Nemojmo se zavaravati, znanje je roba koja ima svoju cijenu

Zadnjih tjedana Hrvatsku tresu studentski prosvjedi. Istina, ne kao oni u Južnoj Koreji ili kao u nas 1971., no i dalje su među glavnim vijestima zadnjih dana. Borba između studentskog Plenuma i dekana fakulteta. Jedni hoće jedno, drugi drugo, u igru su se uključili i zaštitari i tako je situacija došla do usijanja pa je sada Plenum vijeća na ulici, a fakultet čuvaju zaštitarske službe. Ma prekrasno.

Kaže Plenum da nije fakultet dekanov da se tako ponaša, a on kaže da oni ne predstavljaju sve studente. Uključili su se i neki političari koji pozivaju na vojnička rješenja situacije.

Hajdemo definirati neke stvari. Taj fakultet je vlasništvo države tj. svih njenih građana. Odnosno, vlasnici su tog fakulteta porezni obveznici. Oni plaćaju režijske troškove tog fakulteta, oni plaćaju školarine, oni plaćaju profesore, oni plaćaju pomoćno osoblje. Sav inventar, računala, stolovi, ako baš hoćete i zidove i pločice i parket i sanitarne čvorove platili su porezni obveznici. I svaki od njih može s punim pravom reći da je to njegovo. Da nije ni dekanovo, ni studentsko ni vlasništvo Plenuma. I po zdravoj logici, ako je netko nešto platio, onda ima pravo i udjela u odlukama. Ali eto, mi živimo u Hrvatskoj pa se tu događaju čudne stvari. Tako imate zakonsku odredbu o 'autonomiji sveučilišta'. Dakle, sveučilišta uzimaju novac, ali o istima sami brinu i nisu dužni nikome 'polagati račune'. Nešto kao da vam tata daje džeparac, ali ne smije vas koriti ako isti trošite na kockanje.

Hrvati su opsjednuti socijalnim davanjima, a pri vrhu te opsjednutosti je i 'besplatno' fakultetsko obrazovanje. Kao prvo, ne postoji besplatno, već uvijek to netko mora platiti. A kao drugo, što se naslanja na prethodno, ispada da onda netko plaća nešto što ne uživa, niti namjerava uživati?! Recimo, ljudi koji su odmah krenuli s radom iza srednje škole. Oni iz svog poreza plaćaju nečije studiranje. A onda se i ovima kojima se plaća - manje uči. No, kad sam sebi nešto platiš, onda se i trudiš. Jer većina najboljih svjetskih sveučilišta jest privatna. Evo uzmimo za primjer Shangai listu. Znate li gdje je na istoj najbolje hrvatsko sveučilište? Gledajte između 401. i 500. mjesta! Pogledajte koje su zemlje u prvih 100 - SAD (50!), UK (8), Australija (6), Kanada (4), Švicarska (4), Japan (4), Nizozemska (3), Njemačka (3), Švedska (3), Francuska (3), Belgija (2), Izrael (2), Kina (2), Danska (2), Finska (1), Norveška (1), Rusija (1), Singapur (1). Gotovo sve ove zemlje redom su kapitalističke gospodarske sile. Fascinantno je da SAD ima 50 sveučilišta među 100 najboljih. Znamo se često rugati kako su Amerikanci neobrazovani, zatucani, čak i glupi… No pogledajte kakva samo sveučilišta imaju! Zanimljivo je i to da su od prvih 20 sveučilišta gotovo sva privatna.

Obrazovanje je važno, prevažno da bi bilo izričito u rukama države. Pogledajmo samo kako su razvijene te zemlje, a dobrim je dijelom za to zaslužno i kvalitetno obrazovanje. Može li Hrvatska preko noći privatizirati sveučilišta, prepisati programe i imati iste rezultate? Naravno da ne može. No može lagano otvarati obrazovanje tržištu. Pa tako može ovlastiti za rad privatne fakultete bez da se pretjerano miješa u njihove kurikulume. Recimo, neka netko doslovno prepiše program s Harvarda za neki fakultet i radi po njemu. Naravno da neće imati kvalitetne profesore kao tamo, no slijedit će zadanu matricu najboljih.

Mnogi će reći kako smo mi premali da bismo imali kvalitetnih sveučilišta i da nemamo dovoljno ljudi da bismo imali sveučilišta među najboljim svjetskima. Ali ako uzmete u obzir onu listu prvih 100 i stavite ih u usporedbu s brojem stanovnika određene zemlje, shvatite da veličina zemlje tu ni ne igra previše, i da ima onih koje imaju top sveučilište po manjem broju stanovnika od Hrvatske.

Ono što se odmah može i mora omogućiti jest vaučerizacija. Dakle, na kraju srednjoškolskog obrazovanja znate da je za vaš fakultet u proračunu rezervirano recimo 50.000,00 kn. Ako namjeravate nastaviti školovanje, ostvarujete pravo taj iznos potrošiti na bilo kojem sveučilištu, a ne samo na državnima u Hrvatskoj.

Nemojmo se zavaravati, instant privatizacija obrazovanja u startu bi imala pogubne i nepravedne rezultate, no treba težiti dugoročnom cilju - mogućnosti poboljšanja usluge na tržištu. Baš kao i kod svake robe/usluge tako i kod znanja. Jer znanje nije više tražena roba budućnosti, već sadašnjosti. Znanje je roba i to vrlo tražena i tržišno cijenjena, zato podupirimo izvrsnost i slobodno obrazovanje.