Potresno svjedočanstvo liječnika vukovarske bolnice: Sjećanja ne blijede, kao što ne blijedi ni ponos

Jozo Tomić, liječnik ratne vukovarske bolnice, gostovao je u programu N1 televizije gdje je opisao svoje iskustvo tijekom opsade i pada Vukovara.

'Tamo sam bio cijele vrijeme i radio na kirurgiji i previjanju, odlazio na teren po zadatku kada je trebalo dovesti ranjenike. To je bilo to do pada, kada je pao oni su išli u bolnicu, to je bio 21. kada su nas skupili u jednu sobu da ne vidimo što rade', započeo je liječnik.

'Osjećam se teško. Teško je imati čvrst glas i bistro oko, glas zadrhti, a oko zasuzi, kako godine dolaze, stariji ljudi sve više imaju taj problem. Sjećanja ne blijede, kao i što ne blijedi ponos na sve ljude koji su tamo bili, civili, vojnici liječnici, sestre. Sav narod koji je bio tamo je dao svoj obol, snagu za državu i za Vukovar. Nažalost bitka je izgubljena, ali smo dobili najvažnije - državu koju moramo čuvati jer ju neće nitko sačuvati osim nas samih', dodao je.

Jozo Tomić zadnji je liječnik koji je liječio Sinišu Glavaševića.

'Prije njihovog ulaska previo sam mu uho u podrumu, a do tada sam ga poznavao samo preko radija. Čekali smo njegov glas, njegovo izvješće kao da će reći da smo slobodni, motivirao je narod, s ljubavlju je govorio o gradu i narodu, o hrabrosti ljudi. Nije nikada plakao da nema hrane, hrane je bilo, gladan, ali je bilo - valjda je zato morao platiti cijenu', kazao je.

Opisao je najveće izazove s kojima se susreo tada.

'Neizvjesnost što će biti s cijelim gradom i svim tim ljudima koji su ostali, stari, žene, djeca. Zašto su ostali? Da nije bilo njih, mi ne bili tamo. Ako nemate motivaciju braniti što, onda je gotovo. To je njima najviše smetalo i zato je ubijano civilno stanovništvo, za kaznu jer su ostali. Nema te granate, čelika koji će pobijediti duh, može kratko. Tko domovinu nema, taj o domovini sanja', rekao je.

Opisao je i njegov najteži dan.

'Najteži dan mi je bio kada su doveli brata i sestru od 7 i 10 godina, bili su izranjavani, majka ih je išla prevesti djedu koji ima podrum i na cesti je pala granata, majka je ubijena, a oni izranjavani. Nisam bio dalje u stanju raditi', govori nam liječnik drhtavim glasom i sa suzama u očima.

Tomić je rekao da je njegova snaga nakon tih događaja bila supruga i djeca: 

'Da nije bilo njih, ne znam. Prvih pet, šest dana nisam mogao spavati, kažem supruzi moram leći na zemlju, ne mogu spavati u krevetu. Počne padati adrenalin, uznemirenost u duši, grozno, da nije bilo njih otišao bih. Najveći su teret moje rehabilitacije podnijeli supruga i djeca. Supruzi sam se ispovijedao, njoj sam plakao', kazao je.