PRIČA NIKICE BURIĆA - SAMOBORCA Vukovarski suborci su ga zvali 'samostalna satnija', a plakali su kada im je naredio da idu u proboj bez njega

'Momci, ovdje se gine, rat je, granate padaju. Sutra ujutro ćete na položaje, netko na Sajmište, Mitnicu, Borovo...', rekli su zapovjednici obrane Vukovara grupi mladića koji su 1991. došli do Bogdanovaca autobusom, a onda kukuruznim putem pješice ušli u grad heroj. Drugačije se nije moglo.

Među tih 40-50 momaka bio je i Nikica Burić iz Samobora, koji će uskoro kao 33-godišnjak postati jedan od ključnih ljudi obrane Vukovara i čovjek kojega slijede gotovo golobradi vojnici. Nadimak Samoborac proširilo se prvom crtom obrane Hrvatske vrlo brzo, a njegova ratna priča od samog dolaska u Vukovar do posljednjeg dana je fascinantna. Bez pretjerivanja je riječ o filmskoj storiji, na trenutke i nevjerojatnoj.

- Kada smo došli, nije mi dao vrag mira čekati jutro, pa sam prišao zapovjedniku Antunu Duganu - Samuraju i rekao mu: 'Nemam namjeru spavati do jutra, vozi me na prvu liniju' - priča nam Nikica Burić događaje od prije tri desetljeća.

Odveo ga je na Sajmište, te dobio brzu lekciju.

- Tu su četnici, ima ih k'o u priči, mi držimo straže po noći, kada se oni ne usude napadati - objasnili su mu i stavili ga na dvosatnu stražu.

Nakon što je odradio taj prvi vojnički zadatak, zaspao je u podrumu. Iz sna ga je prenula pucnjava. 

- Nismo te htjeli buditi, znali smo da će četnici to učiniti - rekli su mu suborci ujutro, između razmjene vatre s neprijateljem. Na tom dijelu ratišta se krvarilo za svaki objekt, prava borba prsa u prsa.

Burić je tada uočio kako su tri neprijateljska vojnika ušla u kuću udaljenu 50-ak metara. Prišuljao se sam s boka kroz jedan kanal i pričekao, a kada su izašli pokosio ih je rafalom. Borci sa Sajmišta su ostali zaprepašteni. 

- Jesi li ti došao iz Legije stranaca? - pitao ga je Jozo Brač. 

- Ne, došao sam iz Samobora - odgovorio mu je Burić.

- Gdje ti je to? - upitao je drugi ratnik.

- Jesi čuo za Zagreb? E, pa Zagreb je kraj Samobora - odgovorio mu je Nikica i dobio nadimak Samoborac, koje se vrlo brzo proširilo prvom crtom obrane Hrvatske.

Nikica Burić i Zvone Ćurković

Kao što je za vukovarske branitelje taj njegov hrabri ulazak u fajt bio pravi šok, tako se i Samoborac, koji je prošao višemjesečnu strogu obuku, iznenadio kada je došao na ratište. 

- Pitao sam gdje je naša vojska jer rijetko tko je imao kompletnu odoru, ljudi su nosili recimo traperice i maskirnu jaknu. Ili obrnuto. Pitao sam i gdje su branitelji, zato što su oko mene bili klinci od 17, 18, 19 godina. 'Gdje su stariji?', pitao sam, a dobio odgovor: 'Ma nema, ovi klinci su genijalni'. I bili su...

Samoborac se posebno sjeća trenutka kada su došli HOS-ovci sa zapovjednikom Robertom Šilićem. Odmah su, kaže, željeli napasti četnike. Odgovarali su ih ('Nemojte, ima ih kao mrava!'), ali nisu uspjeli. 'Samo nam dajte nekoga da nas vodi', rekli su momci željni akcije. Među trojicom 'domaćih' bio je i Samoborac. Žestoko su se potukli, iznenadili su četnike...

- HOS-ovci su došli baš u pakao. Do tada je bila dječja igra, oni bi napali, mi ih odbili, ali tada je krenulo baš veliko ubijanje. S razglasa su nam već puštali poruke 'Tuđman vas je ostavio' i te gluposti. Mladići su bili zbunjeni, meci, krv i smrt bili su njihova svakodnevica. 

Samoborac je stekao autoritet jer su vidjeli da je u svim situacijama 'mrtav-hladan'.

- Kada bi netko poginuo, samo bih momcima rekao: 'Nije imao sreće. Osveti se, ubijaj četnike!' - priča nam Nikica Burić 2020. godine, gotovo i sam se čudeći u kakvom mu je stanju bila glava te krvave 1991. kada je imao 33 godine. 

Golobradim braniteljima bi govorio:

- Nema uzmaka, ubijaj ili će te ubiti. Nemojte se bojati smrti, volite hrvatsku državu. Ali zapamtite, svakom čovjeku je po rođenju zapisano i kad će umrijeti. Eto, meni stoji da ću u stotoj umrijeti, pa mogu oni pucati koliko hoće...

Zanimljivo, iako je prošao pakao Vukovara, on niti jedanput nije ranjen. Suborci su ga zvali 'samostalna satnija' jer bi se usred borbe znao sam odvojiti i napraviti neki nered neprijateljima ili bi otišao izvući ranjenike potpuno sam, jer svako povlačenje vojnika sa sobom bi značilo i slabljenje crte obrane.

Zvone Ćurković, Nikica Burić i Jean-Michel Nicolier

On, Ivan Brdar i Rudolf Vuković - Senzen su bili ekipa za čišćenje, te akcije licem u lice su bile možda i najopasnije u Vukovaru, borilo se za svaku kuću, svaku sobu, svaki zid. Bili su uigrani kao u filmovima: jedan bi bacio bombu u kuću, drugi uletjeli. Brdar mu je spasio život u jednoj takvoj akciji.

- Nakon što je bomba eksplodirala sam upao u kuću, vidio sam jednog specijalca kako nepomično leži, a išao provjeriti što je s ostalom dvojicom. Kada sam zakoračio preko tog specijalca za kojeg sam mislio da je mrtav, opalio je rafal. Brdar ga je s vrata 'riješio' i spasio mi život, jer on je taman škorpion uperio u mene.

Ispričao nam je Samoborac još jednu njihovu akciju koja mu je ostala u sjećanju.

- Dobili smo dojavu da je kod Vodotornja na jednom krovu viđena puška. Otišli smo tamo i zaista uočili snajperistu. Nezgodno je bilo prići kući, bilo je preopasno, pa mi je Brdar rekao: 'Ajde, molim te, ti najbolje gađaš, možeš li napraviti rupu na kući?' Kako se radilo o starijoj građevini, rafalom sam napravio otvor, a on je s 15-ak metara kroz njega ubacio bombu. Ni sad ne mogu shvatiti kako je pogodio. Kada smo upali, zatekli smo snajperistu bez uniforme koji je naše momke očito gađao s leđa. Spavao bi ujutro u nekom od podruma kao civil, a onda bi se digao gore i ubijao nas. Bilo je po podrumima starijih civila kojima smo donosili hranu, a znali smo da su njihovi sinovi u četnicima. Našim bismo vojnicima samo rekli da ispred njih ništa ne govore... 

Iako je Burić od početka imao imidž borca bez emocija, pogibija Ivana Brdara ga je dotukla. Krenuli su eliminirati jedno mitraljesko gnijezdo pred samu večer, Samoborac nije želio ići u akciju u sumrak, ali Brdar je inzistirao. Pokosio ga je rafal, izdahnuo je u Burićevim rukama.

- Na mojim koljenima mi je rekao: 'Pozdravi mi S.' ili 'Pozdravi mi K.' Nisam dobro razumio - sjeća se Samoborac.

Krv u žilama lede sljedeće njegove riječi:

- Dan prije smo bili na kavi u bolnici. Brdar je skinuo svoj lančić i dao ga jednoj djevojčici od 5-6 godina, a drugoj isto neki svoj grb. Rekao joj je: 'Evo ti lančić, meni više neće trebati'. Odgovorio sam mu: 'Koji ti je kurac, al' ideš iz Vukovara?', na što se on samo nasmijao...

Nakon pogibije, Samoborac je u vukovarskoj bolnici rekao Juraju Njavri: 'Doktore moj, ovoga operite, on je jedan od najvećih junaka - Ivan Brdar'. Nikici Buriću se to izbrisalo iz pamćenja, ali Njavro mu je kasnije ispričao da je nakon toga sjeo sa strane i bespomoćno govorio: 'S kim ću se ja sada boriti, nema mi Ive...'

Kako je u toj akciji ranjen i Senzen, raspao se ubojiti trojac, a vijest o Brdarovoj pogibiji je demoralizirala branitelje. 'Brdar poginuo?', šokirano su se pitali. Mislili su da se to ne može dogoditi, iako su borci svakodnevno padali...

- Što je, tu je, trebamo se nastaviti boriti i osvetiti Ivu! - rekao je Samoborac, vratio se u svoj 'mrtav-hladan' mod djelovanja.

Nikica Burić i Josip Abel iz Katuna

Jugočetnici su promijenili taktiku. Kada su vidjeli da ne mogu napredovati osvajajući kuću po kuću, počeli su ih rušiti i tako pomicati liniju. Kada su osvojili Milovo brdo, bio je to kraj. Znao je Samoborac da je ta uzvisina ključna za obranu grada, ali branitelja je bilo premalo.

- Dva dana prije pada Vukovara sam rekao Borkoviću: 'Imam nekoliko bombi i 113 ljudi, ranjenih i gladnih. Mi smo pali, nema spasa'. 

Zapovjednici su trebali odlučiti: ili predaja ili proboj. Za Samoborca nije bilo dileme. HOS-ovcima je rekao: 'Sutra navečer se izvlačite, vodit će vas Siniša Mataja - Rambo'. No, Rambo nije želio krenuti ostavljajući Samoborca četnicima.

'To je zapovijed, ove dečke moraš spasiti, imaju 18-19 godina, jebeš mene! Ti ih moraš izvući, ti znaš teren', odgovorio mu je Samoborac.  'Ma neće mene neki pijani četnik, ja ću se izvući ili... Ajde, gubite se!', još im je dodao i vidio suze u njihovim očima. Bogdanovci su tada već pali, iako to vukovarski branitelji nisu znali, tajilo se zbog morala, pa se trebalo dokopati Nuštra.

Prije toga je Burić otišao do bolnice, brinulo ga je što će se dogoditi s ranjenicima ako ovo malo hrvatske vojske napusti grad. 

- Ivan Krajinović - Ićo mi je rekao: 'Pokušajte se izvući i dečke spasiti, a nama što Bog da. Poljubio sam ga i rekao: 'Ićo, vidimo se na drugom svijetu ako ne na ovome'. Sjećam se da sam s Tomislavom Baumgartnerom zapalio cigaretu ispred bolnice te mu rekao: 'Brko, imam osjećaj, a nikad se nisam prevario, kada četnici uđu ovdje, sve će pobiti'.

Došao je trenutak da i on napusti Vukovar. Kazao je Josipu Tomašiću - Osi da ide prvi jer zna teren, a da će se on zadnji povući. 

- Rekao sam tada: 'Kad-tad ću se vratiti prvi u Vukovar, makar 100 metaka dobio', a nesvjesno mi je kanula suza. 'Što je ovo, Samoborac plače, i on je čovjek!', odmah su me počeli zezati, a ja sam im odgovorio da je to od kiše - zaključuje Samoborac svoju nevjerojatnu priču iz Vukovara.

A to za njega nije bio kraj rata, nego sam početak.

Igor Široki, Nikica Burić i Zvone Ćurković i danas su prijatelji 

Šminker Zvone i smrdljivi Samoborac

Alenka Mirković u knjizi '91,6 MHz - Glasom protiv topova' spomenula Nikicu Burića.

- Napisala je da sam bio najsmrdljiviji vojnik, ali da je zahvaljujući meni živa jer sam ih obučio kako se čuvati. Kada sam se oprao, uhvatili su me u đir, počeli me njušiti - rekao nam je Samoborac.

Totalni drugačiji imidž je imao jedan od HOS-ovih zapovjednika Zvone Ćurković.

- Bio je obrijan, mirisan, kao da se prije dvije ure kupao! Kada sam ga prvi put vidio, mislim se, što ovaj zagrebački šminker glumi baletana! Još mi je kao napravio neki mot da smrdim! Nije mi se svidio, ali kad je počeo 'rokati', kad smo odbili jedan napad, nasmijao sam se, a on isto. Rekao sam mu: 'I ti si sada malo prljav, a?' i onda smo se zagrlili. Zvone je bio nevjerojatan borac, pravi zapovjednik i vođa.

U ratnom paklu je jedanput mlađe vojnike Širokog i Tonča zatekao u zagrljaju s curama, pa ih je pitao: 'Pa kako u ovom ludilu imate vremena za ljubakanje?', a dobio je frajerski odgovor: 'Da si ti koji put svratio na kupanje u lavoru babe Zdenke, možda bi i ti imao vremena'.

Sretan rođendan!

Samoborac nije bio pripadnik HOS-a, ali je stalno u Vukovaru bio s mladim HOS-ovcima kojima je bio kao otac.

- Prvog studenog 1991. su borbe bile non-stop. Oko 10 sati ležimo, sakrivamo se, pucamo, a u tom ludilu pred mene skoči Stjepan Antolić Tonči s perikom na glavi i čestita mi rođendan. Kako je on znao da mi je rođendan i odakle mu perika, to ne znam. Ni sam nisam znao da je 1. studenoga.

Vatreni navijač Hajduka

Nikica Burić je vatreni navijač Hajduka i KK Splita. U bilo koje doba dana i noći može nabrojiti trofejne sastave splitskih klubova, a njegov dom u Samoboru sav je ukrašen simbolima 'bijelih' i 'žutih'. Oduševilo ga je kako je Split ispratio Olivera Dragojevića, jednako kao i što je sretan kada vidi Torcidin mimohod u Vukovarskoj ulici.

- Ti momci vole Hrvatsku. Uvjeren sam da bi navijači, ne samo Torcida nego i Bad Blue Boysi, Armada, Kohorta..., bili prvi na bojištu da kojim slučajem, ne daj Bože, dođe do novog rata - rekao nam je vukovarski heroj.