IZVJEŠTAJ S NAJTUŽNIJEG MJESTA U SPLITU 'Užasan je osjećaj kada čovjek pred tobom umire, daješ sve od sebe, a nije dovoljno...'

Fotogalerija (19)

'Sestro, zovu me moji mama i tata, idem njima gore, neću ja preživjeti', ova rečenica je rasplakala i glavnu sestru Hitnog prijema Zavoda za infektologiju. Nakupile su se oči suzama, maska i vizir kriju osjećaje, ali pronalazi snagu u sebi i pronalazi riječi utjehe.

- Nije još vrijeme, mole se gore za tebe, da ostaneš još ovdje - prepričava nam Željka Laco, prva među jednakima Hitnog prijema KBC-a Split.

Srce joj je veliko jer evo deseti dan Milan S. se oporavlja od koronavirusa, na kisiku je, ali ide na bolje.

Sa sestrom smo prošli kroz odjel preko balkona i svaki put kad prođe, kršni Milan podigne palac gore i osmijeh pošalje sestri. Taj dan kada je primljen u težem stanju, Laco je mijenjala sestru s odjela. 

Ovo je samo jedna u nizu priča koje proživljavaju sestre i liječnici Klinike za infektologiju.

Željana Milovčić ne može zaboraviti pacijenta mlađe životne dobi koji je teško disao. Anesteziolog je dolazio za posljednju odluku o respiratoru.

- Čitao je Bibliju i borio se za zrak. Oprostio se s obitelji, javio da će biti priključen na respirator. To je bilo posljednji put da su se čuli - kaže nam.

Nije se izvukao.

Teško je i sa strane gledati kako izgleda ta prva crta bojišta u Covid ratu, na Hitnom prijemu Zavoda za infektologiju. Tri sestre, tri liječnika i tehničari u smjeni te kroz jutro uz pomoć glavne sestre pregledali su svakog, baš svakog hospitaliziranog bolesnika, kao i one koji mogu nastaviti liječenje doma, ali su pregledani na Hitnom prijemu jer ih je liječnik uputio.

Domaćin u našoj reportaži Zavodom bio nam je kratko vrijeme predstojnik dr. Ivo Ivić. Vrlo brzo je stekao i simpatije javnosti zbog jasnih poruka i direktnog pričanja o problemu.

- Još od ljeta sam upozoravao na ono što nas očekuje, tražio sam i kontejnere i šatore i ljude. Sporo ide, ali uspijevamo - opisuje nam dok nam pokazuje jedan od kontejnera.

U njemu je smješten čovjek koji čeka obradu.

- Ne osjećam se dobro, baš nisam - kaže nam.

Kada smo došli, bio je jedan pacijent, u kratko vrijeme dok smo razgovarali sa sestrama i mladim liječnicima, četiri su se kontejnera napunila. Da ukratko opišemo, svatko tko dođe, smješten je ili u kontejner, šator ili čekaonicu. Obrađuje se, i ovisno o stanju, ostaje na odjelu smještenom uz Hitni prijem gdje svaka soba ima kisik, ili na plućno, ortopediju, traumu, odnosno 'Covid odjele'. Tamo su s blažom kliničkom slikom, ali također zahtijevaju bolnički tretman. Najteži bolesnici su na Jedinici intenzivnog odjela.

Nema stajanja, doslovce se pada s nogu, ali ritam ne popušta.

Obišli smo i šator. Da, ima klimu. Ugodna je temperatura. Jednako kao i u stacionaru kojega su oformili u podrumu Zavoda. U njemu su grijalice. Jedan mladić je dolje čekao.

Do zadnjeg detalja nam dr. Ivić pokazuje stanje u Zavodu, provodi nas preko soba, objašnjava što znači kada je netko na kisiku, koliko znači uređaj za visoki protok kisika, 'high flow'.

- Bez njega bi pacijenti odmah završavali na respiratoru, a šanse su tada male - iskren je doktor.

Postotak preživljavanja je tada, neumoljiva je statistika, oko 30 posto.

Na Zavodu za hitnu medicinu djelatnici nisu u Covid odijelima. Maske, vizir i rukavice su zaštitna oprema, a dnevno se stotine pacijenata obradi.

- Zvuči okrutno kada kažemo da je svakodnevica izgubiti pacijenta, nemamo u tom trenutku vremena proći bol jer moramo nastaviti dalje. Reanimiramo, intubiramo, shvaćamo da je saturacija (zasićenost kisikom, op.a.) niska, vidimo da ga gubimo. Daješ sve od sebe, a nije dovoljno, čovjek umire, užasno neopisiv osjećaj. Kad dođeš kući vraćaš film i shvatiš sav užas - opisuje Željana Milovčić.

Pod  stresom pod kojim rade zanemaruju svoje stanje.

- 'Obradimo' 130 ljudi dnevno, dođemo doma prazni, a mozak radi sto na sat. Vrtiš film jesi li sve napravio. Pomisliš na pacijenta koji je došao u teškom stanju, zoveš kolegice s odjela da vidiš kako je - govori nam u dahu.

Dok pričamo, začuo se malo jači zvuk. Željana je skočila, a onda shvatila da tehničar gura kolica.

- Kad su jači zvukovi ili netko povikne, znaš da je situacija loša. Svi poletimo bez puno priče, jedan intubira, drugi mjeri vrijednosti, treći reanimira... - objašnjava nam zašto se prenula.

Doslovce kao u Hitnoj službi koja se 'gutala' s televizijskih ekrana. Samo što je sada život, bez popravnog ispita...

Žao joj je što se svakom pacijentu ne može do kraja posvetiti u priči, što im ne može ponuditi više, još tople riječi, duži razgovor...

- Pacijentima bi trebao psiholog, nužna im je psihološka pomoć. Kada se smjeste na odjel, prestrašeni su i sami. Stariji bolesnici razviju i hospitalizam, određen vid halucinacija. Potrebna im je topla riječ i pomoć - poručuje.

Ono što bi svakako olakšalo rad djelatnicima Hitnog prijema je da se napravi 'trijaža' prije slanja do bolnice. Da, primjerice, u Covid ambulanti imaju kontakt s oboljelima i prate ih prije nego ih promptno pošalju na Hitni prijem ili liječnici opće prakse.

Sa sestrom se slaže mladi liječnik, specijalizant Hitne medicine, Andrija Babić. Upravo se vratio s dvotjedne izolacije. Srećom, blažu je kliničku sliku imao.

- Najteže nam je što dolazi pretjerani broj pacijenata koji nisu hitni. Prelako se dobije uputnicu za doći. Ima liječnika koji krasno rade posao, a neki već drugi dan pošalju pacijente. Teško je objasniti da  tada nema smisla raditi rentgen jer se upala pluća nije razvila. Nažalost, tako se može oduzeti dosta vremena zbilja teško bolesnim pacijentima kojima treba pomoć promptno - kaže nam.

Spominje Covid ambulantu, način rada i kako prije nešto više od mjesec dana nisu imali liječnika. 

Upravo bi Covid ambulanata trebala biti 'prva crta razgraničenja'. Tako bi se smanjio pritisak na Hitni prijem, a svi bi također dobili adekvatnu skrb.

U svom radu na Hitnom odjelu imao je dvije neuspješne reanimacije.

- To su najteži trenuci, izgubiti nekoga - kaže suosjećajno.

I sestre i liječnik su složni kako je uglavnom isti osjećaj bilo da se radi o oboljelima starije životne dobi ili mlađe.

- Prestrašeni su, teško je zaista - kažu.

Još nam kažu da je zacijelo jedan od najgorih osjećaja pacijentu kada sazna da mora na respirator.

- Pri svijesti odlaziš u neizvjestan ishod. Uspavljuju vas, a vi ne znate hoćete li dobiti bitku i je li zadnji telefonski poziv zaista bio oproštaj - dodala je Milovčić.

Laco nam je još kazala kako 35 godina radi kao medicinska sestra i da je to zaista poziv, a ne posao.

- Uvijek nastojim gledati dobro i da pomažemo ljudima. Vjernica sam, pomolim se za snagu i da ne naštetim bolesniku, ali da nije teško, jest. O zarazi koronavirusom uopće i ne razmišljam - opisuje nam.

Kaže nam i da nastoje što više pričati s bolesnicima, ali je, nažalost, malo vremena.

Boli je kada se priča da je Covid izmišljotina, a posebno joj je teško slušati komentare da se radi o 'starijim ljudima koji bi ionako umrli'.

- Nitko ne zaslužuje ovako se mučiti i biti bez ikoga svoga. Nadam se da im bar malo olakšamo - sjetno je zaključila.

Iako na Hitnom prijemu, uskaču i na odjel po potrebi, hvali sestra Laco i kolege koji su došli na ispomoć s drugih odjeljenja. Svima je ista želja, pomoći najviše što mogu.

A da pacijenti u svakom trenutku budu pod okom osoblja, postavljene su i kamere. Ne pohranjuju podatke, naravno. 

Upitali smo za kraj Laco imaju li djelatnici kakvu psihološku pomoć. Nemaju. Ali nas je ispratila šalom:

- Mi se zafrkavamo da ne znamo hoćemo li prije kod otorinolaringologa da nam ispravi uši od maski što nosimo ili psihijatra da nam duši pomogne.