KOLUMNA ANE MAJIĆ Mitovi o darovitosti

Riječ darovit znači različite stvari različitim ljudima, zbog čega o načinu na koji doživljavamo darovitost ovisi i naše ponašanje prema potencijalno darovitim pojedincima. U našem jeziku imamo različite nazive poput darovit, talentiran, nadaren, a koje neki od nas koriste kao sinonime, a neki kao potpuno različite pojmove. Osim izazova s definicijom darovitosti, drugi potencijalni izvor problema mogu biti mitovi o darovitosti. 

Za darovitost su vezana određena vjerovanja i predrasude, koje u literaturi najčešće možete pronaći pod nazivom mitovi o darovitima. Ima ih zaista dosta i vrlo su šaroliki, ali svi nas vode u istom smjeru - prema pogrešnom shvaćanju darovitosti. Logika je vrlo jednostavna, ne znamo kada i gdje smo čuli nešto o darovitosti, ali podrazumijevamo da su te naše ideje istinite, što se odražava na naše ponašanje prema darovitima u kući, školi i društvu.

Ne promišljamo često o posljedicama svojih neprovjerenih vjerovanja, već jednostavno 'znamo' da je nešto tako i pronalazimo 'dokaze' za svoja uvjerenja. Mit za najviše štetnih posljedica, često citiran i često korišten kao izlika za ne pružanje potpore razvoju darovitih jest: 'Darovitim učenicima ne treba pomoć, ako su stvarno daroviti, uspjet će i sami.' 'Dokaz' koji potvrđuje ovaj mit su iznimke od pravila, sličice iz života pojedinaca koji su bili siročad, siromašni, gladni… i ipak su uspjeli. Što je sa svima onima koji su mogli uspjeti, a nisu upravo zbog okoline i nedostatka podrške iste? 

Pojašnjenje gore navedenog mita koje mi je osobno najdraže krije se u sljedećem pitanju: 'Biste li poslali sportaša da se priprema za Olimpijske igre bez trenera?' U praksi nije previše komplicirano - darovitoj djeci i mladima treba potpora pri razvoju njihovih potencijala, od one u najužem krugu obitelji, preko potpore u školi do potpore šire okoline i društva u cjelini. U obiteljskom okruženju trebaju što i sva druga djeca - ljubav, toplinu, sigurnost i prihvaćanje, ali i nekoga tko će ih poticati i podupirati u njihovom nastojanju da na svoje neobične načine shvate svijet. 

U školskom okruženju darovitim učenicima potrebno je vodstvo iskusnih odgojno-obrazovnih djelatnika koji će im postavljati izazove i poticati ih kako bi razvijali svoje mogućnosti. Zna se dogoditi da, ako potpora u školi postoji, ona bude usmjerena primarno na razvoj kognitivnih sposobnosti i kompetencija, a da se zanemari socio-emocionalna potpora koja je jednako važna. To bi značilo da se treba voditi računa i o djetetovim emocionalnim potrebama, o njegovom razvoju kao osobe u cjelini, a ne samo na intelektualnom planu. 

Jednom davno moj prvi nadređeni u mojim prvim tjednima kao zaposlene osobe mi je rekao (kada sam mu rekla da ne mogu nešto napraviti jer to ne znam): 'Zar ćeš do kraja života raditi samo ono što znaš? Uvijek idi stepenicu iznad onoga što procjenjuješ da možeš, jedino tako ćeš se razvijati.' Ni dan danas mi nije jasno kako mi ovo nitko nije ranije rekao. Uglavnom, ovo je savjet koji od tada ponavljam svima i u svim okolnostima, a dosta često i samoj sebi. U kontekstu darovitih, ako darovitu djecu i mlade izlažemo samo onome što mogu i znaju (a mnogi od njih su toliko napredni da znaju pola svoga nastavnoga gradiva i prije nego školska godina počne) rezultat će biti dosada i frustracija koje mogu dovesti do slabih postignuća, omalovažavanja nastave ili loših radnih navika. 

Stoga je visokomotiviranoj i potencijalno darovitoj djeci potrebno osigurati obogaćene programe, dodatne sadržaje i veću samostalnost u odgojno-obrazovnom procesu. Darovitost, a posebno ona iznimna, stvara i posebne odgojno-obrazovne potrebe jednako kao i poteškoće u razvoju i učenju. Zato, još jednom svima onima koji toga nisu svjesni, daroviti su učenici s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama i kao takve ih trebamo uvažavati, podupirati i pratiti njihov razvoj. Većina njih neće se sami snaći, posebno ako nemaju potporu u obiteljskom okruženju, i društvo je dužno skrbiti se za njihov optimalni razvoj. Jer kako otprilike piše u Strategiji obrazovanja, znanosti i tehnologije RH - cilj našeg odgojno-obrazovnog sustava je ostvarenje potencijala svakog pojedinog djeteta. Samo mi se ponekad čini da se to ne odnosi uvijek i na potencijale darovite djece i mladih.