Potkornjaci oko nas

Kako i sama riječ kaže, potkornjak živi ispod kore. Skriven od očiju javnosti, on obitava u tmini, u svojih nekoliko kvadrata, izjedajući zdravo tkivo iznutra. Za nas promatrače sve izgleda uobičajeno izvanka. Fasada je lijepa i postojana. Potkornjaci u lijepim odijelima ulaze svako jutro kroz male procijepe u kori drveta i negdje oko osam i trideset, nakon što ocijede i posljednju kap rastopljenog šećera pomiješanog s kavom, krenu nagrizati tkivo. Što je deblo veće i masivnije, to je iznutra trulije. Što je više mramornih stupova i bračkog kamena na pročelju, to je više potkornjaka koji beskorisno, ubrzanim koracima šeću s nekakvim dokumentima pod rukom, glumeći zabrinutost. Čim uđu u kancelariju frustrirano bacaju te papire u ćošak i kreće autopedikura (to je ono kad sami sebi uredite kopita) ili žučna rasprava na forumu o tome je li isplativije ugraditi plin ili spojler na polovnog Golfa 'šesticu'. Naravno, ovisi kojeg je potkornjak spola.

U međuvremenu šef odjela dolazi s dvije tacne. Na jednoj je besprijekorno složen drniški pršut s jučerašnje fešte i tek kupljeni mladi sir s obližnjeg pazarića. Jučer je na krštenju nestalo sira, a sami pršut nikad nije opcija. Druga je pretrpana ostacima kolača. 'Krstija se od šure mali, pa san donija malo za zamezit', promumlja on dok mu iz natrpanih usta viri pola fete pršuta. U to ulaze i dvije kolegice iz susjednih kancelarija, a potom još dvojica iz službe održavanja koji su taman prolazili ispred. Neki sjede s pola guzice na stolu, a neki stoje. Nije to neki problem u ovim prigodama. Potkornjacima se apetit uvijek otvori nakon jutarnje kave i uskoro na tacni ostaju samo dvije, tri masline i pokoja čačkalica. Svi šute i žvaču. 

'Jes' donijo šta za pop't sad posli ovoga?', prozbori jedan konkretni stokilaš u kombinezonu dok mu iz džepa vire nikad upotrebljene rukavice. Nije ni dovršio rečenicu, a u ured ulijeće portir, sav zadihan, sa dvije kante domaćeg vina u rukama, jer kako bi izgledalo da se šef klati hodnicima sa deset litara vina.

'Cili san se uspotija dovde, nalij mi po čaše da proban nabrzinu pa iden doli'. Oznojeni portir iskapi svoje, otvori vrata, spusti pogled, zatvori vrata i sjuri se niz hodnik da izbjegne ubojite poglede ljudi koji čekaju, jer i kroz zatvorena vrata na hodniku, kao iz bunara, odzvanja '... ko je vidija radit odma posli ovoga...'. 

Oko dva ili tri popodne svi potkornjaci ponovno vezuju kravate u besprijekorni čvor, čiste sakoe, lašte cipele i namještaju frizure da bi se uskladili sa lijepom fasadom ispod koje će proći nakon što iziđu iz malih procijepa, a prije nego što uđu u automobile.

Kada rasturi jedno deblo potkornjak će, kao što znamo, ući u drugo. Dokle god ima stabala potkornjak će imati svojih par kvadrata. Možda će morati promijeniti stranku ili samo kupiti novu tubu vazelina. Postoje i oni koji su zalutali pod koru drveta. Nisu potkornjaci, ali našli su se tu jer 'raditi se negdje mora'. Bolje je i ovdje među potkornjacima nego kod nekog modernog robovlasnika i izrabljivača. Takvima se obično natovari tuđi posao, pa jadni nemaju ni vremena ni volje žvakati pršut s krštenja sina od šefovog šure. Samo pristojno, s trunkom prijezira u očima, kažu nešto u stilu 'taman san marenda' ili 'iman masu posla' i odu svojim putem. O njima se posprdno priča na uredskim domjencima iako je svakom potkornjaku jasno da ti vrijedni pojedinci na svojim umornim leđima drže sva ta lažna pročelja, kancelarijske fešte i autopedikire i da će se jednom, kada takvi odu u državu u kojoj će naplatiti svoj marljivi rad, sva naša stabla srušiti. Tada će potkornjak evoluirati ili nestati.