Naš ekonomski analitičar napisao je tekst o obitelji i braku koji će mnoge šokirati

Počelo se naveliko zadnjih dana u Hrvatskoj pričati o demografiji. Ponajviše zbog velikog iseljavanja koje pogađa mlado stanovništvo, posebno u onim najnerazvijenijim krajevima. No, nije problem samo iseljavanje. Problem je i 'goli' prirodni prirast. Podaci su zaista loši.

U 2014. godini Hrvatska je imala negativan prirodni prirast stanovništva jer je broj živorođenih za 11.273 manji od broja umrlih, pokazuju podaci Državnog zavoda za statistiku (DZS).

Po tim je podacima 2014. u Hrvatskoj živorođenih osoba bilo 39.566, a umrlih 50.839.

Iste godine broj živorođene djece u odnosu na prethodnu godinu opao je za 0,9 posto, tj. rođeno je 373 djece manje nego u 2013. godini. U 2014. godini zabilježen je porast broja umrlih osoba u odnosu na prethodnu godinu, tj. umrle su 453 osobe ili 0,9 posto više nego u prethodnoj godini, ukupno 50.839.

U navedenoj godini sklopljen je 19.501 brak. Stopa sklopljenih brakova (sklopljeni brakovi na 1000 stanovnika) u 2014. godini iznosila je 4,6. Bilo je 6570 pravomoćno razvedenih brakova.

Najjednostavnijom matematikom dolazite do šokantnih podataka o padu i to onom najgoreg oblika - broj rođenih pada, broj umrlih raste. Isto tako došli smo do omjera od 2,96 brakova na jednu rastavu. Naravno, i to utječe na pad broja rođenih jer se najviše djece rađa upravo u braku. Doduše, ovi vam podaci možda i nisu šokantni jer, realno, takvo nešto smo i očekivali.

No, novi podaci DZS-a (za 2015. godinu) nisu još došli. Ipak, podatke o rođenima već je izbacio HZJZ i oni su šokirali čak i najveće pesimiste. Dakle, prema podacima HZJZ-a prošle godine u Hrvatskoj rođeno je 37.241 dijete. E, to vam je najmanji broj rođenih otkad se vode statistike. Ranije Eurostatove projekcije predviđale su pad ispod 40.000 rođenih tek oko 2020. godine. Eto, Hrvati su u nečem 'bolji' od europskih očekivanja.

Dakle, Hrvatska stari, odumire, i prostorno se polarizira. Sve manje djece se rađa, sve više ljudi umire, sve se dulje živi (stari) te se narod iz nerazvijenih krajeva seli u razvijenije, u Hrvatskoj ili, nažalost, van nje.

Sada bi se netko mogao zapitati: 'Pa što me briga? Radim za sebe i svoju obitelj i brinem o njima!' Pih! Neće ići! Hrvatska je prema Ustavu socijalna država. Najlakše objašnjeno - jedni brinemo za druge, svi za sve. Zajedničko zdravstvo, školstvo, kultura, udruge, mirovine… Je li to dobro ili ne ostavljam svakom ponaosob na procjenu, a ovdje se zadržimo na utjecaju trendova depopulacije na socijalnu državu.

Sustav međugeneracijske solidarnosti ili Bismarckov sustav socijalne države neodrživ je u odsutnosti temeljnih uvjeta usko povezanih s demografijom. Pojednostavljeno, to znači da svaka generacija mora biti brojčano veća od prethodne, gospodarski rast mora biti konstantan, zaposlenost nikako ne smije padati te mora postojati mala razlika između radnog vijeka stanovništva i očekivanog trajanja životnog vijeka. Pri uvođenju ovog sustava u Njemačkoj u 19. stoljeću očekivano trajanje života bilo je oko 62 godine, a radni vijek do 60. godine života. Dvije godine mirovine. Milina. 

Danas nemamo ništa od potrebnih uvjeta, ali, interesantno, i dalje pokušavamo gurati isti sustav kao da je sve po starom. I to se gadno odrazilo na održivost sustava. Evo, pogledajmo samo sustav mirovinskog osiguranja. Taj sustav funkcionira po Ponzijevoj shemi. Ta shema je, naravno, ilegalna, osim ako ste majka država. Dakle, nove uplate (postojećih radnika) uplaćuju se umirovljenicima. Vaših uplata zapravo nema! Ne postoje, odmah se potroše na postojeće umirovljenike. No, sustav se toliko urušio da novca nema niti u Ponzijevoj shemi, već se mora zagrabiti u državni proračun. I to ne malo, točnije 45,76 posto. Dakle, sustav je davno propao i sada se umjetno održava.

Dalje ne ide, to vidi svatko. Osim onih kojima je to u interesu. A možemo odmah, recimo, revidirati mirovinska prava, ispraviti nepravde i nelogičnosti mirovinskog sustava, pojednostavniti zakonski okvir, ukinuti birokratske prepreke poslodavcima i radnicima, ukinuti obvezu II. stupa (neka građani sami biraju gdje će i kako) te, naravno, povećati svijest o individualnoj odgovornosti i ulaganju u vlastitu starost.

No, budimo realni, možemo umjesto toga očekivati dodatno povećanje dobnih granica, kraće vrijeme provedeno u mirovini, nacionalizaciju (tj. krađu) II. stupa, kasnije i porast izdvajanja u II. stup, koji će 'zakinuti' korisnici proračuna kompenzirati nekim drugim vidom poreza ili prireza, i, naravno, stimuliranje propale državne socijalističke ekonomije nauštrb individualne štednje.

Činjenica jest da vaša izdvajanja za mirovinu trenutačno podupire jedino obećanje vlasti da će u budućnosti postojati netko tko će plaćati vašu mirovinu. A ako netko ima negativnih iskustava s vlašću i obećanjima, Hrvati imaju. Ugodnu starost vam želim!