NOVA TEORIJA KOJA MIJENJA POVIJEST Mate Božić: Nije bilo nikakvog dolaska Hrvata, ime smo dobili po staroslavenskom izrazu za 'grad'

Fotogalerija (8)

Povjesničar iz Solina Mate Božić je prošle godine predstavio svoju tezu da grb Hrvatske ne predstavlja šahovnicu nego tvrđavu i simbolizira sintagmu o predziđu kršćanstva, a sada na Dalmatinskom portalu iznosi svoje novo otkriće koje bi moglo mnoge uzdrmati. Sliku kakvu imamo o dolasku Hrvata na ovo područje smatra mitom, a u ovom razgovoru pročitajte njegove argumente...

Teorija o nastanku hrvatskog grba, koju ste zajedno s prof. Stjepanom Ćosićem iznijeli krajem 2017., je već dobila potvrdu nekoliko kolega.

- Da, iako se već ustaljeni zaključci u hrvatskim okvirima jako teško mijenjaju nedavno je akademik Nikša Stančić, inače koautor vrlo vrijedne monografije 'Povijest hrvatskog grba', u časopisu Rad HAZU iznesenu tezu o simbolici zida koja stoji u pozadini prikaza šahiranih polja ocijenio kao 'novo tumačenje o porijeklu hrvatskoga grba s crvenim i bijelim poljima koje izgleda prihvatljivo', ali također smatra kako će, zbog određenih razloga, 'vjerojatno u historiografiji i javnosti izazvati nove kontroverze'. Također i neki drugi autori (poput Ž. Heimera i A. Sulejmanagića) pozitivno ocjenjuju samu tezu, što joj u svakom slučaju daje na važnosti. Međutim, put od objave do šireg prihvaćanja neke nove postavke u znanstvenim krugovima je jako dug, bez obzira koliko bila dobro metodički objašnjena i utemeljena na povijesnim izvorima.

Kako teza postane nešto o čemu se, laički rečeno, uči iz školskih udžbenika?

- Da bi neka znanstvena teza 'ušla u udžbenike' odnosno postala dio nastavno-obrazovnog procesa u velikoj mjeri ovisi i o njenoj društvenoj važnosti, odnosno aktualnosti, kao i o njenoj 'društvenoj prihvatljivosti', da se tako izrazim. Kao sudioniku nastavno-obrazovnog procesa poznato mi je kako je taj fenomen plod društvenog 'konsenzusa', pa su se tako određene povijesne teme različito prezentirale u okviru građanskog ili nekadašnjeg socijalističkog društvenog sustava. Primjerice, na heraldičke teme u socijalizmu se gledalo jednostrano i podozrivo, kao na ostatak feudalnog doba koje je novo društvo već 'prevladalo' te su samim time nebitne. Drugi aspekt su tzv. 'nacionalni grbovi' koji u jugoslavenskom socijalističkom periodu također nisu bili isticani, jer su upućivali na nacionalne razlike, što također tada nije bilo podobno. Danas heraldičke teme ponovno dobivaju na svom značenju iz raznih razloga, a da bi se o jednoj takvoj tezi, kao što je ova, učilo u školskim klupama, presudno je da bude društveno prisutna i da se neprestano aktualizira.

Imate novu teoriju po kojoj je današnje hrvatsko nacionalno ime odnosno pojam 'Hrvat' izvedeno iz jednog specifičnog termina za 'grad', točnije odnosilo bi se na dalmatinski toponim Biograd?

- U pravu ste… U novom broju časopisa 'Pleter' kojeg izdaje udruga 'Toma Arhiđakon' (u tisku je upravo ovih dana) bit će objavljen članak pod naslovom 'Hrvat i Hrvati - od toponima do etnonima', u kojem sam, slijedeći historiografski trag Vjekoslava Klaića, razložio pojavu i značenje brojnih 'hrvatskih' toponima širom Europe, od današnje Austrije, preko Češke i istočne Njemačke sve do sjeverozapadne Ukrajine. Zaključak do kojeg sam došao sažeto glasi kako pojam 'Hrvat' dolazi od jedne specifične varijante staroslavenskog izraza za 'grad' u značenju utvrđenog ili ograđenog mjesta, a ta se varijanta sačuvala do danas u toponimiji širom Europe i to u nazivima raznih mjesta kao što su 'Chrawat', 'Charwatec', 'Kraut', 'Kraubat', 'Korbetha' i slično. Ponegdje se, u raznim europskim krajevima, od spomenutog toponima razvio regionim (naziv jednog šireg područja), a ponegdje od tog regionima i teritorionim (naziv za državno-administrativno područje) odnosno etnonim, dakle naziv jednog plemenskog saveza, a naposljetku i naroda, odnosno suvremene nacije. Već utvrđena analogija upućuje da bi se u slučaju današnjih Hrvata, taj toponim odnosio na staroslavenski izraz za današnji Biograd (Bijeli grad/hrvat) iz čega su izvedeni i srednjovjekovni pojmovi 'Bijeli Hrvati' odnosno 'Bijela Hrvatska'.

Kada se prvi put spominje ime 'Hrvat'?

- Ime 'Hrvat' se pouzdano prvi put spominje sredinom IX. stoljeća u poznatoj povelji kneza Trpimira koja se najčešće datira 852. godinom, dakle na području unutrašnjosti nekadašnje rimske provincije Dalmacije. Svakako treba istaknuti kako su neki autori smještali (pa čak i danas smještaju) pojavu imena 'Hrvat' dublje u prošlost. Međutim, takva tumačenja se temelje na vrlo upitnim 'kroatonimima' koji nisu pouzdani, odnosno koji se ne mogu uopće sigurno povezati sa postojanjem Hrvata na širem euroazijskom prostoru. Neki od takvih primjera su: dva imena ('Χορόαϑος' i 'Χορούαϑος') zabilježena na natpisima iz II.-III. st. po. Kr. pronađenima na ušću rijeke Don (antička grčka kolonija Tanais); ime istočnoiranskoga plemena 'Harahvatiš' i njihove zemlje 'Harahvaiti'; ime istočnoeuropskih nomadskih 'Sarmata' uz paralelu s imenom 'Hrvata'; starogermanski naziv za Karpate 'Harvaða fjöll' - što neki tumače kao 'planine Hrvatâ'; raznih naziva za Gote kao što su 'Hredgutans', 'Hredcyning', 'Hred' i 'Hraedas'; ime bugarskoga kana iz VII. stoljeća - Kuvrata (grč. Kούβρατος, Κοβρāτος)…itd.

Koje su teorije do sada najviše 'držale vodu'?

- Teorije o imenu 'Hrvat' su vrlo brojne i raznorodne. Počevši od slavenskih (uglavnom neuspješnih) etimoloških tumačenja nastanka tog imena, preko germanskih (osobito vezanih uz Gote) do iranskih, koje su i danas najaktualnije, iako ni one nisu općenito prihvaćene. Zanimljivo je kretanje putanje društvenog prihvaćanja, odnosno neprihvaćanja spomenutih teorija, koje je u priličnoj mjeri ovisilo o aktualnom političkom kontekstu. Tako je od sredine XIX. po prvih desetljeća XX. stoljeća dominiralo (južno)slavensko tumačenje ranosrednjovjekovnog širenja slavenskih plemena, a među njima i Hrvata, te 'dolaska' (Južnih) Slavena (među njima i Hrvata) na jug. Tada je uostalom bila aktualna i politička koncepcija (južno)slavenske federacije od istočnih Alpi do Crnoga mora koju je osobito promovirao J. J. Strossmayer. Razočaranje u politički realiziranu (jugo)slavensku ideju nakon I. svjetskog rata otvorilo je prostor populariziranju nekih drugih tumačenja (primjerice iranskih ili germanskih, osobito gotskih) u okviru kojih su se prethodne teorije dosljedno potirale paralelno s političkim nastojanjem da se Hrvate izuzme iz (jugo)slavenske društvene i političke zajednice. Taj je smjer svoj vrhunac dosegao u vrijeme II. svjetskog rata, da bi se od 1945. do 1990., 'mainstream' tumačenja opet politički prinudno uglavnom vratio u (južno)slavenske vode, a tijekom Domovinskog rata opet doživio žestoki odmak od (južno)slavenske prema iranskoj 'matici'.

Vaša pretpostavka negira Porfirogeneta koji piše o dolasku/seobi Hrvata u VII. stoljeću?

- Treba istaknuti kako Porfirogenetov zapis o 'dolasku Hrvata' iz sjevernijih europskih krajeva na jug datira iz sredine X. stoljeća, dok niti jedan aktualni povijesni izvor iz VI. Ili VII. stoljeća ne spominje postojanje ikakvih Hrvata, ili hrvatskih plemena, u bilo kojem dijelu Europe, pa tako ni u današnjoj Hrvatskoj. Povijesni izvori za hrvatske krajeve u tom periodu 'seobe naroda' bilježe vladavinu Istočnih Gota, provale Avara i slavenskih plemena, međutim činjenica je kako ne spominju nikakvu posebnu, specifično 'hrvatsku' seobu. Izvore koji bi to potvrđivali ne nalazimo niti krajem VIII. Ili početkom IX. stoljeća. Cijela historiografska postavka o 'dolasku Hrvata' od sredine XIX. stoljeća do danas, u vidu povijesnih izvora, temelji se jedino i isključivo na Porifrogenetovim zapisima iz sredine X. stroljeća, koji su u svakom slučaju nepouzdani. Primjerice, za neke druge srednjovjekovne kroničare, kao što su Splićanin Toma Arhiđakon, čuveni Pop Dukljanin iz Bara ili Nestor iz Kijeva, pitanje 'dolaska Hrvata' se uopće ne postavlja niti ga oni spominju u svojim spisima. Iz Tomine perspektive Hrvati su oduvijek bili tu, iako on piše i o provalama Gota i Slavena, koje u svojoj kronici miješa, jednako kao i Pop Dukljanin.

Što je s 'Bijelim Hrvatima' i spominjanjem imena 'Hrvat' na drugim područjima?

- Pouzdani, srednjovjekovni povijesni izvori termine 'Bijeli Hrvati' i 'Bijela Hrvatska' vežu isključivo uz današnje hrvatske krajeve uz istočnu obalu Jadrana. Na taj ih način bilježe kijevski ljetopisac Nestor u XI. stoljeću, zatim Pop Dukljanin, kao i jedan sačuvani navod iz danas izgubljene 'Splitske kronike'. Konstantin Porfirogenet također piše o 'Bijelim Hrvatima' i 'Bijeloj Hrvatskoj', ali je nepouzdano i neodređeno smješta kao praktički izmišljenu zemlju ('sein Phantasieland' - kako je još 1880. pisao V. Jagić) u sjevernije dijelove Europe. Porfirogenet u sklopu svoje literarne konstrukcije, zapravo legende, o seljenju Hrvata sa sjevera na jug, tim sjevernijim Hrvatima, kao 'pretcima' onih južnih, dodjeljuje epitet 'Bijeli'. Međutim, drugi srednjovjekovni izvori, koji govore o Hrvatima u današnjoj Češkoj odnosno sjeverozapadnoj Ukrajini nikada ih ne navode kao 'Bijele Hrvate', nego jedino i isključivo kao 'Hrvate'. Treba istaknuti kako su ti sjeverniji i istočniji 'Hrvati' (češki i ukrajinski) doista postojali, ali kako također nemaju ništa zajedničko s južnijim dalmatinskim Hrvatima, osim sličnosti imena. Tako su primjerice i autohtona plemena Poljana zabilježena tijekom ranog Srednjeg vijeka kako u okolici Kijeva tako i u današnjoj istočnoj Njemačkoj. Ukrajinski, češki i dalmatinski Hrvati su se razvili autohtono i međusobno neovisno, a Hrvati u Dalmaciji tek poslije završetka perioda 'seobe naroda', tako da o nikakvom 'dolasku Hrvata' iz sjevernijih europskih krajeva u južne ne može biti govora u kontekstu historiografije. Dalmatinski Hrvati su, od svog prvog spomena u ranom Srednjem vijeku, oduvijek bili tu gdje su i sada…

Mislite li da će netko ovu teoriju gledati kao na degradiranje hrvatske povijesti?

- Povijest, odnosno historiografija, je podložna promjenama, jer svaka nova spoznaja utječe na naše viđenje prošlosti. Tako i ova postavka o autohtonom formiranju Hrvata na prostorima nekadašnje rimske provincije Dalmacije tek nakon završetka perioda 'seobe naroda', kao i o izvođenju imena 'Hrvat' iz staroslavenskog izraza za 'grad' (u konkretnom dalmatinskom slučaju riječ je o staroslavenskom izrazu za današnji Biograd/Bijeli-grad), ukoliko bude dodatno potvrđena i učvršćena u znanstvenim krugovima, svakako ima potencijal utjecati na buduće viđenje prošlosti hrvatskog naroda. Jedna od zadaća historiografije je u svakom slučaju razjašnjavanje nejasne i dvojbene prošlosti, pa je prema tome svaki korak naprijed u tom smjeru pozitivan. Zato ne bi trebalo biti mjesta zaključku kako ova teorija predstavlja 'degradiranje povijesti'. Filozof Francis Bacon je prije više od četiri stoljeća zaključio kako ljudski duh treba osloboditi nagomilanih zabluda, ili 'idola' kako ih on naziva. Zato pokušaje razjašnjavanja povijesnih činjenica i 'zamućene' prošlosti općenito ne treba promatrati kao 'degradaciju', nego kao višu razinu 'gradacije' ili razvitka povijesne znanosti.

Za kraj, kada će se šira publika imati priliku detaljnije upoznati s glavnim tezama ovog istraživanja?

- Upravo za ovogodišnju Noć muzeja, u petak 1. veljače, u prostoru obnovljenog Providurova stana na kliškoj tvrđavi predstavit ću najnovije historiografske spoznaje o pojavi, rasprostranjenosti i značenju hrvatskog imena tijekom ranog Srednjeg vijeka. Osim toga, tada će biti održana i prezentacija planiranih aktivnosti oživljene povijesti kroz 2019. godinu u okviru projekta 'Regnum Croatorum', započetog još krajem 2013. godine. Naravno, neizostavno je sudjelovanje povijesne postrojbe 'Praetoriani Croatorum' kojoj je ovaj događaj već treća aktivnost od prošlogodišnje manifestacije 'Krunom hrvatskih vladara' Solin-Klis. Za klišku tvrđavu, kao jedan od najočuvanijih starohrvatskih lokaliteta i simbolički centar ovog projekta u kojem sudjeluje nekoliko fakulteta od Splita do Mostara, može se reći kako svakako predstavlja ishodišnu točku svih budućih aktivnosti.