KOLUMNA ANE MAJIĆ Zar ne bi trebao biti 'normalan' sada kada je krenuo u školu, nije ga valjda već uhvatio pubertet...

Ovaj put ćemo se posvetiti emocijama darovite djece i mladih. Dvije karakteristike jako se često javljaju u literaturi pri opisivanju darovitih, a one su osjetljivost i intenzivnost. Obje se pojavljuju vrlo rano i predstavljaju veliki izazov za roditelje, a teško ih je objasniti okolini, a da ne ispada da branite svoje u stvari razmaženo dijete. Vrijedi i obrnuto, možda vam je dijete zaista samo razmaženo, ali ne i darovito. Još nisam odlučila u koju skupinu pripada moje potomstvo, ali bliže sam ideji da su razmaženi, jer ne vidim puno ostalih znakova darovitosti kod njih, ha, ha.

Osjetljivost se odnosi na to da djeca rano primjećuju svoje okruženje i mogu biti osjetljivi na njega na više razina - perceptivno, intelektualno, emocionalno, psihomotorno. To može značiti da im smetaju neki podražaji koje druga djeca obično ne primjećuju (primjer jedne mame - užasno su mu smetale etikete na odjeći i imao je slomove živaca ako bi osjetio i najmanji rub ošišane etikete). To može značiti da uočava svaki detalj u svojoj okolini ('To nije prije tu stalo, vrati to na mjesto'), mogu biti stalno u pokretu (treskanje nogom, stalno nešto diraju…)

Zbog ove karakteristike mogu biti iznimno osjetljivi na osjećaje i očekivanja drugih, a kako rastu mogu imati visoka očekivanja od sebe i drugih. Također, mogu imati snažnu potrebu za dosljednošću - u kombinaciji s izvrsnim pamćenjem i ljubavi prema pravilima, ovo može predstavljati veliki izazov za roditelje (jer svi volimo ponekad popustiti i kupiti recimo i drugi sladoled taj dan da kupimo i 10 minuta mira, a darovito dijete će vas rado podsjetiti da kršite pravilo jedan sladoled dnevno). 

Potencijalni problemi koje ova karakteristika darovitih donosi su: 

• osjetljivost na kritiku i mišljenje drugih

• potreba za uspjehom i priznanjem drugih za taj uspjeh

• mogu postati preplavljeni emocijama, jer se ne znaju nositi s njima - bespomoćnost, frustracija, ljutnja, strah

S osjetljivošću je povezana druga karakteristika - intenzivnost, koju najbolje opisuje jedan roditelj: 'Kad su ljuti, stvarno su jako ljuti. Kad su sretni, stvarno su jako sretni.'

Darovita djeca i mladi često pokazuju povećane emocionalne i ponašajne reakcije, što ćete često povezati s klasičnim razvojnim fazama (tipični trogodišnjak ili u pubertetu s hormonima), ali ste kao roditelj u periodu između možda malo zbunjeni - zar ne bi trebao biti 'normalan' sada kada je krenuo u školu, nije ga valjda već uhvatio pubertet… 

Daroviti također često misle da i emocije trebaju biti logične (kao ostatak njihovog svemira), pa mogu biti zbunjeni, a onda intenzivno reagirati. Okolini se čini da je ponašajna reakcija na određenu emociju neprimjerena (plakanje jer nisu uspjeli nešto napraviti iz prvog pokušaja), ali oni su nekada jednostavno takvi. 

Njihova intenzivnost odnosi se i na njihovu motivaciju, odnosno intenzivno se koncentriraju na ono što ih zanima zbog čega odbijaju prekid, mogu zanemariti druge dužnosti, biti iznimno tvrdoglavi. Kada se bave onime što ih zanima ne trebaju pauzu, hranu, spavanje (ovo se, nažalost, ne odnosi na igranje igrica), što roditelje često izluđuje. 

Važno je biti svjestan ovih osobina svoga djeteta, ako one postoje, i povezati ih s darovitošću. To ne znači da ćete ih ignorirati i reći: 'Ona je jednostavno takva', nego treba pronaći načine koji vam pomažu u nošenju s njima i 'ispadima' vašeg djeteta. Najgore što djetetu možete reći je: 'Ne budi tako osjetljiv/a, s tobom uvijek neka drama, nije to tako strašno…' Njihove emocije su takve kakve jesu i potrebno je djetetu pomoći da se nosi s njima. 

U ovom slučaju najjeftinija rješenja su često i najbolja: razgovor, zagrljaj, poljubac, sjedenje na podu s djetetom dok se ne smiri - s vremenom ćete otkriti koja je metoda najbolja za vas i vaše dijete. Svi roditelji darovite djece i mladih znaju da razgovor s njima zvuči jednostavnije nego u realitetu jest - da, to znači tisuću pitanja i odgovora, i da to znači da ćete otići u smjeru koji niste ni slutili na početku razgovora. 

Imajte na umu - ni mi sami nismo uvijek jednako smireni i teško je uvijek ostati odrastao i zreo i svakodnevno se nositi s ovako intenzivnim reakcijama, koje su po našoj procjeni potpuno neprimjerene. Ponekad, dok hodam s vlastitim potomstvom po gradu i vičem, tješim se da me ljudi ne prepoznaju i nemaju pojma tko im 'soli pamet', a istovremeno s vlastitom djecom radi sve suprotno onome što piše, ha, ha.

Tako da, ako ste roditelj, a posebno roditelj darovitog djeteta, mislim da je sasvim u redu nekad se zapitati što ja to radim krivo (?!), kao i zašto zaboga niste 'normalni' kao sva druga djeca. Možda je najjednostavnije naučiti više o njima, jer kada neke njihove osobine prihvatite kao dio paketa darovitosti, bit će lakše udahnuti i nositi se s njima. Dan po dan.