PRIČA O PETRU KREŠIMIRU IV.: Normani su 1074. zarobili neimenovanog hrvatskog kralja, još uvijek se ne zna je li se radilo o njemu
Regnum Croatorum Piše: Mate Božić

PRIČA O PETRU KREŠIMIRU IV.: Normani su 1074. zarobili neimenovanog hrvatskog kralja, još uvijek se ne zna je li se radilo o njemu

Unatoč neospornoj povezanosti Petra Krešimira s Biogradom, Rabom, Zadrom i Šibenikom ('Krešimirov grad') gotovo je nepoznato kako se, uz brojne spomenute povelje, jedini trag nekog kamenog natpisa kralja Krešimira veže upravo uz Split

Iako Dalmacija danas ne predstavlja posebnu administrativnu jedinicu, poznato je kako grb Dalmacije (tri leopardove glave na plavom polju), izvorno, od sredine 13. st., grb hrvatskog hercega, od 1990. godine krasi stiliziranu krunu grba Republike Hrvatske. Time je i na simbolički način obilježen proces 'ulaska' većeg dijela nekadašnje Kraljevine Dalmacije (osim Boke kotorske koja se danas nalazi u Crnoj Gori) u nacionalne i državne okvire Hrvatske u suvremeno doba. Antička Dalmacija (u granicama sve do rijeke Save) izvorno je bila provincija Rimskog Carstva (1. - 5. st. po. Kr.), kratkotrajno u 5. st. zasebno područje pod upravom komesa Marcelina, a zatim pod upravom germanskih vojskovođa i vladara (Odoakra i Teodorika). Nakon Ostrogota, provale Avara i Slavena svele su je na usko obalno područje pod bizantskom vlašću. Tako su Bizantinci gradove Zadar, Trogir, Split, Dubrovnik, Kotor, Budvu, Bar te otoke Krk, Lošinj, Cres i Rab ustrojili u zasebnu Dalmatinsku temu. 

Istovremeno su u zaleđu, na tlu antičke Dalmacije, nastajale nove srednjovjekovne države: Hrvatska, Neretva, Zahumlje, Travunja, Duklja... Složeni državno-pravni hrvatsko-dalmatinski odnosi započeti su još u 9. stoljeću, ali prvi Trpimirović za kojeg se sa sigurnošću može reći kako je nosio naslov vladara ne samo Hrvatske, nego i Dalmacije vladao je tek u drugoj polovici 11. stoljeća - bio je to Petar Krešimir Veliki, kako ga je nazivala starija historiografija, ili suvremenije Petar Krešimir IV.   




Tako je 8. srpnja 1071. u kraljevskom gradu Biogradu ('castro Belgrado') 'kralj Dalmacije i Hrvatske' Petar Krešimir ('rex Dalmatinorum ac Chroatorum') izdao ispravu kojom je odredio i potvrdio područje Rapske biskupije - koja se tada nalazila u Dalmaciji. Zanimljivo je kako se danas redovito održava i poznata, turistički atraktivna kulturno-povijesna manifestacija koja podsjeća upravo na jedan događaj iz razdoblja vladavine kralja Petra Krešimira. Naime, svakako prije studenoga 1074. godine (a prema nekim tumačenjima upravo od 14.  travnja  do  9. svibnja 1074.), grad Rab je pretrpio opsadu napadačke vojske koja se u kronici rapskog biskupa Jurja de Hermolaisa naziva narodom 'Unragorum ili 'Uaragorum' - što neki tumače kao naziv za Normane tj. 'Varjage', a drugi kao naziv za 'Ugre' tj. Mađare. U svakom slučaju Rabljani su ipak uspješno odbili napadače i to nakon što su, prema zapisima kronike, relikvije (točnije glavu) sv. Kristofora postavili na jednu od gradskih kula…

Upravo kao izraz štovanja relikvija sv. Kristofora, koje su prema rapskoj predaji čak nekoliko puta spasile taj grad od ratnih nedaća, rapsko komunalno vijeće je još daleke 1364. godine proglasilo općinske praznike: 'Dies Victoriae' (tj. Dan pobjede - 9. svibnja) i 'Dies Natalis' (tj. dan mučeništva sv. Kristofora - 27. srpnja). Ta je srednjovjekovna proslava (sedam dana oko blagdana sv. Jakova, sv. Ane i sv. Kristofora) 2002. godine obnovljena u suvremenom obliku, a danas je poznata kao 'Rapska fjera'.




Grad Rab i kralja Petra Krešimira, uz darovnicu od 8. srpnja 1071., povezuje i zajednička normanska opasnost. Naime, normanski vojskovođa Amiko II., grof od Giovinazza (grada u blizini Barija), zaposjeo je 1074. godine, možda nakon neuspješne opsade Raba, Krešimirove gradove Biograd, Nin, Split, Trogir i Zadar te, prema zapisu papinskog legata Gerarda iz studenoga 1074., ujedno zarobio neimenovanog hrvatskog kralja, vjerojatno upravo Petra Krešimira.

Amikov pohod iz 1074. obilježava kraj Krešimirove vladavine, a smatra se kako je kralj u zarobljeništvu normanskom vojskovođi ustupio spomenute gradove. Međutim, već početkom 1075., intervencijom dužda Dominika Silvija, Normani su iz njih protjerani, a gradske su vlasti Mlečanima prisegle kako više neće dovoditi u Dalmaciju niti Normane niti druge strance. Tako je 'zaslugom' Normana i Mlečana Hrvatsko-dalmatinsko kraljevstvo nakratko ostalo bez svojih primorskih gradova, prema kojima je Petar Krešimir još od svog dolaska na prijestolje potkraj 1050-ih imao osobiti odnos. Naime, kralj je dalmatinskim gradovima ostavio samostalnost u gradskoj upravi (prior, vijeće, biskup) te se zasebnim ispravama obvezao kako će poštovati njihovu slobodu i stara zatečena prava, a pristao je i na druge obveze kao što su potvrda po kanonskim propisima izabranoga biskupa, slobodno sudovanje i trgovanje. Gradovi su se zauzvrat kralju obvezali na davanje 'danka mira', trećine lučkih prihoda kao i na pomoć brodovlja u ratu, dok je Krešimir već 1060. uzeo naslov kralja 'Hrvatske i Dalmacije'.


Hrvatsko-dalmatinsko kraljevstvo na pragu građanskog rata

Sam početak Krešimirove vladavine obilježile su posljedice shizme - velikog crkvenog raskola, tj. razdvajanja kršćanske Crkve na zapadnu (katoličku) i istočnu (pravoslavne crkve) 1054. godine, kada je papinski poslanik Humbert u Carigrad donio bulu o izopćenju carigradskoga patrijarha Cerularija, koja nikada nije opozvana. Nakon raskola na Zapadu je uslijedilo jačanje crkvenog reformnog pokreta, a pape su (nakon Lateranskog koncila 1059.) nastojale proširiti reformu organizirajući slične sinode i u pojedinim crkvenim pokrajinama, pa tako i na području Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije. Tako je papinski legat Majnard potkraj veljače ili početkom ožujka 1060. u Splitu održao pokrajinski crkveni sabor kojim se, u duhu reformnog pokreta, nastojalo ojačati crkvenu disciplinu (npr. dokinuti ženidbu svećenika i nošenje brade) te zabraniti slavensku liturgiju. Još je oko 1050., za splitskog nadbiskupa Dabrala, koji je na nadbiskupskoj stolici sjedio u vrijeme Krešimirovog prethodnika kralja Stjepana I., ostalo zabilježeno kako je u nadbiskupskom dvoru živio zajedno sa svojom djecom. Pritom se Dabral branio da ima ženu i djecu prema običaju Istočne Crkve, ali je ipak bio svrgnut.

Papa je već iduće, 1061. godine, potvrdio sve zaključke koje je sabor donio, npr. o zatvaranju crkava sa slavenskom liturgijom i zabrani posvećivanja svećenika koji nisu znali latinski jezik. 




Zanimljivo je kako je netom prije održavanja samoga sabora, papa Nikola II. u hrvatske krajeve poslao istoga legata kako bi istražio optužbe o navodnom kraljevu ubojstvu brata Gojslava. Pritom se kralj opravdao davši prisegu zajedno s dvanaestoricom svojih župana kako nije umiješan u zločin, nakon čega je njegova vlast bila potvrđena. Tako se i Krešimir, poput Branimira, kako bi osigurao svoju vlast u državi, oslonio na papin autoritet

Kraljev stav, kao i stav hrvatskog biskupa koji je stolovao u Kninu, o pokušajima pokrajinskog crkvenog sabora da zabrani slavensko bogoslužje u Kraljevstvu Hrvatske i Dalmacije nije poznat. Međutim, Krešimir je vjerojatno osobno podupirao crkvene reforme, protivio se slavenskoj liturgiji i običajima Istočne crkve, što se zaključuje na temelju kraljevih dobrih veza sa samostanima u Zadru i Splitu te s Rapskom biskupijom, kao i podataka o osnutku čak dva benediktinska samostana u kraljevskom gradu Biogradu. Benediktinski redovnici su inače predstavljali okosnicu papinskog reformnog pokreta u Hrvatsko-dalmatinskom kraljevstvu, a u Krešimirovoj su državi imali najmanje sedamnaest većih samostana, kojima je kralj dodjeljivao povlastice i darivao posjede. Uz benediktinski red, nosioci reformnih ideja u hrvatskim krajevima bili su i novi splitski nadbiskup Lovro, trogirski biskup Ivan i papin legat Teuzo.




Za razliku od Splita, kao glavnog uporišta pristaša reformnog pokreta koji su uživali i Krešimirovu podršku, na području sjevernog Jadrana (npr. kvarnerskim otocima Krku i Osoru) bili su dominantni protivnici reformi, uz koje je stajao aktualni car Svetog Rimskog Carstva - Henrik IV. Henriku je u sukobu s reformnim papama, čak pošlo za rukom ustoličiti protupapu Honorija II. Zanimljivo je kako u isto vrijeme u hrvatske krajeve stigao svećenik Vulfo kako bi organizirao protureformnu crkvenu skupinu pod vodstvom krčkog biskupa Cedede. Tako su između reformne i protureformne struje 1060-ih izbili žestoki sukobi, gotovo i građanski rat, kojima je na kraj ipak stao papinski poslanik kardinal Ivan. On je izopćio krčkog biskupa, a svećenika Vulfa utamničio. Ujedno je za trogirskog biskupa postavio jednog svećenika iz svoje pratnje, Ivana iz Osora, koji će ujedno postati i najpoznatiji trogirski biskup (sv. Ivan Trogirski). Tako su se pristalice crkvene reforme učvrstile i u Trogiru, a prema nekim indicijama bili su dominantni i u najznačajnijem gradu srednjovjekovne Dalmacije - Zadru, te kraljevskom gradu Biogradu. 

Iako je protureformna struja općenito doživjela poraz, slavenska liturgija se ipak održala na području sjevernog Jadrana, o čemu svjedoče brojni tragovi glagoljaštva te kasnija uporaba glagoljice (ne samo kao liturgijskog, nego i kao diplomatičkog pisma) na području Istre i Kvarnera.




Krešimir je pozitivnim odnosom prema crkvenoj reformi, pomaganjem reformne struje u dalmatinskim gradovima, darovanjima posjeda i dodjeljivanjem povlastica Crkvi vjerojatno nastojao učvrstiti svoju vlast i na području srednjovjekovne Dalmacije (npr. u Zadru, Rabu i Splitu). Tako je samostanu sv. Ivana evanđelista u Biogradu (poslije Rogovska opatija) dodijelio kraljevske povlastice i darovao otok Žirje; oslobodio je ženski benediktinski samostan sv. Tome u Biogradu svih obveza prema svjetovnim vlastima i darovao mu zemljište Rasohaticu (u blizini Biograda) te posjed u Sidragi; samostanu sv. Krševana u Zadru darovao je posjed Diklo, potom je istom samostanu potvrdio darovanje svoga pradjeda (kralja Krešimira II.), a 1069. darovao je otok Maun. Uzeo je u zaštitu i obdario povlasticama ženski samostan sv. Marije u Zadru, a zatim ga nadario zemljištem u Tokinji (vjerojatno Tukljača) te 1072. navodno i zemljištem u Brdima. Kralj je također 1070. godine potvrdio osnutak samostana sv. Petra u Supetarskoj Dragi na otoku Rabu, dok je samostanu sv. Stjepana pod Borovima kraj srednjovjekovnog Splita (na današnjem Sustipanu) dodijelio posjed za podizanje mlina u solinskom kraju, na obalama rijeke Jadro.




Za proces proširenja vlasti hrvatskog kralja u Dalmaciji osobito je ilustrativna vjerojatno najpoznatija kraljeva povelja o darovanju otoka Mauna samostanu sv. Krševana u Zadru iz 1069. Tako se u njoj uz brojne hrvatske župane (župan ninski Adamac, župan Luke Vukac, posteljnik i bribirski župan Budec, župan Sidrage Petar, župan Cetine Dragomir) navodi i carski protospatar odnosno bizantski kapetan Dalmacije gospodin Leo. Iz toga se izvodi zaključak kako je i samo Bizantsko Carstvo bilo sklono Krešimirovoj upravi nad Dalmacijom, koju nije ni bilo u mogućnosti spriječiti s obzirom na aktualne sukobe Bizantinaca s Turcima Seldžucima na Istoku odnosno Normanima na Sredozemlju. Također, zanimljivo je da kralj u navedenoj povelji navodi kako budući da je: 'Bog proširio naše kraljevstvo po zemlji i moru, odlučili smo i spremno odredili počastiti povlasticama samostan svetog mučenika Krševana čije tijelo počiva unutar zidova onoga grada' tj. Zadra, dok se darovanje odnosi na 'naš vlastiti otok koji se nalazi u našem dalmatinskom moru ('MARE NOSTRUM DALMATICUM'), a zove se Maun'. Iz redaka ove povelje iščitava se Krešimirovo samosvjesno isticanje značajnog teritorijalnog proširenja njegova kraljevstva. Osim toga, zabilježeno je kako se Krešimirova vlast priznavala i na udaljenom sjevernojadranskom otoku Osoru…



Ban Zvonimir - najmoćniji Krešimirov velikaš i nasljednik prijestolja

Period vladavine Petra Krešimira je bio obilježen razvojem feudalnih odnosa i ojačanom ulogom plemstva, primjerice začetcima županskih, velikaških obitelji poput Šubića Bribirskih (župan Budec), koje su tada počele stjecati sve veće posjede i časti. Tako je bribirski župan Strezinja, kao nasljednik spomenutog Budeca, držao nasljednu župansku čast na području župe Bribir, a bio je okružen i svojom pratnjom koju su činila petorica vitezova. Uz brojne župane, u Krešimirovoj pratnji su zabilježena i čak dva bana: Gojčo i Zvonimir. Zvonimir je bio nećak župana Strezinje i rodbinski povezan s mađarskom dinastijom Arpadovića - supruga mu je bila Jelena, sestra ugarskih kraljeva Gejze I. (1074.-1077.) i Ladislava I. (1077.-1095.). Kao gospodar sjeverozapadnih dijelova kraljevstva bio je ujedno i najmoćniji Krešimirov velikaš. Kako se ugarski kralj Gejza sukobio s carem Henrikom IV., koji je podržavao svrgnutog ugarskog kralja Salomona Arpadovića, Zvonimir je stao na Gejzinu stranu i time izazvao cara Henrika.




Zato je Henrikov vazal, istarsko-kranjski markgrof Ulrich I. Weimar-Orlamünde između 1064. i 1067. napao bana Zvonimira i zauzeo dijelove Krešimirove države: kvarnerske otoke, dio sjevernog primorja i istočnu obalu Istre te sve te krajeve ujedinio u posebnu administrativnu jedinicu - Marku dalmatinsku. Ban Zvonimir se potom, kako bi protjerao Ulrichove čete, za pomoć obratio svojoj rodbini, ugarskim Arpadovićima, koji su se u međuvremenu pomirili i zajedno pritekli u pomoć hrvatskom banu. Tako je veći dio zauzetog područja ipak bio vraćen u okvir Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije, dok je pod Ulrichovom vlašću ostala samo Meranija, tj. kraj od Rijeke do Plomina i Učke. Time je Zvonimirov položaj ojačao te se ban nametnuo kao nasljednik prijestolja. Naime, budući da se od oko 1066. kao hrvatski herceg ('dux') spominje kraljev nećak Stjepan (budući kralj Stjepan II.) - koji se uskoro zbog bolesti sklonio u samostan sv. Stjepana pod Borovima na splitskom Sustipanu, smatra se kako Petar Krešimir nije imao muških nasljednika. Tako je kralj imenovanjem Stjepana hercegom/vojvodom, a potom i priznanjem iste titule Zvonimiru (s kojim je vjerojatno najkasnije od 1071. godine i dijelio vlast), pokušavao 'diplomatski' razriješiti pitanje nasljeđivanja prijestolja.



Krešimirov natpis u crkvi sv. Eufemije iznad Zlatnih vrata

Unatoč neospornoj povezanosti Petra Krešimira s Biogradom, Rabom, Zadrom i Šibenikom ('Krešimirov grad') gotovo je nepoznato kako se, uz brojne spomenute povelje, jedini trag nekog kamenog natpisa kralja Krešimira veže upravo uz Split. Naime, sjeverno od Dioklecijanove palače (u neposrednoj blizini današnjeg spomenika Grguru Ninskom) nekada je stajala starohrvatska crkva sv. Eufemije. Od kasnosrednjovjekovnog doba crkva, samostan i zvonik izgrađeni na tom mjestu poznati su i pod imenom sv. Arnira (Rajnerija), dok je sama crkva izvorno bila posvećena sv. Benediktu, jednako kao i 1069. godine uz nju utemeljeni ženski benediktinski samostan. Prve sestre benediktinke bile su Katena (kasnije predstojnica samostana), njena sestra Stana, zatim Ana, Agapis, Vera




Nekada je na nadvratniku spomenute crkve sv. Eufemije stajao (u međuvremenu otučeni) natpis iz godine 1735., vjerojatno ispisan prema izvornom ranosrednjovjekovnom natpisu iz Krešimirova doba, koji međutim nije sačuvan. Natpis tako zajedno spominje kralja Petra Krešimira i to u kontekstu vladara 'Dalmacije', zatim ime reformnog splitskog nadbiskupa Lovre te godinu 1069. kada je osnovan samostan redovnica sv. Benedikta, a glasi: DALMATICAS REGERET DUM CRESCIMIRUS ABENAS HOC TE LAURENTI PRAESULE SURGIT OPUS A.D. MLXIX. 

Samostan je nakon Krešimirove vladavine doživio sudbinu punu uspona i padova. U početku se, zahvaljujući ostavštinama i mirazima svojih uglednih redovnica, bogatio, izgrađivao, utvrđivao i neprestano povećavao svoje posjede u gradu i u okolici. Tako je kralj Zvonimir samostanu poklonio nova imanja, što je kasnije potvrdio i Zvonimirov nasljednik Stjepan II. Papa Aleksandar III. primio je 1166. godine samostan zajedno sa svim dobrima pod papinsku i zaštitu sv. Petra. Početkom 15. stoljeća u taj se samostan povukla Jelena, kći bana Vuka Vukčića Hrvatinića i udovica Vuka Hranića iz roda Kosača, a tu je 1437. godine i umrla. Samostanskoj crkvi je potom (1446.-1448.) bila dodana kapela sv. Arnira, koju je podigao najistaknutiji hrvatski kasnosrednjovjekovni graditelj i kipar Juraj Dalmatinac.

Početkom Kandijskog rata (1645.-1669.) benediktinke su zbog ratne opasnosti privremeno napustile samostan sklonivši se unutar zidova Dioklecijanove palače, dok su u samostanske prostore bili smješteni mletački vojnici. Redovnice su se potom ipak vratile te obnovile pojedine dijelove crkve. Međutim, francuske vlasti su 1806. godine u samostan uselile vojnu bolnicu, a potom su ga 1807./1808. raspustile, dok su benediktinke otišle u samostan sv. Marije u Zadru. Konačno su u prvoj polovici 19. stoljeća austrijske vlasti na tom mjestu izgradile vojnu bolnicu, a 1878. godine crkvu je do temelja uništio požar. Sklop vojne bolnice, u kojem su se nalazili ostaci crkve sv. Eufemije, porušen je bombardiranjem u II. svjetskom ratu, te je od cijelog kompleksa do danas ostao sačuvan samo zvonik i kapela sv. Arnira, koji i danas podsjećaju na samostan utemeljen 1069., u vrijeme prvog kralja Hrvatske i Dalmacije - Petra Krešimira IV.


Vaša reakcija na temu
Pregledaj komentare