NAKON 20 GODINA DIREKTORI BRODOSPLITA PONOVNO OSLOBOĐENI: 'Novac koji je isplaćen nije bio imovina škvera, već kupca brodova'

Fotogalerija (7)

Dvadeset godina nakon izbijanja afere Wessels u Splitu je donesena druga oslobađajuća presuda za nekadašnje direktore Brodosplita Gorana Vukasovića i Antu Luetića te brokera Dragu Mačeka. Predsjednica sudskog vijeća Magda Davidović Glumac pojasnila je kako tužiteljstvo nije dokazalo zlouporabu položaja i ovlasti, odnosno, poticanja na to kazneno djelo i da novac koji je Brodosplit isplatio naručitelju četiri broda zapravo nije imovina splitskog škvera, već kupca brodova. 

Samim tim, posve je irelevantno za ovaj postupak što je kupac poslije napravio s tim novcem, a radi se o četiri milijuna dolara, po milijun dolara za svaki brod, zaključila je sutkinja Davidović Glumac. U postupku s trojicom okrivljenika su bili i ljudi koji su sudjelovali u izradi tzv. 'training ship' koncepta koji je trebao biti implementiran u brodove koje je splitski škver radio za Wessels, no u odnosu na njih nastupila je zastara pa se nisu našli na optuženičkoj klupi na ponovljenom suđenju, već su ispitani kao svjedoci.

Posao s Wesselsom zaključen u ljeto 2005. s četiri ugovora u kojima je kao cijena gradnje naveden iznos od 51.560.498 dolara. Potpisana su i pobočna pisma u kojima je iznos smanjen na 50.050.000 dolara po brodu te je ugovoreno da će Brodosplit kupcu vratiti iznos od po milijun dolara za financiranje troškova isporuke te iznos od po 510.500 dolara po brodu na ime financiranja kupčevog konzultanta. Brokerskim ugovorom Brodosplit se obavezao na ime provizije isplatiti tvrtki Uniship 1,9 posto ugovorene cijene građenja. 

Ključno pitanje postupka bilo je pitanje visine ugovorene cijene gradnje broda, a sud je primjenom metode gramatičkog i teleološkog tumačenja ugovora i pobočnih pisama zaključio kako jasno i nedvosmisleno proizlazi da je prava volja ugovornih stranaka prilikom dogovaranja cijene bila ona utanačena u pobočnim pismima na iznos od 50 milijuna dolara po brodu. 

'Naime, brodograđevne ugovore zajedno s istovremeno sklopljenim pobočnim pismima nužno je promatrati kao jedinstvenu pravnu cjelinu koja se mora jedinstveno tumačiti uvažavajući sve klauzule pravnog posla. Svako drugačije tumačenje bilo bi protivno načelu utvrđivanja prave volje ugovornih stranaka. 

Ovakav način sklapanja pravnih poslova nije neuobičajen, niti se radi o presedanu, već o jednom od ustaljenih načina sklapanja pravnih poslova u međunarodnom pomorskom-pravnom prometu. Svrha takve forme sklapanja pravnih poslova najčešće je zaštita poslovne tajne budući da pobočna pisma vežu samo ugovorne stranke. To proizlazi iz iskaza brojnih ispitanih svjedoka, kao i dokumentacije o pobočnim pismima koje je Brodosplit sklapao s drugim brodovlasnicima. 

Da je 50 milijuna dolara bila stvarno ugovorena cijena razvidno je i iz same kalkulacije prodajne cijene stručne službe Brodosplita. Provedenim brodograđevnim vještačenjem nije bilo moguće utvrditi pravilnost kalkulacije, no stav je suda da to nije odlučno pitanje jer je štetu točno i nedvosmisleno definiralo Državno odvjetništvo u činjeničnom supstratu optužnice. 

Istina je da postoje dvije kalkulacije cijene, no u biti se radi o identičnim kalkulacijama, uvijek u iznosu od 50 milijuna dolara po brodu, s tim da je u drugom izračunu u kojem je kao prodajna cijena naznačen formalno viši iznos od 51,5 milijuna dolara pod točkom 16. posebnih pojedinačnih troškova naznačen iznos od 1,5 milijuna dolara po brodu na ime nadoknade troškova vlasnika po osnovi pobočnih pisama. 

Da se radilo o cjelovitom pravnom poslu razvidno je i iz nesporne okolnosti da su brodograđevni ugovori uz sva tri pobočna pisma bili dostavljeni svim tijelima koja su sudjelovala u postupku osnaženja tih ugovora. 

Dostavljeni su na odobrenje Nadzornom odboru, a potom i ostalima. Hrvatska brodogradnja dala je pozitivno mišljenje za državna jamstva, Vlada RH donijela odluku o davanju jamstva, Ministarstvo financija izdalo jamstva HBOR-u, sve na iznos od 50 milijuna dolara po brodu. 

Na tu ugovorenu cijene obračunata je državna subvencija, ali i brokerska provizija od 1,9 posto. 

Imajući u vidu sve navedeno, nedvojbeno je utvrđeno da iznos od 4 milijuna dolara koje je Brodosplit u siječnju 2006. isplatio na račune četiri ciparske tvrtke kupca uopće ne predstavlja novac, odnosno, imovinu Brodosplita, niti se radi o dijelu kupoprodajne cijene iz ugovora, već o novcu, odnosno, imovini kupca. S obzirom na to, na što će kupac utrošiti svoja novčana sredstva, hoće li to napraviti za financiranje 'buyer supply' ili za razradu koncepta edukacije kadra na način da se brodovi koriste za obuku, ne predstavlja pravno relevantnu činjenicu za utvrđivanje kazneno-pravne odgovornosti optuženika pa nije bilo ni potrebe upuštati se u raspravu predstavlja li 'training ship' koncept fikciju ili ne jer se ne radi o imovini Brodosplita. 

Brodosplit je na ime brokerske provizije tvrtki Uniship u veljači 2006. uplatio iznos od 760 tisuća dolara, što predstavlja iznos od 1,9 posto ugovorene cijene gradnje brodova. 

Nije točna tvrdnja iz optužnice da je Brodosplit taj iznos uplatio kupcima na ime prodajne cijene. 

Ugovaranje i plaćanje posredničke provizije sastavni je dio ugovora o građenju brodova te je riječ o valjanom pravnom poslu. Da je riječ o uobičajenoj proviziji potvrđuju isplaćene brokerske provizije za razne naručitelje od 1999. do 2005. koje se kreću u rasponu od 1,6 do 2,6 posto ugovorene cijene.   

Nije točna ni tvrdnja iz optužnice da se pobočnim pismom Brodosplit obavezao vratiti kupcima iznose od po 500 tisuća dolara po brodu radi financiranja kupčevog konzultanta. Financiranje kupčevog konzultanta nije napravio Brodosplit, iako je formalno izvršio isplate, već su to financirali sami kupci, što je sve razvidno iz cjelovitog tumačenja ugovora i pobočnih pisama ako se oni promatraju kao cjelina. 

Zaključno, indikativno je kako tijekom trajanja ovog kaznenog postupka do gotovo 20 godina, Brodosplit nije ni u jednom trenutku osporavao pravnu valjanost niti jednog sklopljenog pravnog posla pa tako ni brodograđevnih ugovora, pobočnih pisama i posredničkog ugovora. 

Iz svega navedenog proizlazi da nije dokazano da su Vukasović i Luetić sklapanjem ugovora pribavili znatnu protupravnu korist Mačeku koji ih je na takvu zlouporabu potaknuo oštetivši time Brodosplit za iznos od 4,7 milijuna dolara budući da je nedvojbeno dokazano da 4 milijuna dolara uopće ne predstavlja novac Brodosplita već se radi o novcu kupca koji ga je ovlašten potrošiti u koju god želi svrhu. Preostali iznos predstavlja novac koji je Brodosplit isplati tvrtki Uniship na ime provizije od 1,9 posto.

Utoliko nije točna tvrdnja optužbe da su Vukasović i Luetić na sjednicama Nadzornog odbora Brodosplita zatajili da se iznosi ugovoreni pobočnim pismima ne odnose na u njima navedene troškove, nego omogućuju povrat novca koji pripada Brodosplitu. 

Utvrđeno je i kako nisu postojale bolje ponude za gradnju brodova, kako je navelo tužiteljstvo. Brokeri tvrtki Scorpio i Marinvest svjedočili su kako razgovori nisu bili došli do faze ikakve ponude. Valja napomenuti i kako sklapanje ovih ugovora nije isključivalo pregovaranje i sklapanje ugovora s bilo kojom drugom zainteresiranom stranom', kazala je sutkinja Davidović Glumac.