PRIČA ZA FILM Ranjen čekao dolazak četnika, odlučio se raznijeti kada mu priđu, a onda se pojavio poseban čovjek...

Brigadir Hrvatske vojske Ante Čokolić u svojoj knjizi '23_Ni ovo nije bija moj dan' iznio je jedan događaj iz operacije Maslenica koji kao da je predložak za ratni film. Krajem siječnja 1993. hrvatske snage su u 'majci svih bitaka' porazile elitne srpske jedinice i deblokirale Zadar i Dalmaciju. Ovo je priča o jednom pogibeljnom dijelu te akcije, kada su pripadnici 1. bojne 4. gardijske brigade oslobodili uzvisinu Glavicu, no sutradan su ih četnici zasuli granatama.

- Bilo je dvoje mrtvih, Ivica Galešić i Ante Maleš, te nekoliko ranjenih. Među ranjenima bio je i Mario Lovrinčević. Iako teško ranjen u nogu, od gležnja do prepone, pomogao je pružati prvu pomoć Jošku Klariću - Duši - napisao je Čokolić, a najzanimljiviji dio priče jest da Lovrinčević ni pod koju cijenu nije želio pasti četnicima u ruke. 

- Uzeo je dvije ručne bombe, izvadio osigurače i odlučio tako dočekati četnike. Pravio bi se mrtav i kad dođu do njega pustio bi bombe i po cijenu vlastitog života nanio gubitke i njima. U tom trenutku po njega se vratio doktor (tada student medicine) Joško Tešija.... - stoji u Čokolićevoj knjizi.

Krenuli smo dalje u istraživanje, pa smo tako došli do citata dr. Ivice Vlatkovića u kojem spominje ovaj slučaj. On je sa svojim sanitetom izvlačio ranjene u borbama oko Novigrada, Pridrage i Paljuva, a u intervjuu za Vjesnik objavljenom 24. veljače 1993. novinaru Ivici Marijačiću je rekao sljedeće:

- U početku nam je bilo teško, zbog širine terena, ali smo uspijevali doći do svakog ranjenika i pružiti mu pomoć. Kad je, primjerice, ranjen borac Mario Lovrinčević, između Paljuva i Smilčića, bio je skoro iskrvario jer je imao oštećene arterije. Ali i tako ranjen izvlačio je svoje prijatelje, suborce koji su također bili ranjeni. Kad smo preuzeli Lovrinčevića, bio je u kritičnom stanju, ali uspjeli smo ga dovest do Zadra i spasiti mu život.

Otvorio se pakao

Novinar Tomislav Šulj, pak, u kolovozu 2014. u časopisu Vojna povijest donosi detaljniji Vlatkovićev opis tog dramatičnog dana.

- U prodoru naših snaga na pravcu Paljuv-Smilčić otvorio se pakao. Probili smo se sanitetskim vozilom direktno na bojišnicu zbrinjavajući dva lakše i jednog teško povrijeđenog borca, Lovrinčevića. Zbog prostrjelne rane potkoljenice brzo je gubio krv i upao u hipovolemijski šok. Podvezao sam mu natkoljenicu da zaustavim daljnji gubitak krvi. Zbog direktne izloženosti vatri neprijatelja morali smo se hitno izvlačiti kako bi mu pružio punu hitnu pomoć. Izvukli smo se u centar razrušenog Paljuva gdje sam mu osigurao venske i dišne putove, dao infuzije plazma ekspandera, previo traumatiziranu nogu i imobilizirao je. Upravo dok sam grozničavo spašavao Lovrinčevića u kolima, zasuo nas je neprijatelj raketama po centru Paljuva. Sanitetski Landrover bio je sasut kamenjem i šrapnelima. U izvlačenju iz Paljuva prema Podgradini, na nepreglednom makadamu iznenada smo se sudarili s našim kamionom koji je prevozio municiju na bojište. U trenutku sudara učvršćivao sam imobiliziranu nogu povrijeđenom Lovrinčeviću u stražnjem dijelu Landrovera. Nisam vidio da će doći do direktnog sudara s kamionom. Čuo sam jedino silovit tresak i jednostavno sam poletio naprijed. Srećom, imao sam kacigu na glavi. Cijelim tijelom proletio sam kroz šoferšajbu i udario u haubu kamiona te nakratko izgubio svijest. Kad sam se osvijestio ležao sam pored zdrobljenog Landrovera. Nekim čudom sam preživio. Pomislio sam da nas je pogodila granata. Vozač kamiona pomogao mi je da ustanem. Šumilo mi je u ušima, boljela su me leđa, ali sam čudom preživio bez značajne povrede. Spasila me zapravo američka kaciga koja mi je unutrašnjim svezama amortizirala udarac glavom kroz šofer šajbu i haubu kamiona da mi se ne prelomi vratna kralježnica. Vozač kamiona pomogao mi je da izvučemo povrijeđenog vozača i Lovrinčevića iz smrskanog sanitetskog vozila. Na svu sreću, ranjenog borca sam vezao kaišima ležećeg ležaja pa on nije imao daljnje povrede u sudaru. Vozač je slomio vilicu i dobio potres mozga. Prebacili smo ih do Gajina, a drugi tim ih je dalje transportirao do bolnice Zadar. Naše je sanitetsko vozilo bilo uništeno pa sam se vratio na bojišnicu s drugim. Samo do kraja tog dana imali smo još pet lakše i jednog teže povrijeđenog - rekao je doktor Vlatković 21 godinu nakon događaja.

Mario Lovrinčević živi na Splitu 3

Ante Čokolić nam je dao broj Marija Lovrinčevića. Evo kako je to izgledalo iz njegovih očiju...

- Trećeg dana akcije Maslenica, 25. siječnja, zapovjeđeno mi je da se s borbenom grupom priključim Anti Carminattiju u cilju zauzimanja pozicije Glavica jer je neprijatelj bio nadmoćan. Ante je bio zapovjednik moje satnije i vojnik od formata, tvrd, ali pravedan prema ljudima. Ako je dobio zadaću, nema te sile koja će ga spriječiti da je izvrši. Kada smo se spojili, napravili smo jednostavan plan prema kojemu bismo navodili naše topništvo po četnicima i oslabili ih toliko da pješačkim napadom možemo zauzeti Glavicu. Treba razumjeti da nas je čekao vod Martićeve milicije ojačan izvidničkom desetinom, tenkom i jednim oklopnim transporterom, a naše dvije borbene grupe broje zajedno 30 ljudi. Brigadno topništvo je odradilo posao, tuku u metar. Neprijatelj je imao velike gubitke, počeli su bježati, a kako smo se približili na 70-ak metara, sve smo vidjeli kao na dlanu. Trebalo je sačekati još malo i samo ušetati na položaj. Ali ne bi Carminatti bio on da nije izletio i na 'juriš' odlučio riješiti stvar. Što je tu je, stisni zube i krećemo, bolje reći letimo, upadamo na položaj spremni na sve. Srećom, četnicima nije bilo do borbe, samo su gledali kao pobjeći i sačuvati živu glavu. Upadam u plitki rov koji je služio kao mitraljesko gnijezdo, Stipan Đula je do mene. Tek je prošao obuku i odradio jedan teren, ali isticao se od drugih po odvažnosti i pouzdanosti, a takve voliš imati kraj sebe kad je gusto. Vidimo tenk kako bježi, u jednom trenutku staje i okreće cijev točno prema nama. Zabijamo glavu u zemlju i čekamo pogodak. Čujem tup udar, ali nema eksplozije. Podignemo se i vidimo granatu kako viri iz zemlje, nije eksplodirala. Ne obraćamo više pažnju na to, nema vremena, moram vidjeti kako smo prošli, ima li mrtvih, ranjenih. Prebrojavamo se i vidim da nikome nije ništa. Čudo, neopisiva radost i olakšanje - kaže nam Lovrinčević.

No sutradan, nastavlja priču, sreća im je okrenula leđa. 

- Moja grupa je bila izvučena stotinjak metara na lijevom boku, kad me Ante zove da dođem do njega i preuzmem ljude iz 112. brigade koji će nas zamijeniti. Dok ih gledamo kako dolaze preko čistine, prve granate počinju padati. Ili su probili našu vezu ili su osmatrali, ali tempirali su napad školski.

To je bio pakao. Kada udre granata, na našem kršu ubija te i geler i kamen. Najgora je situacija kada se ne možeš boriti, samo ležiš i čekaš hoće li te pogoditi. I prije sam bio pod granatama, ali da ih na tako mali prostor padne toliko u tako malo vremena, nevjerojatno je.

Čuo sam jauke i zapomaganje jedno 30-ak metara daleko, govorim ljudima do sebe, ne sjećam se tko je bio, netko iz Antine grupe, da im idem pomoći, a da oni nađu šatorska krila i dođu da ih izvučemo. Pretrčao sam do njih neozlijeđen, a kad sam stigao imao sam što i vidjeti; krater od granate, jedan na mjestu mrtav, drugi živ, ali tako teško ranjen da mu ne mogu pomoći, a do njih Joško Klarić - Duša krvari iz nogu. Svojim zavojem mu zaustavim krvarenje i tada je čujem, znam da je 'naša'. To se tako kaže, ali to zapravo nije zvuk, već kao da ti se iznad glave stvori nekakav potisak i pojačava se. Bacim se na Joška, htio sam mu reći: 'Naša je', ali već je pukla. Kriknem više od straha nego od bola, a mislim da je tada Jošku bilo gore nego meni. Kao, nema spasa, pa ja dolazim pomoći, a onda i ja stradam - govori Lovrinčević. 

Ne zaustavljamo ga...

- Gledam ranu i vidim da je prekinuta arterija, krv šiklja sa svakim otkucajem srca. Nemam zavoj, nožem kidam hlače i podvezujem čvrsto iznad rane. Vidim naše, idem prema njima i govorim im da donesu šatorska krila i izvuku ljude. Zalegnem uz zid da se zaklonim od granata, ne vidim više nikoga od naših. Opet mi je probila krv, hvata me slabost. Čujem kako se metci odbijaju od suhozida, zapucam i ja povremeno, napamet, ne nišaneći.

Izgleda da je kraj blizu

I onda dolazi do trenutka s početka teksta...  

- Vidim da tu ne mogu ostati, četnici će doći čim prestane granatiranje, ali više od svega me brine što gubim puno krvi. To je već košmar, panika, znam da nisam svoj, ali odlučio sam se izvući odatle pod svaku cijenu. Ponovno podvežem čvrsto iznad rane, pušku s jednim okvirom remenom zavežem oko ruke i ostavim dvije bombe. Ne znam koliko sam koraka napravio prije nego što sam se onesvijestio; 100, 200, možda samo 50. U takvim situacijama izgubiš osjećaj za vrijeme i prostor. Otvorim oči, ležim, tuče i dalje, znam da nisam daleko dospio, ali mene već pomalo nije ni briga, ravnodušan sam. To je bio 26. siječnja, trebalo bi biti prohladno, a meni je toplo. Ne mogu se više podignuti, čak niti ruku za koju mi je još uvijek remenom vezana puška. Ne vidim, ali osjećam da je podvez popustio i da opet gubim krv, izgleda da je kraj blizu. U jednom trenutku, krajem oka kroz žbunje vidim odore. Računam, došli su… Opet me udario adrenalin, odlučio sam da neću bacati bombe jer za to nemam snage, nego ću ih držati i pustiti kada dođu do mene. Međutim, vidim crvenu beretku! Prepoznajem Tešiju. Sad znam kako se osjećao Joško kad je mene ugledao. 

Lovrinčević čuči prvi slijeva na jednoj od rijetkih sačuvanih fotografija iz Domovinskog rata

S Tešijom se upoznao na Južnom bojištu, brzo smo se zbližili, tako da su i dijelili sobu u Zadru večer prije akcije.

- Ljudina je to, i u najvećoj opasnosti prioritet mu je bio pomoći i izvući suborce, nije mislio na sebe. On će vam sigurno skromno reći da je to njegov dio posla i da tako treba biti, nije od velike priče - zaključio je Lovrinčević, a mi pronašli i druge aktere. 

Popili smo kavu s Joškom Klarićem - Dušom. 'Kad je Mario u pitanju, što god treba!', dočekao nas je u Trilju ovim riječima.

- Ivica Galešić, Ante Maleš i ja smo bili jedan do drugoga. Pola sata su nas gađali plotunima. Našli smo neki zaklon, a njih dvojica kažu: 'Ajmo na drugo misto, ovdje će nas ubit'. Krenuo sam za njima. S desne strane mi je bio Maleš, do njega Galešić, ležali smo uz neki suhozid. Znam da sam rekao: 'Nek' nas pogodi, samo da invalida ne napravi'. Koja sudbina - počeo je priču Duša, koji je nakon ranjavanja 70-postotni invalid, dok njegovi suborci ovaj napad nisu preživjeli. 

- Granata od 82 milimetra je pala između njih dvojice, ne znam kako sam živ ostao. Galešić je odmah poginuo, Maleša nisu uspjeli spasiti i ubrzo je izdahnuo, a meni je noge sasjeklo. Idem se dignuti da pomognem Malešu, ma nema šanse, obje noge su mi bile izrešetane. Nisam mogao ni sebi pomoći, nemam zavoja, nemam ništa. Uto dolazi sunce! Lovrinčević! Kao da Boga vidim. Pregledao je njih, vidio da njima ne može pomoći, pa se uhvatio mene previjati. 

Projektili ne prestaju...

- Padne granata iza njega, poprska ga po nogama, a kako je bio nagnut prema meni jer mi je pomagao, pao je po meni. Vjerojatno me tako zaštitio i spasio mi život. Odšepao je prema Paljuvu, vikao je da donesu šatorska krila za nas ranjene. A ja opet ležim, ponovno grozan osjećaj. Kad eto Renaulta 4! Dolazi Damir Nosić i još jedan čovjek, ubacili su mene naprijed, a njih dva u gepek. Sjećam se da smo na pola puta vidjeli kombi, rekao sam mu da mu zagradi put i da se prebacimo u njega, samo mi je bilo na pameti da ispružim noge. Bio je to spas kada smo se prebacili u kombi.

Nakon što se probudio u zadarskoj bolnici, nije znao gdje je, a kada se sjetio...

- Bilo me je strah pogledati prema dolje. Uh, kako sam bio presretan kada sam vidio da mi vire obje noge ispod lancuna.

Dvadeset godina nakon tog događaja je odlučio pronaći junaka iz 'malog diva'. Našao je Damira Nosića u Ljubuškom i zahvalio mu na svemu.

Ispričao nam je i još jednu anegdotu. Nedugo prije akcije je u lokalnom kafiću 'na dug' počastio ekipu. Kada su ga ranjenog vozili u bolnicu, onako iscrpljen je buncao da treba podmiriti taj račun ako ne preživi. Gazdarica je pohitala u bolnicu, izgrlila ga i izljubila jer je čula za te njegove riječi. 'Ma šta ćeš ti platit...', govorila je momku od nepune 23 godine.

Nemaš vremena misliti hoćeš li poginuti

Čuli smo se i s Joškom Tešijom. Svi su nam za njega rekli da je bio puno više od čovjeka iz saniteta. Evo što on kaže o tom krvavom danu.

- Kad smo došli tamo, poklopili su nas. To je otvoreni prostor, kao pašnjak s malim borićima, nemaš nigdje zaklona, samo nešto malo suhozida. Nama su samo rekli: 'Imamo ranjene' i mi smo izletili tamo. Najdinamičnije je pod vatrom izvlačiti ljude. Trebaš sanirati ozljedu, a ne možeš se sakriti. Nema tu razmišljanja, čuješ: 'Doktore, trči vamo' i trčiš. Što je hrabrost? Kada izgubiš osjećaš za sebe, nemaš vremena misliti hoćeš li poginuti - drži Tešija.

- Mario je bio ranjen u nogu. Podvezivanje je jedino što možete napraviti u tom trenutku. Njegove gaće su bile pune krvi, bila je to situacija u kojoj ih nisam mogao ni rasparati da bih dobio pristup rani. Nema filozofije, podvezao sam ranu da zaustavim krvarenje, nakon toga prvi zavoj i odvlačenje na sigurno - navodi Tešija, koji Lovrinčevića od tada nije vidio sve do nedavne promocije Čokolićeve knjige.

Krenuli smo dalje, otišli smo do Otoka i sjeli sa Stipanom Đulom. Ima veliki respekt prema Lovrinčeviću i to nimalo ne skriva.

- Upoznao sam ga krajem 1992. godine, bio je u grupi ljudi koji su vodili zahtjevnu obuku. Bio je samozatajan, ali je predstavljao tampon zonu između nas nešto mlađih i zapovjednika satnije Ante Carminattija, isto izuzetnog čovjeka no osobe s kojom je bilo teže pričati. Rekao bih da je Mario svojim iskustvom bio samozatajni vođa. Odradili smo obuku, išli na Južno bojište, a nakon par mjeseci je došla zapovijed da se izmještamo u Zadar zbog akcije Maslenica. Tu sam na terenu Marija upoznao kao neustrašivog ratnika i velikog čovjeka po svim ljudskim kategorijama - ispričao nam je uvodno Đula.

Opisao nam je dio napadne akcije kojom su hrvatske snage oslobodile Glavicu.

- Kada smo došli na 150 metara, čuli su nas i počinju pucati. Mislim se što ćemo sada. Ako se povlačiš - nema te, a ako ideš naprijed, ne znaš što će biti. Tada se diže zapovjednik satnije Carminatti i zapovijeda - juriš. Mario i ja smo na trenutak stali i pogledali se s mišlju koliko je pametno tako napasti, ali ako idu svi, idemo i mi, digli smo se na noge i krenuli. Ide onda ona standardna vika, galama, kojom smo pokušavali uplašiti neprijatelja i uspjeli smo ih potjerati uz našu minobacačku paljbu, granate su padale skroz blizu i sreća je što nitko od njih nije ozlijeđen. Naših dvadesetak ljudi je uspjelo uzeti uzvisinu koju je branilo 70-80 neprijateljskih vojnika, tako smo zaključili po viđenom na položaju. 

U trenutku ranjavanja, Đula je od Lovrinčevića bio udaljen 50-ak metara, a kaže da su se jasno vidjeli mlazovi krvi kako štrcaju iz ranjene noge. 

- Bio sam kod njega u bolnici, tada smo se zadnji put vidjeli. Znali smo se čuti, ali se nismo vidjeli. Iznenadio sam se kada me on prije desetak godina pozdravio preko zajedničkog prijatelja, bilo mi je drago što me zapamtio, očito sam i ja na njega ostavio pozitivan dojam.

Đula se, pak, dobrog dijela tog neprijateljskog napada ne sjeća. Svjestan je da su ih zasipali granatama, da su ga eksplozije stalno dizale s tla, ljuljale lijevo-desno, ali mu je mozak izbrisao sekvencu koju mu je suborac Batovanja prepričao kasnije. Stipan je, naime, u jednom trenutku 'pukao' i počeo vikati: 'Pogodi me, ubij me više, padni na mene!', ali nije danas siguran je li taj 'blackout' trajao par sekundi, minuta ili više.

Đula je spomenuo dosta suboraca s kojima bi ponovno, 'ako ne daj Bože zatreba, krenuo gdje god treba', ali posebno mu se osmijeh razvukao na lice na spomen dr. Tešije.

- On je jako specifičan čovjek. Nikada nije mirovao niti bio u zaklonu. Kada nije imao što raditi, brojao bi koliko je granata palo oko nas, u tih par stotina kvadrata. U najtežim trenucima je znao na Motorolu ispričati vic i ljude tako opustiti. Ima još jedna zanimljivost: primijetio je da ljudi osjete prije nego što će biti ranjeni. Pratio nas je, a kada bi vidio da je netko nemiran, taj dan mu ne bi dao da ide na položaj ili akciju, zadržao bi ga. Jedan dan sam imao želučane probleme, valjda od nervoze, skupio sam se u podrumu u vreći za spavanje, kad čujem Tešiju kako govori: 'Đulu nećemo večeras slati'. Ja mu na to viknem: 'Dok, ostavi se ludosti'.

Joško Klarić kraj spomen ploče na mjestu pogibije Ivice Galešića i Ante Maleša

Ovaj događaj iznjedrio je niz heroja, stoga nam je čudno bilo da nije poznat široj javnosti. Osim skromnosti samih junaka, možda je i razlog što svi naši sugovornici na rat gledaju sa stavom 'ne ponovilo se' i ne misle da treba izdvajati njihovu priču. Zajedničko im je, ipak, da žele istaknuti svoje suborce, pogotovo poginulu braću. Stoga ćemo za kraj objaviti pjesmu koju je napisala sestra palog branitelja Ante Maleša, Anđa. Joško Klarić - Duša nam je kopirao stihove nastale 21. siječnja 2018.

Dragom bratu Anti Malešu

1993. godina je bila
kada se sestra s bratom pozdravila
'Čuvaj se, brate', bile su riječi moje,
a on meni 'Ne boj se sestro, kukavice se boje'.

Kada se Četvrta do Zadra vrati
i krene čistiti do Knina,
ne žalim svoj život dati
da se naše oteto vrati.

Hvala Sinjanima tvojim
što te zaboravili nisu,
oni nam pokazaše, brate,
gdje si pao od četničke granate.

Spomen obilježje tebi su donijeli,
izišli ususret našoj davnoj želji.
Neka ih čuva naša draga majka,
naša Gospa Sinjska, kraljica Hrvata.

Velik im pozdrav od tvoje djece,
od brata tvoga i tvoje sestre
i od sviju tvojih potomaka,
od srca pozdrav šalje tvoja majka.

Stali ste, brate, nesebično na branik Lijepe naše,
ne bojeć se dati život za svoje mile.
Niste dozvolili da vas uplaše
sve prijetnje sedme sile.

Tebe su zaustavile četničke granate,
al' oni su dalje nastavili, brate,
obraniše domovinu – bila je Oluja
za taj podvig cijeli svijet je čuja.

Osjetili su junaci naši 
da tribaju sve poduzet sami.
Triba uzest sve u svoje ruke
kada se domovina brani.

Uzdajuć se u dragoga Boga
obraniše svaki pedalj zemlje
s krunicom oko svoga vrata
ispuniše pradjedova želje.

Oslobođeni prostor sačuvat bija je zadatak velik,
nije bilo lako, tuka ih je čelik.
Al' uz Božju pomoć oni nisu stali,
ni čeliku više svoje nisu dali.

Od djetinjstva, brate, želja ti je bila
da se zapjeva Velebita vila.
Da zapjevaš Jelačića bana,
da se pjesma čuje sa svih strana.

Gleda vila na Kotare ravne
s Velebita te planine slavne.
I u srcu čuva uspomene
na sve bitke i junake njene.

A što, brate, reći danas,
25 obljetnica se slavi.
Maslenica je u srcu svima,
za nju ste život dali.

Za akciju Maslenica nisi pao jedan,
život vas je dalo 127.
Od toga više niste mogli dati,
neka vam dragi Bog za sve to plati.

***

Programski sadržaj je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija