Pravo i pravda

Pravo i(li) pravda - općepoznata i vječna dilema pravnika, laika, političara, ukratko svih građana svake države na ovom svijetu. Često čujemo ovaj izraz, najčešće u kontekstu spoznaje da se jedna i druga riječ često ne mogu poistovjetiti.

Pravna teorija definira 'pravo' kao sustav normi kojima uređena država regulira način i sustav ponašanja, vrijednosti i djelovanja. Kada kažemo 'pravda' mislimo na subjektivnu kategoriju poimanja tih istih ponašanja, vrijednosti i djelovanja.

Možemo slobodno reći da svi imamo svoje viđenje pravde, pa tako netko (još uvijek) smatra da je u redu lopovu odsjeći ruku (da upotrijebim ovaj brutalni primjer - prvi put opisan u vremenu cara Hamurabija), a netko smatra da bi ipak najprije trebalo provesti neki postupak i uvidjeti sve okolnosti čina.

Većina nas ima neku svoju pravdu i pravednost - i to je normalno i sasvim je u redu.

Naše shvaćanje pravde i pravednosti ovisi o ugrađenom sustavu vrijednosti od ranog djetinjstva, o obrazovanju, geografskoj i kulturno civilizacijskoj razini, socijalnom okruženju, pa čak i dobi i temperamentu (da, vjerovali ili ne).

Pri tome takvih i tih osjećaja i poimanja pravde na ovom svijetu ima onoliko koliko ima i nas, i svi su različiti. Mi medijatori smo svjesni te činjenice, i to je jako važan parametar medijacijskog postupka. Uvažavanje tih i drugih različitosti vrlo je važna komponenta medijacijskog savjetovanja i postupka.

Međutim, ako i kada se upustimo u sudski spor, sve naše vrijednosti i projekcije, te sva ta naša pravednost polako pada u vodu, te biva uobličena silom strogih i formalnih pravosudnih struktura, paragrafa, sudačkog čekića, pravorijeka, rokova, ponekad odugovlačenja, opstruiranja - namjernih i nenamjernih, te tako naša i tuđa pravda polako nestaje poput kockice leda na suncu, gubeći smisao tijekom vremena.

Sjećam se tako jednog spora s nekoliko suvlasnika tužitelja, te nekoliko suvlasnika tuženika, a spor se vodio oko nekih služnosti. Tuženici su predlagali jednostavno i logično rješenje, no kad sam u postupku pregovaranja predložila medijaciju, jedan  tužitelj (od šest  suvlasnika) rezolutno je odbio bilo kakve pregovore, a posebno ne 'nekakvo mirenje' uz obrazloženje da je on u pravu i da ga do smrti ništa drugo ne interesira. Iz nekih razloga ostali tužitelji mu se nisu htjeli suprotstavljati, a parnica se od početnih pozicija tijekom dugih godina nije pomakla ni milimetar. Često sam imala osjećaj da je njegov stav zapravo oklop i štit od bilo kakvih promjena, uključujući i pozitivne.

Jedino što se dogodilo bilo je nekoliko ročišta, dva vještačenja, bezbroj podnesaka s jedne i druge strane, te, naravno, troškovi postupka, od čega nitko od stranaka nije profitirao.

Mi medijatori za ovakve situacije kažemo da stranke postaju zatvorenici vlastitih nepromjenjivih stavova i vlastitih poimanja pravednosti. Kako promijeniti ovakve stavove? 

Otvorimo se za vrijeme koje dolazi, poslušajmo što nam govore ljudi oko nas, trudimo se uvijek stjecati nova znanja i vještine. Promijeniti ili korigirati stavove nije znak slabosti već osobnog rasta. 

Otvorimo um i pustimo nove perspektive. Ako ne promijenimo sebe, teško možemo promijeniti druge. 

Imati različito poimanje pravednosti nije ništa loše, a u svakoj pravednosti postoji dio kojeg možemo promijeniti, na svoju i na tuđu korist i zadovoljstvo.

Taj proces nije lagan, ali medijacijska načela i iskusan medijator, uz nešto vlastitog truda, mogu nam uštedjeti vrlo važne stvari: vrijeme, živce i novac.