lipnja 1991. godine, zakon je u Narodnim novinama objavljen tek 20. rujna 1991. godine.

Člankom 190. navedenog zakona predviđeno je slijedeće: 'Novaci, građani Republike Hrvatske, neće se, od dana stupanja na snagu ovog zakona, upućivati na služenje vojnog roka u JNA izvan teritorija Republike Hrvatske.

Novaci, građani Republike Hrvatske iz stavka I. ovoj članka ne mogu se tijekom služenja vojnog roka premještati izvan teritorija Republike Hrvatske bez suglasnost Ministarstva obrane.'

Navedeni članak ukinut je Izmjenama i dopunama Zakona o obrani, od 8. listopada 1991. godine.

Iz ovog bi se moglo zaključiti da su građani Republike Hrvatske sve do 8. listopada 1991. godine upućivani na odsluženje vojnog roka u JNA, doduše od 20. rujna 1991. godine isključivo u kasarne JNA u Hrvatskoj.

Što se tiče jezika i pisma koji bi bio na spomen ploči, potrebno je navesti da bi se ispod natpisa na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu, službenom u RH, nalazio natpis na makedonskom jeziku i na makedonskom ćiriličnom pismu. Za one kojima nije poznato, službeno pismo makedonskog naroda se zove Kirilica i, za razliku od srpske, ima 31 slovo. Sve ovo je predloženo iz poštovanja prema stradalom pripadniku makedonske nacije, kao i prema narodu Makedonije. Dakle, isto nema nikakve veze sa službenim jezikom JNA koji je bio srpsko-hrvatski, kao i pismom koje je bilo latinica.

Zanimljivo je da su se ćiriličnim pismom služili Hrvati od 12. do 19. stoljeća, ponajviše na dalmatinskom, dubrovačkom i bosanskohercegovačkom području i u literaturi se mogu naći različiti nazivi: bosančica, bosanica, zapadna ćirilica, hrvatska ćirilica, poljičica i dr. Ovdje valja istaknuti naziv koji nalazimo u nekim ćiriličnim spomenicima: pismo arvacko. Taj naziv glasno govori da je riječ o pismu koje je neodvojivi dio hrvatskoga kulturnog identiteta i dragocjena baština koju ne bismo smjeli zaboravljati ili zatirati (izvor HAZU, STIN, JEZIK).

Posebno valja napomenuti da prilikom agresije na Hrvatsku Republika Makedonija nije sudjelovala u njoj, referendumom od 8. rujna 1991. godine većina građana Makedonije se izjasnila za samostalnu Makedoniju. Makedonski parlament je 18. rujna 1991. godine proglasio neovisnost, a 12. veljače 1992. godine Makedonija je priznala Republiku Hrvatsku, da bi već 30. ožujka 1992. godine uspostavile diplomatske odnose.

Što se tiče dobronamjernih kritika u vezi teksta spomen ploče, valja napomenuti da o istoj odlučuje politika. A kako je politika umijeće mogućeg, valjalo joj se prilagoditi, prvenstveno iz želje da ploča ugleda svjetlo dana za života oca Goce i sestre Tatjane. Za mamu Cvetu smo nažalost zakasnili.

Što se tiče onih drugih kritičara, želim im da njihove obitelji nikada ne dožive ono kroz što je prošla obitelj Saška Gešovskog', poručio je.