Nakon nemilih događaja na Zenti najmlađi splitski jedriličari postali podstanari kod Labuda, pročitajte razgovor s njihovom trenericom Brunom Mandić

Nakon nemilih događaja na Zenti najmlađi splitski jedriličari postali podstanari kod Labuda, pročitajte razgovor s njihovom trenericom Brunom Mandić

Kod nas se sport podržava deklarativno, prave brige i skrbi nema, a sve je prepušteno roditeljima i entuzijazmu trenera

Donosimo vam priču o hrabroj trenerici Bruni Mandić i njenih jedanaest beskrajno vjernih požrtvovnih 'prvotimaca', koji unatoč svim nedaćama svladavaju prepreke, vjetar, valove i postižu odlične rezultate. Na konferenciji za medije koju je njeno jedriličarsko društvo Zenta, kao jedan od zadnjih vapaja, uputilo građanskom Splitu saznalo se kako su Brunini 'prvotimci' postali, ni krivi ni dužni, spletom nekih tužnih i ružnih okolnosti podstanari kod JK Labud. S Brunom smo se odmah dogovorili kako nećemo o kriminalu koji se u športsko-ribolovnoj lučici Zenta, već da ćemo se posvetiti djeci koja naporno, 6 dana tjedno, unatoč svim nedaćama, treniraju.

Trenerice, dok sam vas čekao vidio sam s kojim zadovoljstvom djeca usprkos ovoj velikoj južini treniraju. Pitao sam jednu osmogodišnjakinju iz vašega kluba je li je strah ovoga vjetra, na što se samo nasmijala. Kako uspijete razbiti taj strah u tako maloj djeci?

Gledajte, ja već od pete godine djecu primam u klub, što ne znači da oni idu odmah na more, postepeno radim s njima i to prvenstveno na edukaciji oko sigurnosti i kako postupati u slučaju nezgode. Onda nakon toga ta želja i htijenje samo dođe, oni jedva čekaju na more. Koji ih puta, kada je veliko nevrijeme, moram tješiti što se ne ide na more, ali sigurnost je na prvom mjestu.

Svi pehari vaše djece, medalje i pohvalnice jedne su večeri završili u crnim vrećama za smeće. Je li vam ta provokacija još veća motivacija?

Naravno da je, išlo nas se poniziti i dokazati nam da jedrenje nije sport, a da su naši uspjesi bezvrijedni. Nama je u cijeloj toj bijednoj situaciji samo bila satisfakcija da su morali napuniti mnogo vreća našim 'smećem'. Naravno da te stvari motiviraju.

Kazali smo da nećemo o nečasnim radnjama u matičnoj vam lučici, ipak mislim da se red zahvaliti domaćinima...

Ma, bez daljnjega, u Splitu je pet jedriličarskih klubova, mi se svi držimo skupa. Naš klub vam odgoji djecu do neke razine, pa ih mi prepustimo klubovima koji imaju bolje uvjete od nas. Žalosna je situacija u kojoj smo se bili našli da naša djeca već tri godine nisu imali, ne toplu, nego vodu uopće za otuširati se poslije svakakvog vremena na moru, da nisu imala struju, grijanje, da im nismo mogli u našim prostorijama skuhati čaj... Mi bismo i u takvim uvjetima nastavili raditi jer imamo bezgraničnu potporu roditelja i ne bismo bili otišli u izbjeglištvo, ali ovo što se ovih posljednjih dana događalo u lučici je bilo strašno. Ispilan nam je ponton i postavljen nekakav kontejner, stoga je bilo suludo tamo ostati. Mi ćemo se, čim se situacija primiri, vratiti u naš dom. Ali našim prijateljima iz JK Labud jedno veliko hvala. To je minimalno što im možemo, ovako javno, kazati.

Kako ste objasnili djeci da se selite na drugu lokaciju, kako su reagirali kada vam je pod okriljem noći ispilan ponton?

Kažem vam, imamo strašnu potporu roditelja, uz njihovu smo pomoć uspjeli smiriti djecu, zapravo im malo ublažiti i zaobići istinu, te smanjiti stres i njihovu brigu na minimum. Nije pošteno da se interesi odraslih lome preko leđa naše djece. Njima je bilo najvažnije da se jedri i da se napreduje, a nama da ih zaštitimo od događanja u lučici i od medija. Kada se o njima bude trebalo pisati neka im se imena spominju u kontekstu sportskih dostignuća, a vjerujte mi, o većini od ovih 11 djece ćete čitati u tome kontekstu. Nismo htjeli da oni postaju 'djeca slučajevi' jer su odrasli koji su svojim nečasnim radnjama doveli Zentu u fokus zapravo 'odrasli slučajevi'.

Fascinantno mi je kako se vi jedriličari u Splitu držite skupa. Koji je po vama splitski klub najbolji? 

Držimo se skupa jer drugačije ne možemo. Dijelimo troškove regata tako što skupa idemo na put, djeca se međusobno druže i pokušavamo razviti natjecateljski, ali i timski duh. Naša djeca imaju prijateljstva koja im bez obzira na boje kluba ostaju za cijeli život. Trenerica sam u JK Zenta od 2013. godine, i kada me već pitate koji je klub najbolji, kakva bih ja trenerica i sportašica bila da kažem da moj nije najbolji i da moja djeca nisu najbolja? Ako je tko i bolji, mi mu ne damo gušta.

U klubu su vam djeca različite dobi...

Jesu, zato je na meni da sve to dobro uskladim. Imam dijete koje je u svojem uzrastu jedno od najboljih u Hrvatskoj, dok imam i početnike iz škole jedrenja. Jednostavno novaca je jako malo i mi se moramo snalaziti u ovim okvirima koji su nam zadani. Meni je ovo ljeto kroz ljetnu školu prošlo trideset djece. Ja to ne stižem sve sama, tako da smo našu veliku nadu Petru Mastelić prije godinu dana prepustili JK Labud. Usporedite samo naše uvjete na Zenti i uvjete ovdje. Tako da se ja zapravo divim roditeljima koji su koji put veći buntovnici od mene same i ustraju da njihova djeca treniraju na našoj i njihovoj Zenti. Na zadnjem prvenstvu na kojem je Petra Mastelić nastupila za JK Zentu, mi smo odlučili da je za njen razvoj bolje da ne bude talac naše sramotne situacije na Zenti i prebacili smo je kod naših sportskih prijatelja u JK Labud. Meni je kao pedagogu draže da se dijete razvija u adekvatnoj sredini nego da se ostavi jedrenja.

Znači vi nemate ambiciju odgojiti jednog šampiona?

Nije istina, ja sam strašno ambiciozna, ali sam isto tako realna. Ne želim da se zbog situacije na Zenti dijete zasiti sporta. Nije humano da djeca nemaju struje, da se ne mogu otuširati, da im ne možemo pružiti, ne svojom krivicom, prave uvjete razvoj. Vidjet ćete čim razum pobijedi i situacija se smiri i budem imala prave uvjete za rad s mojom djecom, mi ćemo novinske stupce puniti sportskim uspjesima. Jednako tako želimo li se baviti jedrenjem dalje od Optimista mi moramo zaposliti još jednog trenera, a mi sada to ne možemo.

Kao roditelj znam da dva termina baleta tjedno dođu mjesečno dvjestotinjak kuna. Nije da se žalim, ja bih trenericu honorirao i više da je članarina veća, ali dajte da povučemo paralelu, koliko izdvajaju roditelji za vaših 6 treninga tjedno?

Nemam vam što skrivati, članarina je 150 kuna mjesečno. To je zbilja mizerno za sav ovaj trud, ali nama u klubu nije novac prioritet, zato i je članarina simbolična. Roditelji u klubu dišu kao jedno, svi skupa pomažu u razvoju svoje djece, voze nas na regate, mi smo kao jedna mala obitelj. Kažem vam, u ovim uzrastima je budalaština ako se u vezi djece priča kroz prizmu novca. U jedrenju općenito velikih novaca nema.

Kada već pričamo o novcu, izgleda da je jedrenje od strane Grada i države potpuno zapostavljeno?

A svi znaju da je nogomet sport u koji se kod nas ulaže najviše, mi se zadovoljimo mrvicama. Nama je jasno da su momčadski sportovi interesantniji širim masama, a samim time i sponzorima.

Bilo bi zanimljivo pogledati koliko iz tih nogometnih, rukometnih i košarkaških pogona djece završi visokoobrazovanje kada se prestanu baviti sportom, a koliko primjerice iz jedriličarskih i veslačkih...

Nama je strašno bitno da djeca paralelno s jedrenjem budu izvrsni u školi. Kombinacija sporta i dobrog obrazovanja je ključna za izgradnju osobe. Koliko će ta osoba biti uspješna u profesionalnom sportu nikada ne znamo tako da je zbilja bitno da se škola i kasnije fakultet ne zapusti. Ne znam u prosjeku koliki su omjeri, ali ja vam kažem da većina naše djece na kraju završi na ovim ili onim fakultetima. Mi s roditeljima nastojimo usaditi te vrijednosti da je škola jednako bitna kao i more. Ja onda djeci kažem da im prvo mora biti škola, a onda sport, iako je razumljivo da je djeci igra kroz sport na prvom mjestu.

Možete li živjeti od trenerskog posla?

Uvjeti u klubu su skromni, sukladno uvjetima i moja je plaća. No, ja se ne žalim, plaća mi dolazi svakoga prvoga i ja se s tim što dobijem snalazim. Ovo radim iz ljubavi, tako da mi nikakvi novci nisu motivacija. Imamo nekakvu subvenciju Splitskog saveza športova, ali nisu to neki novci.

Da nije tužno bilo bi smiješno, sada ste u klubu barem prištedjeli na vodi i struji, prekrasno je kako Grad brine za našu djecu, imate li neku poruku za odgovorne?

A kakvu poruku da im pošaljem?! Ova situacija nije od jučer, sve je meni jasno, da su interesi za našu lučicu golemi, ali da nikoga nije briga za djecu, to mi nije nikako jasno. Kod nas se sport samo podržava deklarativno, a prave brige i skrbi zapravo nema, sve je prepušteno roditeljima i entuzijazmu trenera.

Ja vam želim, a vjerujem i svi čitatelji, svu sreću u nadi da ćete se što prije vratiti u vaš dom. Imate li neku poruku za kraj?

Hvala vama i svim našim sugrađankama i sugrađanima koji su nas došli jutros podržati, hvala svim medijima na njihovoj potpori, a ja samo imam jedan naš mali slogan za kraj: Dajmo dici da jedre!

Vaša reakcija na temu
Aloooo article_emotions(53879, "");
Pregledaj komentare