Dalmatinski portal koristi 'kolačiće' za što trebamo Vašu privolu. Ako nam želite pomoći u prikupljanju podataka za analitičke odnosno statističke svrhe, molimo Vas prihvaćanje 'kolačića' za analitiku. Naša web stranica koristi i marketinške 'kolačiće' zbog pružanja marketinškog sadržaja za koje od Vas također trebamo privolu. Bit ćemo sretni ako se slažete s tim jer Vam tako možemo ponuditi najbolje korisničko iskustvo.

Saznaj više
On zna kako se osjeća čovjek kada spasi tuđi život. I kako se sruši svijet kada ti prijatelj umre na rukama...
Domovinski rat Piše: Dalmatinski portal

On zna kako se osjeća čovjek kada spasi tuđi život. I kako se sruši svijet kada ti prijatelj umre na rukama...

Pronašli smo branitelja koji nakon rata nije imao snage pričati o pobjedi

Knjiga Ante Čokolića '23_Ni ovo nije bija moj dan' dovela nas je do 'filmske' priče ranjavanja Marija Lovrinčevića u akciji Maslenica, kada su pripadnici 1. bojne 4. gardijske brigade oslobodili uzvisinu Glavicu, a sutradan ih četnici zasuli granatama. U tom neprijateljskom protuudaru poginuli su hrvatski branitelji Ivica Galešić i Ante Maleš, a među ranjenima je osim Lovrinčevića bio i Joško Klarić - Duša

Klarić nam je već opisao svoje ranjavanje:

- Granata od 82 milimetra je pala između njih dvojice, ne znam kako sam živ ostao. Galešić je odmah poginuo, Maleša nisu uspjeli spasiti i ubrzo je izdahnuo, a meni je noge sasjeklo. Idem se dignuti da pomognem Malešu, ma nema šanse, obje noge su mi bile izrešetane. Nisam mogao ni sebi pomoći, nemam zavoja, nemam ništa. Uto dolazi sunce! Lovrinčević! Kao da Boga vidim. Pregledao je njih, vidio da njima ne može pomoći, pa se uhvatio mene previjati. Padne granata iza njega, poprska ga po nogama, a kako je bio nagnut prema meni jer mi je pomagao, pao je po meni. Vjerojatno me tako zaštitio i spasio mi život. Odšepao je prema Paljuvu, vikao je da donesu šatorska krila za nas ranjene. A ja opet ležim, ponovno grozan osjećaj. Kad eto Renaulta 4! Dolazi Damir Nosić i još jedan čovjek, ubacili su mene naprijed, a njih dva u gepek. 

Odlučili smo pronaći Damira Nosića iz Ljubuškog. Na internetu nismo mogli pronaći nikakav kontakt, iako se o njemu pisalo kao o 'kralju luka'. No, poslali smo mail Ljubuškom portalu na kojemu je objavljen članak naslova 'Bijeli luk iz Graba opet sve traženiji' te ih zamolili da nam daju Damirov broj mobitela, ako ga imaju. Dobili smo pravi broj i uputili se preko granice...

Našli smo se u centru malog hercegovačkog grada, u kafiću kraj policije, a odmah smo ga pitali da nam iz svog kuta ispriča sjećanja na taj dramatičan dan.

- Slučajno sam se zatekao u zapovjedništvu i čuo kako Ante Carminatti zove upomoć. 'Ima ranjenih i mrtvih, dolazite', poručio je s Glavice koju su zasipale granate. Svi se gledaju, nije nikome lako uputiti se tamo. Pogledao sam u Joška Tešiju, on u mene, namignuli smo i krenuli. Uskočili smo u Renault 4 'ćelavih' guma i uputili se prema Glavici udaljenoj par kilometara. Kako su četnici bili na Debelom brdu, vidjeli su sve kao na dlanu. 'Nemoj da zakasnimo', rekao mi je Tešija dok sam vozio po makadamskoj cesti, a oko nas padale granate i stvarale kratere. Čim smo došli, vidjeli smo poginule, a Klarić je nepomično ležao. Projektili su stalno padali. Bio sam već na Južnom bojištu, ali to nisam doživio, to je bila krupa. Solili su ga i solili... Ubacili smo Klarića na prednje sjedalo, a dvojicu poginulih iza. 'Nosiću, vodi ih u Zadar', rekao mi je Tešija i ostao pod kišom granata. On je takav. Moj ranjenik je po putu gubio svijest, govorio bih mu: 'Nemoj, Klariću!', udarao sam ga da ne zaspe. Naletjeli smo na jedno vozilo i prebacili ga, a srce mi je bilo ispunjeno kada sam čuo da se izvukao. Kada nekome spasiš život, dao si mu sve. To me ojačalo za daljnje djelovanje u brigadi - ispričao nam je Nosić tri desetljeća kasnije.

Susret s Dušom

Joško Klarić - Duša je nakon dvadesetak godina odlučio pronaći čovjeka koji mu je spasio život. Evo kako je to bilo...

- Sa ženom sam sadio luk, kad me zove kum Josip i govori mi da me traži neki čovjek koji je bio sa mnom u ratu. Računao sam da je netko išao polagati vijence pa mu treba pomoć oko pronalaženja grobova poginulih. No, vidio sam Klarića, odmah sam ga prepoznao iako je prošlo toliko puno godina. Nevjerojatan osjećaj, bilo je baš veličanstveno - rekao nam je Nosić.

Odmah se stavio na raspolaganje obrani Hrvatske, čim se počelo šuškati o mogućem sukobu, kao 23-godišnjak se vratio iz Njemačke i prijavio u policiju, a potom 4. gardijsku brigadu. Ranjen je 20. svibnja 1992. na Velikom Liscu, geler mu još stoji u arkadi. Nakon oporavka u splitskoj bolnici, vratio se na teren - Dubrovačke vrtove sunca.

- Skoro sam poginuo prvog dana nakon izlaska iz bolnice, odnosno pri prvom dolasku na ćuku. Kao da više nisam bio isti, opustio sam se i izgubio vojnički instinkt. Igrom slučaja, valjda zato što mi je smetalo sunce, pomaknuo sam se par metara i to je bilo ključno da ostanem živ jer su četnici puškomitraljezom M84 pucali točno gdje sam netom prije bezbrižno sjedio - sjetio se.



Neće nikada zaboraviti i kada je cijeli njegov vod u noćnoj akciji upao u minsko polje, aktivirali su dvije 'paštete' i pet suboraca je ranjeno, neki su ostali bez dijelova tijela.

- Prošli smo 18 'pašteta'. Svaki kamen na koji staneš misliš da će ti biti posljednji. Na kraju nas je izvukao Blaženko Zelić, razminirao je poteznu protupješačku odskočnu minu, kojoj je osigurač bio napola  izvučen. Da se ona aktivirala, svih 15 bi nastradalo.

Srušilo se sve...

Ipak, najgori dan u životu mu je bio 20. svibnja 1995.

- U Rujanima sam trebao utvrditi cisternu goriva, bilo je nužno zakopati je da je neprijatelj ne raznese. Kako je naša tehnika bila na Dinari, nije mi bila na raspolaganju. No, vidio sam da 'Livnoputovi' tu grade jednu dionicu i vikendima im bageri ne rade. Pitao sam ih možemo li ih posuditi jer sam imao ljude koji su radili u škveru i znali su upravljati svim strojevima. Dozvolili su nam, ali se pokazalo kao problem to što ne poznajemo livanjsko tlo, pa je bager upao u glib. Trebao sam sada dovući tenk za izvlačenje, stoga sam sa zapovjednikom voda Ivanom Rubićem krenuo put zapovjedništva do Andrije Matijaša, udaljenog svega 400-500 metara. On je sjeo, ja sam vozio. Došli smo do zapovjedništva, ali su nas četnici snimili i kada smo izašli i zakoračili prema kući opalili su nas 120-milimetarskom granatom. Ivana je geler pogodio točno u vratnu žilu, a mene je eksplozija bacila 5-6 metara u hodnik. Umro mi je na rukama, nismo ga uspjeli do Livna prebaciti. On je imao sve: kuću u Splitu i Šestanovcu, dva krasna sina, suprugu, ali za vojsku je bio spreman sve učiniti i za Hrvatsku sve dati. Ta pogibija me strašno pogodila, sašila me skroz. Došao sam kući i rekao ženi: 'Ne mogu više'. Počela me i glava učestalo boljeti. Nije me bio strah, nego sam potonuo. Zapovjednik brigade Damir Krstičević me molio da još izdržim. Čudan je to bio osjećaj: znaš da stoljećima Hrvatska nije disala, da si rođen u trenutku kada se stvara povijest i sudjeluješ u tome, ali... 

Znao je da je Oluja samo trebala 'progrmjeti' i da nema sumnje kako će to biti točka na i pobjedničke priče nakon akcija Zima 94, Skok 1 i Skok 2.

Voda koja liječi

- Kad sam se vratio iz rata, četiri godine sam se samo bavio ribolovom po hercegovačkim jezerima. Voda me izliječila. Nisam se želio družiti s ljudima i pričati o ratu, radije sam gledao u pluto. Kako imam četiri kćerke i sina, a treba ih hraniti, morao sam se nečim početi baviti, pa sam zasadio prvo 100 kila luka, pa 200, pa 400, tonu... Došao sam do vagona luka! Žena i mater su plele pletenice. Prodalo bi se sve što bismo proizveli. Mogla je to biti velika priča da smo imali podršku... Nažalost, danas nas se u Grabu samo desetak i dalje bavi lukom, a bilo nas je duplo više - razočaran je Nosić.

Nije to jedino što ga tišti. Žalosti ga što njegova djeca kruh moraju zarađivati u Irskoj i Njemačkoj, ali kaže da je to tek priča oko koje bi se mogao rasplakati, pa je bolje niti ne otvarati...


***

Programski sadržaj je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

Vaša reakcija na temu