ODLIKOVAN SAMOZATAJNI SPLIĆANIN Napustio studij medicine i postao vukovarski heroj, spasio je mnoge živote...

Za junački čin u Domovinskom ratu Redom Nikole Šubića Zrinskog odlikovani su Zoran Milas i Dražen Đurović. Radi se o Splićaninu i Zagrepčaninu koji su se kao studenti Medicinskog fakulteta u Zagrebu odlučili staviti na raspolaganje obrani Hrvatske, prijavili se u HOS i upućeni prema Vukovaru. Spašavali su živote u Bogdanovcima, a izvlačenje ranjenika iz tog mjesta na vukovarskom bojištu pod njihovim vodstvom proglašeno je junačkim činom nakon 31 godine.

Zoran Milas je do 1986. živio na Kmanu, potom se zbog služenja vojnog roka i studija preselio u Zagreb, gdje i danas živi.

- Kman je bio radnička četvrt, svi smo bili jednaki, povezivala nas je ljubav prema Hajduku, domovini... - rekao nam je ovaj 54-godišnjak, koji je na očevim ramenima doživio Stari plac, a kasnije sa svojom kvartovskom ekipom nije propuštao poljudske utakmice.

I danas s obitelji često dođe na Hajduka, ali nešto kasnije ćemo se vratiti na njegovu ljubav prema 'bijelima', prvo ćemo ispričati kako je studentske učionice i menze zamijenio slavonskim blatom i krvlju.

- Kada je '91. bila prva zračna uzbuna u Zagrebu, doživio sam šok. Zatekla me na Jarunu, avioni su nas nadlijetali i pobjegli smo u sklonište. Kod sljedeće uzbune sam vidio scenu koju neću nikada zaboraviti:  klinka od 13-14 godina nosi nekakvog kanarinca, a drugi dječak malog psa. Rekao sam sebi: 'Mene je sram, ne mogu s 22 godine ići s djecom u sklonište'. Što sam mogao napraviti? Bio sam student, a najbrža opcija za otići na ratište je bio - HOS. Danas povjesničari razglabaju o ideološkim pitanjima, a nama je to bilo nebitno, važno nam je bilo samo staviti se na raspolaganje obrani Hrvatske - rekao nam je Milas.

Dražena Đurovića, također studenta medicine, upoznao je u sanitetskom vozilu na putu za Vukovar. 

- Nismo znali na koje će nas bojište poslati. Rekli su da na vukovarskom ratištu nedostaje medicinara, pa su nas tamo uputili, iako nismo bili nikakvi doktori, nego studenti treće godine medicine. Kako u Bogdanovcima nije bilo liječničkog osoblja, odlučeno je da tu pomognemo - ispričao nam je Milas.

Može se reći da je doživio šok...

- Prvi dan nas je dočekalo stravično granatiranje. Zamislite da vas netko pokupi s kave na Rivi i odvede na mjesto gdje vas granatiraju tako da ne znate kako se zovete.

Ivan Barun, Marinko Lozić, Dražen Đurović i Zoran Milas

Čim su došli, sakrili su se u podrum dvokatnice, te su im počeli dovoditi ranjenike...

- Tek tada shvatite koliko ne znate. Kada sam prvi put vidio ranjenika, mislio sam da će sigurno umrijeti, da mu ne možemo pomoći. A čovjek je i dan danas živ, čak mu se ožiljak skoro i ne vidi, pa nas je tražio da svjedočimo da je bio ranjen. 

'Nadam se da generacije koje dolaze nikad neće proći ono što smo mi prošli', napisao je nekidan Zoran Milas na Facebooku povodom vijesti o odlikovanju. Mogao bi on pričati grozne stvari s ratišta, ali radije se sjeća onih koje izmame osmijeh na lice. Jedna od takvih je kada je drugog dana terena upoznao Tihomira Ivetu - Piđu.

- Nosili smo gajbu piva. Ja sam 191 cm, a Piđo je isto visok, suh, koščat. Hodamo, čujemo zvuk granate, a onda bez dogovora nježno spustimo gajbu i bacimo se u kanal. Nakon toga je rekao: 'Mali je dobar, može biti s nama'.

Njegova uniforma je uvijek bila crvena od krvi branitelja koje je 'krpio'. Dok je tako pomagao dvojici teško ranjenih, dogodila se situacija koja se kasnije prepričavala dosta puta...

- Mještanka Marija me pitala: 'Doktore, hoćete kavu?', tako su me zvali  iako nisam bio doktor. Pored mene je bio krvav čovjek. 'Može meni capuchino?', rekao je. A ovaj drugi, ranjenik, je dodao: 'Može li meni macchiato?' Nevjerojatna scena, tragično izranjavani, a umiremo svi od smijeha. Tako je Stjepan Antolić Tonči dobio nadimak Capuchino, a Darko Komerlin - Macchiato.

Danas nevjerojatno zvuči da mu je jedna od najdražih situacija u tom paklu bila kada je jedan ranjenik - pomokrio.

- Čovjeku je metak  prošao kroz trbušnu šupljinu, a vjerojatno zbog oticanja mokraćne cijevi nije mogao mokriti. Puni se mjehur, a ne može mokriti. Znaš da postoje kateteri, ali niti ih imaš, niti ih znaš staviti. Moliš Boga da se neko čudo dogodi... Kada sam vidio da se čovjek pomokrio, bio sam presretan! Danas se to čini kao banalna stvar, ali u tom trenutku je bio cijeli svijet - prisjetio je.

Priča za knjigu je i kada je Damir Radnić, jedan od istaknutih zapovjednika, pogođen u ruku.

- Vidio sam da dolazi do gangrene i da mu moram amputirati prst da se ne ugrozi cijelu ruku. Nisam u životu nikad ništa radio, a kamoli amputirao nekome prst! U tom ratnom ludilu sam pronašao nekakvu medicinsku enciklopediju i čitao kako se rade amputacije. Ipak, nismo je na kraju mi obavili, nego je to odrađeno u Mikanovcima ili Vinkovcima - ispričao nam je.

Kada su Srbi s tenkovima s više strana upali u Bogdanovce, bio je kraj. Rušili su kuću po kuću, gornji kat njihove je također odletio u zrak, a podrumski sanitet s njima sakrivenima je nekako izdržao do večeri. Kako se radilo o 11. mjesecu, smračilo se rano i agresori su razaranje zamijenili opijanjem, pa su njih dvojica, doktorica Suzana iz Koprivnice, par žena iz sela, te nekoliko ranjenika krenuli u izvlačenje.

- Više-manje su svi bili pokretni. Adrenalin nas je 'nosio', nema većeg nagona od onog za preživljavanje.  Imali smo sreću što je jedan od ranjenih bio šumar, poznavao je dobro područje. Kada smo preko polja izašli iz sela, Dražen Đurović mi kaže: 'Ovdje ćemo čekati do sutra jer ako dođemo u Vinkovce, reći će da smo dezerteri'. Rekao sam mu da je lud, kao da ne vidi da više nema nikoga – sjeća se Milas događaja od prije više od tri desetljeća kao da su bili jučer.

- Na kraju smo mi medicinari nosili brdo naoružanja koje su ljudi ostavili. Ja sam pokupio tri kalašnjikova, ručni bacač, dva pištolja i jednu pušku. Dražen isto tako. Trebalo nam je 10-15 sati pješačenja do Nuštra, mjesto je bilo pusto, a onda smo ugledali - tenk. Srce mi je stalo, nismo valjda nakon svega opet pred tenkovskom cijevi?! No, srećom, bio je uništen, a potom smo čuli vozilo s našim ljudima, pa smo prebačeni u Vinkovce. Kada smo došli do Radnića, nije vjerovao da smo preživjeli.

Nažalost, tu je primio vijest da je 'HOS-ovoj štafeti smrti' poginuo Žarko Manjkas - Crvenkapa. Riječ je o jednom od najpotresnijih događaja u Domovinskom ratu, o toj herojskoj i tragičnoj akciji proboja iz okupiranih Bogdanovaca snimljen je i dokumentarni film. Poznata je priča o grupi hrvatskih branitelja koji su po svaku cijenu odlučili spasiti 30-ak civila, plan im je bio da oni idu prvi, pa ako netko stane na minu i strada - da ga zamijeni drugi vojnik dok se ne dokopaju slobodnog teritorija. Crvenkapa je preuzeo najveći rizik, vodio je grupu i, nažalost, aktivirao minu.

Milas i Manjkas su bili skupa na dosta zadaća iako im je zadaća bila različita, Crvenkapa je eliminirao neprijateljske oklopnjake, a student je spašavao stradale u akcijama.

- Bio sam jako povezan sa Žakom, tako smo ga mi zvali, tek kasnije je dobio nadimak Crvenkapa. Bio je sin jedinac samohrane majke, momak iz Dubrave kojega su formirale zagrebačke ulice. Sjećam ga se kao jako inteligentnog, od malih nogu se brinuo za sebe, a da je imao drugačije uvjete, završio bi tri fakulteta. Kako nije imao prednje zube, pitao sam ga kako to da mu fale, jer nije bio takav tip. 'Skužio sam da je cipela nešto što ne možeš progutati', frajerski je odgovorio.

Jedna od težih stvari mu je bila reći njegovoj majci da joj se sin neće vratiti, čak da ni njegovo tijelo neće moći sahraniti. Tek su 2020. ekshumirani njegovi ostaci. No, Zoran se radije sjeća smiješnih anegdota sa Žakom...

- U sanitetu nismo imali WC nego jednu kantu s vodom na nas 15-20, pa bi mi on znao reći: 'Ajmo tražiti kuće u kojima još ima vodokotlić'.

Nezaboravna je i Žakova prezentacija svog konobarskog iskustva.

- Pronašao je neka arhivska vina, pa bi mi u tom ratnom hororu ležerno rekao: 'Doktore, jeste li večeras za jedan Chardonnay iz '78. ili za neku drugu berbu?', koji je to bio apsurd i komedija u tragediji.

Milas je danas poznat kao osnivač i direktor uspješne tvrtke 'Dedal komunikacije', koja je postala sinonim za edukacije u zdravstvu. Kada iz sadašnje perspektive gleda na Domovinski rat, kaže da je Hrvatsku obranila sirotinja, rijetki su bili studenti kao on i Dražen, uglavnom se radilo o braniteljima iz skromnih, radničkih obitelji, dok je sva elita, smatra, završila svugdje samo ne gdje je tada trebalo biti.

- Radim cijeli život s velikim tvrtkama i korporacijama, ali nigdje nije bilo tako velikih ljudi kao tu u Bogdanovcima 1991. godine - kaže nam danas.

A jedan od tih velikana je Ramo Hrbatović, hrvatski branitelj muslimanske vjeroispovijesti.

- Ramo je bio posebno komičan. 'Čuva Bog Ramu svog', stalno bi govorio. Kako smo svi nosili krunice, tako je i Rami jedna završila oko vrata, ali je odmah sutra dobio - alergiju. Nevjerojatno.

Ramo je bio boksač, a jedna od njegovim komičnih priča koje su ih držale u tom ratnom ludilu bila je sljedeća:

- Na pripremama se napio, navodno je popio bocu konjaka. Kaže mu trener: 'Pa, Ramo, znaš da bi to konja ubilo?', a on mu odgovori: 'Ne znam'.

S njim je doživio i nadrealnu situaciju: vozili su se u automobilu, počelo je žestoko granatiranje, a Ramo umjesto da ubrza, odlučio je usporiti. Jedva su se kretali, a granate padaju gotovo kraj kola. Ramo je želio isprovocirati Zoranovu reakciju, ali umjesto panike studenta medicine dobio je odgovor: 'Ajmo jednu zapaliti, nema žurbe'.

Prije nego se vratimo na obećanu priču o Hajduku, moramo dodati Milasove riječi o dr. Juraju Njavri.

- On je bio svetac. Kad god bismo imali problem s nekim ranjenikom, rekli bismo: 'Ostavite kod dr. Njavre'. Operirao je, iz sale skoro nije izlazio, kao mrtvac je izgledao. Velika je sramota za Hrvatsku što se ni jedna zdravstvena ustanova ne zove po ovom heroju.

Za kraj nam je otkrio jednu slučajnost (ako slučajnosti postoje) koja zaokružuje cijelu priču. Sin mu, iako rođen u Zagrebu, zdušno navija za 'bijele'...

- Nastojimo i dalje redovito ići na Poljud, članovi smo, trebali smo doći na utakmicu Hajduk - Rijeka. Međutim, na poslu mi je bila gužva, pa sam stavio na Facebook da poklanjam ulaznice za zapadnu tribinu nekome tko namjerava na stadion doći izdaleka, a ne iz Splita. Javio se čovjek iz Bogdanovaca, a pokazalo se da je riječ o čovjeku u čijoj smo kući oformili sanitet! Radi se o zetu Ivana Baruna, on je bio jako ugledan čovjek, lud za nogometom. Sjećam se da me jedanput uznemireno pitao: 'Zorane, znaš što se dogodilo?', a ja se mislim tko zna što je bilo, jer su razaranja, pogibije i ranjavanja bile svakodnevica. A on: 'Pale su dvije granate na tribine nogometnog igrališta'.

(Fotografije nam je ustupio Damir Radnić.)