JERGOVIĆEVA REAKCIJA: U posljednjih dvadesetak godina moji odnosi s Juricom Pavičićem vrlo su hladni, ali...
'Služba gradonačelnika koji u svom prezimenu nosi građevinski otpad, te se u skladu s tim i ponaša, izvijestila je javnost da ne može obrisati grafit s predmetnog zida, jer da to po zakonu moraju činiti sami vlasnici zida'
Na uvredljive grafite koji su osvanuli na zgradi Jurice Pavičića reagirao je i Miljenko Jergović, književnik kojem su također nedavno ostavili poruku na fasadi zgrade. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti:
'U posljednjih dvadesetak godina moji odnosi s piscem Juricom Pavičićem vrlo su hladni, uz epizode međusobnog przničenja. To je nešto na što obojica, vjerujem, imamo pravo, i ja odavno nemam potrebe ni razloga objašnjavati prirodu i razloge ove, ako pretjerano nije reći, nesnošljivosti. Ili barem svoju polovinu razloga.
Ali naravno da je Jurica Pavičić pisac i javna osoba iz onog dijela društva i svijeta s kojim i sam živim. Pa se tako s njim nađem i u istim potjernicama, koje ispisuje jedna neobična figura: čovjek koji noću, kao aktualni sekretar još uvijek neugašene organizacije SKJ, u Slobodnoj Dalmaciji saziva partijske sastanke svojih već odavno pokojnih partijskih drugova, a danju sastavlja ustaške i nacističke liste nepodobnih, projektira koncentracijske logore i preporučuje nepodobne rulji za ulična usmrćivanja. Još uvijek samo simbolična. Ime tog lika, koji je groteskno nalik liku iz jedne pripovijetke Mirka Kovača, Josip je Jović.
Nakon njegove potvore, obodrene i ponesene istupima Andreja Plenkovića i Davora Božinovića, na kući u kojoj Pavičić živi tobože nepoznat je netko ispisao grafit neonacističko-homoerotskog sadržaja, tipičan primjer hrvatske domoljubne i bogoljubne ulične književnosti, u kojemu je, jovićevski stilizirana, sadržana prijetnja po Pavičićev opstanak u vlastitom domu i na svojoj zemlji, u zavičaju. Ako ti kuću pretvore u svinjac, ti ćeš tu kuću napustiti, jer nisi svinja da u takvoj kući živiš. Ne učiniš li to, pokažeš li se otpornijim, bit ćeš strijeljan ili obješen. Takav je smisao, takva je misao onoga što radi tobože anonimni grafiter, ponesen agitiranjem dnevnih jovića, koji su pak angažirani od briselskih plenkovića, koji europske novce troše u svom projektu decesarecizacije Hrvatske. (Malo nejasno za razumjeti, ali razumjet ćete kad i na vaša vrata dođe, ili kad se i pred svojim zidom zateknete.)
Nakon što se Pavičiću dogodio grafit, uvijek su ga dobro raspoloženi sugrađani i suzemljani krenuli tješiti humorom. Ili su mu nudili pomoć u prebojavanju grafita.
A splitska komunalna služba, služba gradonačelnika koji u svom prezimenu nosi građevinski otpad, te se u skladu s tim i ponaša, izvijestila je javnost da ne može obrisati grafit s predmetnog zida, jer da to po zakonu moraju činiti sami vlasnici zida. Cinizam dostojan kakvoga nacističkog streljačkog voda.
Međutim, zid kuće Jurice Pavličića nije bilo kakav zid. U toj kući, naime, i u tom stanu, živio je i radio Kruno Prijatelj, jedan od najvećih umova i duhova tog u međuvremenu ponešto potamnjelog grada. I kuća, pritom, nije ni bilo koja ni bilo kakva, pa bismo očekivali, mi građani, koji svojim porezima sve ovo financiramo, da gospođa ministrica Obuljen-Koržinek pošalje svoje ljude s kantama, da preboje ustaško govno sa zida Krune Prijatelja. A ako su to govno već prebojale same žrtve postupka, gospođa ministrica dužna je stati pred zid Krune Prijatelja, pa reći koju u obranu zida. Jer njezina šutnja u ovom je slučaju vrlo glasan izraz podrške kobajagi anonimnom firmopiscu, grafiteru.
To je ono što zasad, na ovom mjestu, imam za kazati o upadu crne gamadi u svakodnevicu hrvatskog književnika Jurice Pavičića, nakon što sam o tome već govorio prekjučer, nastupajući u Bernu, pred publikom tamošnjega književnog festivala, priređenog u povodu trideset godina Daytonskog sporazuma, i financiranog, naravno, javnim novcem švicarske države', objavio je Jergović.
