Nitko se nije štednjom obogatio

Koliko često smo čuli da sto puta ponovljena laž postaje istina? Vjerojatno i puno više od sto puta. I nije da smo prestali vjerovati da je to laž, možda smo je samo počeli manje propitivati. To bi sigurno veselilo neke od najzlokobnijih majstora propagande kojima se pripisuje ova izjava. Postala je dijelom opće kulture i više je nitko ne dovodi u pitanje.

Ali kakve to veze ima s novcem i kakve to veze ima s investiranjem?

Iako naizgled samo posredno povezana s investiranjem, ova tvrdnja itekako ima zajednički nazivnik s investiranjem, a taj nazivnik je ljudska priroda. 

Naime, istraživanja upućuju na to da mozak koristi prečace kad god može, radi tako da ako se nečega može brzo sjetiti onda to smatra dovoljno važnim, bitno je da su podaci dostupni, ne nužno i točni. Dakle, ako nešto često susrećemo onda je veća vjerojatnost da će se mozak toga i sjetiti kada bude razmišljao o toj temi pa će dakle i stoput ponovljena laž postati istina ili bar početna točka za razmišljanje.

Zašto je to bitno za investiranje? Pa zato što se dobar dio medija uporno trudi govoriti samo o negativnim stvarima i događajima vezanim za investiranje. Koliko puta ste na naslovnici vidjeli pozitivnu vijest s tržišta, a koliko negativnu? Koliko puta ste čitali o izgubljenim stotinama milijardi s Wall Streeta? Koliko puta ste pročitali da je izbrisan npr. cijeli BDP jedne Hrvatske u jednom danu? Sigurno dovoljno da vam se pri spomenu na ulaganje na burzi i dionice zavrti u glavi od rizika. Programiraju nas da je ulaganje na burzi preopasno i da se kad tad dogodi da izgubimo sav novac. To je nešto rezervirano samo za nepopravljive kockare, prevarante i one željne brze i opasne zarade. 

S druge strane, kada razmišljamo kako bismo voljeli živjeti u mirovini, želimo imati dovoljno sredstava da možemo u miru živjeti, putovati, pomoći obitelji ako zatreba itd., uglavnom zamišljamo je kao što starost izgleda u reklamama farmaceutskih divova. Ali kako to postići? Štednjom svakako ne, jer nikad nećemo moći uštedjeti više nego što smo uprihodovali. Štednja je samo dio priče, za mirovinu kakvu želimo ipak treba nešto više. 

Mirovinski fondovi su oni koji formalno imaju zadatak osigurati nam mirovinu, mandat im dajemo svi mi koji svakog mjeseca izdvajamo sredstva koja bi nam jednog dana trebala omogućiti upravo ovo što smo gore zaželjeli. A oni bi trebali to učiniti ulažući naše novce između ostalog i na burzi. I oni i mi bismo trebali investiranju pristupiti na promišljeniji način, savladati prepreke koje pred nas baca naša priroda i ulagati na duge staze. I oni i mi bismo trebali biti otvoreni novim idejama, a ne stoput ponovljenim lažima, trebali bi zanemariti ograničenja stvorena strahom. Pesimisti nisu idealni ulagači, najčešće se u tržište uključe na samom kraju ciklusa rasta. Optimisti su oni koji se drznu ulagati, jer treba vjerovati da postoje inovativni ljudi koji razvijaju nove ideje, nove i bolje proizvode, nove i bolje tehnologije i nove usluge koje čine ovaj svijet boljim mjestom. Kada bismo se malo educirali o ulaganju i samom procesu ulaganja, onda nam i spomenuti strašni pad na burzi neće biti ništa više nego razlika umnoška cijene i broja dionica, neće značiti onu katastrofu kao što nam dio medija predstavlja, već samo još jedan broj, tj. tržišnu kapitalizaciju.

Možda bismo to mogli usporediti s vožnjom automobila, iako su crne kronike pune nesreća, ipak je većina onih koji su se uputili automobilom stigla na svoj cilj. Tako je i s investiranjem, početci su teški, s iskustvom stvari postaju lakše, a kada se odupremo zamkama vlastite prirode, rezultati neće izostati.

Stoga treba zanemariti strahove i krenuti na putovanje. Nekima poput Warrena Buffetta to putovanje traje već gotovo 80 godina.