Irska ili prekvalifikacija?

Fakultet mi se, iako ga završavaju i pojedinci lišeni zdrave pameti, čini kao stvarno vjerodostojan test nečijih sposobnosti da riješi konkretne probleme i stvori nekakvu vrijednost u današnjoj civilizaciji. Nije važno što nikada nećete uzeti sekstant u ruke i što vam isti zasigurno neće spasiti život na moru (prije će to uraditi recimo dobar smartphone), ali morate apsorbirati smisao i funkciju te prapovijesne naprave. Potom se zavaljati u parter sa sinusima i kosinusima i od tih grafitnih kobasica dobiti neke suvisle koordinate. Nema vam druge ako želite raditi isto ono što Filipinci rade s dva tečaja od petnaest dana. Morate se isto tako, da se razumijemo, gledati oči u oči s dvostrukim integralima i beskrajnim limesima ako želite ikakvu normalnu diplomu i ikakav odgovorni posao. Osim možda ako želite biti odvjetnik. U tom ćete tek slučaju zatrpati ono malo zrakopraznog prostora u lubanji besmislicama da biste u konačnici mogli uvjeravati obmanutu javnost i potkupljivog suca da je istina laž, a laž istina. Takva je igra. Troma i uzaludna. Ili igrate po pravilima ili tražite drugo igralište.

Tek nakon par godina nepotrebnog zatupljivanja, ako vam se posreći da vaša molba ne završi u nepročitanoj pošti, stižete u treće pretkolo gdje vas čekaju pravi protivnici. Znate, oni kojima su ta pretkola malo jači treninzi. Mediokriteti zaposleni po partijsko-rođačkoj liniji koji vas odmjeravaju blagim telećim pogledom dok iz dubina svog intelektualnog bića vadite sve što imate i nemate da biste ih impresionirali. Očekujete iskru u njihovim očima, tračak nade da ste eto baš vi nešto bolji od ostalih koji pretendiraju na to radno mjesto. 

Bacate bisere pred svinje i nakon pola sata ostajete bez bisera. Svinje vas gledaju i dalje blagim telećim pogledom, a vi umjesto iskre u zjenicama vidite samo ponor i shvaćate da unutra nitko ne stanuje. Ipak niste dovoljno dobri.

Odlazite kući sa spoznajom da ste utukli godine i godine truda u nešto što baš i nije za vas jer očito je da je država prepuna genijalaca koji imaju materiju u malom prstu i s lakoćom obavljaju sve te naročite poslove za koje vi mislite da ih možete obavljati, ali ipak ne možete. Razmišljate o tome kako su možda u Irskoj kriteriji malo blaži. Ili možda da se prekvalificirate... Tko zna. 

I dok tako utučeni šetate pored mjesta na kojem je nekidan jureći automobil pokupio staricu na nogostupu otvarate članak na portalu u kojem piše da se gradski oci i prometni eksperti nalaze usred nerješive enigme. Naime, ne znaju kako stati na kraj ovom cestovnom ludilu. Nemaju lijek za tu pošast koja desetkuje stanovnike grada i okolice, za ovu zagonetku koja baca u očaj sve te lumene koji rade tamo negdje gdje ste vi naivno mislili da možete možda raditi. Da možete svojim akademskim i ljudskim kapacitetima pridonijeti da se nešto takvo smanji ili možda spriječi. 

Gledate u to raskrižje, pa opet gledate članak. Samo nekoliko debelih betonskih ograda na svakom uglu raskrižja uradilo bi razliku. Samo par tisuća kuna dobro salivenog betona na pravom mjestu dovelo bi ponovno kozmičku ravnotežu u naš grad i pravda bi bila zadovoljena. Jedini koji bi stradao u tom slučaju je upravo onaj koji sije smrt. Nakon frontalnog udara u tu gomilu betona ostala bi samo kugla mljevenog lima. Bez neodgovorenih pitanja. I dok to jasno vidite nije vam jasno je li ovo neka zajebancija ili ste tek glavni lik Kafkinog romana.

Irska ili prekvalifikacija... hm.