MATE BOŽIĆ PIŠE O SVOM OTKRIĆU: Današnji grb Dalmacije bio je od 13. do kraja 14. stoljeća osobno znamenje hrvatskih hercega

Fotogalerija (13)

Uz genezu i simboliku dalmatinskog grba s heraldičkim leopardovim glavama, šahiranog grba Hrvatske i slavonskog znamenja s kunom između dvije rijeke u prethodnim je člancima objašnjena i geneza novovjekovnog bosanskog grba, odnosno navedeno je kako su ugarsko-hrvatski vladari Jagelovići početkom 16. stoljeća upravo od Habsburgovaca preuzeli grb Bosne s motivom ruke u crvenom rukavu koja drži sablju na zlatnom (tj. žutom) polju. Naime, sve do tada vladari iz dinastije Jagelovića, kao i njihov prethodnik na ugarsko-hrvatskom prijestolju - kralj Matijaš Korvin, u službenoj su uporabi kao grb Bosne koristili prikaz krune (ili kruna) s ljiljanima. Poznato je kako se podrijetlo toga znamenje veže uz bosansku vladarsku kuću Kotromanića, a u uporabu ga je, kao dinastički simbol, uveo kralj Ostoja u prvim desetljećima 15. stoljeća. Ostojinu heraldičku praksu su nastavili i svi njegovi nasljednici, tj. kraljevi: Stjepan Ostojić, Tvrtko II., Stjepan Tomaš i Stjepan Tomašević. Kada su Osmanlije zauzele veći dio Bosanskog kraljevstva, isti su simbol počeli koristiti i ugarsko-hrvatski vladari kao jedan od svojih zemaljskih grbova te je tako bio oblikovan prvi zemaljski grb Bosne. Osim toga, taj je grb koristio i istočnoslavonski velikaš Nikola Iločki, budući da mu je Matijaš Korvin 1471. dodijelio naslov bosanskog kralja, a na nadgrobnoj ploči Nikolina sina i nasljednika Lovre Iločkog (+ 1524.), koji je nosio titulu vojvode bosanskog, također je vidljivo staro kraljevsko znamenje Kotromanića, ali u varijanti s čak tri krune s ljiljanima.

Međutim, za razliku od 'službenih' bosanskih znamenja s motivom ruke sa sabljom, odnosno krunom (ili krunama) s ljiljanima, koje su koristili Habsburgovci, odnosno Jagelovići te Matijaš Korvin, u nizu grbovnika koji su nastajali tijekom 15. stoljeća pojavljivali su se i drugi grbovi Bosne, koji zapravo nikada nisu zabilježeni u javnoj, vladarskoj uporabi te predstavljaju konstrukcije samih heraldičara, odnosno sastavljača grbovnika. Tako je u 'Kronici Sabora u Konstanci' Ulricha von Richentala, nastaloj u prvoj polovici 15. st., kao grb 'kralja Bosne' i kao grb 'bosanske kraljice Ane' zabilježeno sljedeće znamenje s raščetvorenim štitom: na drugoj i trećoj četvrtini štita je kosa greda na crvenom polju, a na prvoj i četvrtoj četvrtini uspravljeni lik muškaraca u crvenoj odjeći s krunom i mačem. Iako bosanska kraljica imenom 'Ana' nije poznata, s obzirom da je štit grba raščetvoren mogao bi predstavljati 'ujedinjena' znamenja bosanskog kralja Ostoje (iz obitelji Kotromanića) i jedne od njegovih supruga - točnije Jelene Nelipić. Štit s gredom zabilježen je na najstarijim pečatima Kotromanića pa se može smatrati najstarijim znamenom te banske i kraljevske obitelji, a lik vladara u crvenom s mačem u ruci možda je prestilizirani grb samog vojvode Hrvoja (ruka u crvenom rukavu koja drži mač), odnosno grb njegove žene Jelene Nelipić (+1422.) koja se nakon Hrvojeve smrti 1416. udala za bosanskoga kralja Ostoju (+1418.) i tako postala kraljicom, donijevši mu u miraz goleme Hrvojeve posjede. Navedeno znamenje pojavljivalo se tijekom cijelog 15. stoljeća, pa i kasnije, u brojnim grbovnicima, te su ga sastavljači grbovnika ponekad jednostavno opisivali kao grb 'Bosne'.

Uz taj 'neslužbeni' bosanski grb heraldičari su tijekom 15. stoljeća Bosni pripisivali još jedno znamenje iako se ono izvorno uopće nije odnosilo na bosanske krajeve. Riječ je o grbu s dvjema ukrštenim zapornicama (neotesanim gredama) s crnačkim glavama na vrhovima, koji se po prvi put pojavljuje u njemačkom grbovniku 'Uffenbachsche' nastalom 1390.-1440. U tom je grbovniku opisano kao grb nekog neimenovanog hercega koji je vladao nad područjem zvanim 'posse' ('der hertzoge von posse der lit under dem weisser weider'), dok je u Richentalovoj 'Kronici' koja je nastala neposredno nakon grbovnika 'Uffenbachsche' navedeno kao znamenje hercega zemlje 'possen' koja se nalazi u 'Turskoj' ('hertczog von possen in der türgei'). Taj se grb prvi put izričito pripisuje Bosni (tj. hercegu 'Bosne u Turskoj' - 'der herczog von bossen im der turgy') u zbirci grbova Konrada von Grünenberga iz 1483., a potom i u grbovniku Jörga Rügena iz posljednjeg desetljeća 15. stoljeća ('das hertztô wossen'). Iako kraj ili zemlja 'posse', kako se uz grb s crnačkim glavama na dvjema zapornicama navodi u grbovniku 'Uffenbachsche', do sada nije precizno identificirana, danski heraldičar Steen Clemensen zaključuje da se pod spomenutim izrazom 'posse der lit under dem weisser weider' misli na stepsko područje koje bi se preklapalo s teritorijem današnje sjeveroistočne Rumunjske ili Moldavije. Zemljopisni kontekst grbova u okviru kojih je smješteno isto znamenje hercega 'von posse' na stranicama Richentalove 'Kronike' upućuje da bi se taj grb mogao odnositi na Moldaviji susjedno područje današnje sjeverozapadne Ukrajine (nekadašnja Rutenija), a ne na područje europskog jugoistoka pod vlašću bosanskog vojvode odnosno 'hercega'.

U svakom slučaju, može se zaključiti kako se spomenuti grb izvorno odnosio na istočnoeuropske zakarpatske predjele, a ne na blisko zaleđe istočnojadranske obale, odnosno srednjovjekovno Bosansko kraljevstvo. Očigledno su sastavljači grbovnika tijekom 15. stoljeća jedno znamenje, koje se izvorno uopće nije odnosilo na Bosnu, zbog atribucije 'der hertzoge von posse', odnosno sličnosti izraza 'posse'/'possen' i 'bossen'/'wossen' (=srednjovjekovni njemački naziv za Bosnu), počeli pripisivati Bosni u svojstvu zemaljskog grba dodajući tome činjenicu da se ta zemlja nalazi pod turskom vlašću. Najzad se u poznatom djelu 'Cosmographia' Sebastiana Münstera iz 1544. grb s dvije crnačke glave na ukrštenim zapornicama izričito navodi kao grb 'Kraljevstva Bosne' ('Königreich Bossen'), a ne više kao grb hercega ili herceštva 'Bosne', kao u grbovnicima tijekom 15. stoljeća. Također je poznato kako su upravo ovo znamenje, uz određene dopune, potkraj 16. stoljeća prihvatile domaće elite (primjerice u prvom hrvatskom grbovniku Korjenić-Neorića iz 1595.), šireći ga putem 'ilirske heraldike' tijekom idućih stoljeća. 

'Windhund' - lovački pas uz vedutu grada Zadra 'in Windischen Landen'

Uz grbovnik 'Uffenbachsche' s početka 15. stoljeća povezano je i pojavljivanje još jednog zemaljskog grba koji se također tijekom Srednjega vijeka nikada nije 'službeno' koristio, ali je redovito bio prikazivan u brojnim grbovnicima, osobito onima nastalima u zemljama njemačkog govornog područja. Tako se u navedenom grbovniku nalazi znamenje: na zlatnom polju tri crna lovačka psa u trku, koje je pripisano 'zemljama Slavena' (Wintlanden), odnosno srednjovjekovnom 'Slovinju' (zapadnopanonskom područje današnje Hrvatske). Zatim u Richentalovoj 'Kronici' nalazimo grb 'kralja Slovinja' (Künig von Schlaffanien) - na srebrnom tri crvena lovačka psa u trku, a u starijim fragmentima njemačkoga grbovnika 'Redinghoven', tzv. armorijalu 'Redinghoven', zabilježen je prikaz grba 'kralja Slavena' s tri plava psa u trku u zlatnom štitu, uz atribuciju: 'Der König von den Winden'. Između 1466. i 1473. godine u Bavarskoj je sastavljen grbovnik 'Ortenburg' u kojemu nalazimo nekolorirani grb 'kralja Slovinja' (tri lovačka psa u trku), dok je u zbirku grbova, tj. poznati 'Wappenbuch' Konrada von Grünenberga uvršteno i znamenje 'kralja Slovinja' - na crnom tri srebrna lovačka psa u trku. U jednom drugom Grünenbergovom djelu - ilustriranom putopisu hodočašća iz njemačke Konstance u Svetu Zemlju (kojom prilikom je 1485./1486. Grünenberg putovao i uz hrvatsku obalu Jadrana) također nalazimo grb 'Slovinja' - na zlatnom tri crna lovačka psa u trku. Pritom je zanimljivo kako je autor znamenje 'Slovinja' prikazao uz vedutu Zadra, a prikaz grada popratio natpisom: 'Sara in Windischen Landen' tj. 'Zadar u slavenskim zemljama'. Slične grbove 'Slovinja' nalazimo i u grbovniku 'Wernigeroder' - kao znamenje 'küng Winden' tj. 'kralja Slavena' te zbirci grbova Jörga Rügena - kao grb 'wentlande' tj. 'slavenske zemlje'.

Prema tome, ovaj zemaljski grb 'Slovinja' koji se od početka 15. stoljeća počeo pojavljivati u njemačkim grbovnicima, kao znamenje s motivom triju lovačkih pasa u trku, heraldičari su redovito opisivali kao grb 'Slovinja' ili 'kralja Slovinja' ('wintlanden', 'Der König von den Winden', 'Windischen Landen', 'König von Winden' i slično). Pritom se pojam 'Slovinje' prvenstveno odnosio na zapadnopanonsko područje današnje Hrvatske, koje je postupno, od sredine 13. do kraja 15. stoljeća, preraslo u zasebnu novovjekovnu Kraljevinu Slavoniju te postalo novom jezgrom političke i teritorijalne autonomije hrvatskih elita. Važno je reći kako uporaba pojma 'wintlanden' za 'Slovinje' očito ima korijen u neslavenskoj, prvenstveno germanskoj, heraldičkoj perspektivi koja je 'slavenskim' krajevima, napose onima u kojima se izgubila ili nije bila stvorena državna tradicija ili se nije učvrstilo posebno 'narodno ime' (tj. etnonim), davala općeniti i neodređen naziv 'Wintlanden', 'Windischland' i slično. Uz to, osim na hrvatsko 'Slovinje', slični 'lutajući' grbovi s likovima pasa u trku (u različitom broju) odnosili su se i na druge 'slavenske' međusobno udaljene zemlje - tj. 'Slavenije' općenito, primjerice u Pomeraniji (današnje obalno područje sjeveroistočne Njemačke i sjeverne Poljske), u kojoj je nekada živjelo slavensko stanovništvo. 

Da bi razumjeli nastanak heraldičkog motiva i pozadinu uporabe grba s lovačkim psima za 'Slovinje' (ili zemlju Slavena općenito - 'Slaveniju') treba imati na umu da se na njemačkom jeziku lovački pas, inače uobičajena heraldička životinja, naziva 'Windhund', skraćeno 'Winde' ili 'Winden', dok su svi izrazi za 'Slovinje' prisutni u njemačkim grbovnicima ('Wintlanden', 'Windischen Landen, 'wentlande') izvedeni iz staroga germanskoga izraza za Slavene (Wenden). Tako su njemački heraldičari kao autori grbova i sastavljači grbovnika svojevrsnom igrom riječi i pučkom etimologijom povezali pojam 'zemlje Slavena' s heraldičkim likom lovačkog psa i na taj način kreirali 'govoreći' grb srednjovjekovnog „Slovinja“ (njem. 'Wintlanden'/'wentlande') na čijem su se znamenju našla upravo tri lovačka psa (njem. 'Windhund'/'Winden') u trku. 

Srednjovjekovna 'Slavonija' obuhvaćala je sve zemlje od Drave do Jadrana

Naposljetku, da bi shvatili složenost i višeznačnost 'službene' i 'neslužbene' uporabe različitih zemaljskih grbova za različite zemlje od rijeke Drave do Jadranskog mora od 13. do početka 16. stoljeća na umu treba imati i teritorijalni kontekst, osobito razliku između opsega srednjovjekovnog 'Slovinja' i srednjovjekovne Slavonije. Pojam 'Slavonije' u razdoblju Srednjega vijeka nije se odnosio na 'Slavoniju' u novovjekovnom odnosno suvremenom smislu, nego prvenstveno na cjelokupno Hrvatsko-dalmatinsko kraljevstvo uključujući i krajeve između Save i Drave, odnosno na zemlje pod upravom hrvatskog hercega, što je povezano sa srednjovjekovnom ugarskom perspektivom. Naime, vladarska praksa Arpadovića uključivala je potiranje posebnih političkih tradicija, pa i samog naziva 'Regnum Croatiae et Dalmatiae', te određene pretenzije koje su se prostirale daleko izvan labavih granica njihova kraljevstva, a koje su bile usmjerene prema slavenskome jugoistoku Balkana. Tako su kraljevi i hercezi iz kuće Arpadovića za područje Hrvatsko-dalmatinskog kraljevstva kojim su vladali odnosno upravljali još od kraja 12. stoljeća uz službene nazive 'Dalmacija' i 'Hrvatska' gotovo redovito koristili i jedinstveni neslužbeni naziv 'Slavonija' ('Sclavonia'), koji se odnosio na obje zemlje. Primjerice, na aversu slavonskih banovaca ('nasljednika' hrvatskih frizatika) kao novca koji se od sredine 13. do druge polovice 14. stoljeća koristio na cijelom području Hrvatsko-dalmatinskog kraljevstva, stajao je natpis MONETA REGIS P(ro) SCLAVONIA odnosno MONETA DVCIS P(ro) SCLAVONIA ili skraćeno REX SCLAVONIE (kralj 'Slavonije') odnosno DVX SCLAVONIE (herceg/vojvoda 'Slavonije').

S druge strane, pojam srednjovjekovnog 'Slovinja', heraldički (neslužbeno) redovito predstavljenog s tri lovačka psa u trku, odnosio se na zapadnopanonsko područje današnje Hrvatske, koje je sve do kraja 15. stoljeća, odnosno do konačnog formiranja novovjekovne Kraljevine Slavonije, na različitim razinama i različitim intenzitetom bilo povezano s Hrvatsko-dalmatinskim kraljevstvom. Stoga bi bilo pogrešno poistovjećivati srednjovjekovnu Slavoniju od Drave do Jadrana sa srednjovjekovnim 'Slovinjem' odnosno novovjekovnom Kraljevinom Slavonijom, koja je zauzimala tek jedan (sjeverozapadni) dio cijelog tog područja. Također, treba istaknuti kako se pojam srednjovjekovne Dalmacije odnosio isključivo na prostore jadranskih otoka te komunalne granice primorskih gradova, dok je njihovo dinarsko planinsko zaleđe sve do donjeg toka rijeke Vrbasa te od rijeke Neretve na jugoistoku do Kapele na sjeverozapadu predstavljalo srednjovjekovnu Hrvatsku. Budući da su Hrvatska i Dalmacija tijekom Srednjega vijeka bile usko, gotovo sinonimski, državnopravno povezane, ne čudi što su autori srednjovjekovnih grbovnika stari Hrvojev znamen, tj. motiv ruke koja drži mač/sablju tijekom cijelog 15. stoljeća, pa i kasnije, ponekad neslužbeno pripisivali 'Hrvatskoj', a ponekad 'Dalmaciji'.

Istovremeno, službeno, vladarsko heraldičko znamenje svih zemalja od Drave do Jadrana tijekom cijelog Srednjega vijeka bila je heraldički leopardova glava sa crvenim isplaženim jezikom na plavom polju - osim tijekom razdoblja Žigmudovih heraldičkih intervencija, kada je bila riječ o srebrnoj, heraldički lavljoj glavi, s plavim isplaženim jezikom na crvenom polju. To je od sredine 13. do druge polovice 14. stoljeća bio osobni grb hrvatskih hercega, koji je početkom 15. stoljeća prerastao u službeni zemaljski grb cjelokupnog Hrvatsko-dalmatinskog kraljevstva. S početkom Novoga vijeka dolazi do pluralizacije službenih zemaljskih grbova sada već Hrvatsko-dalmatinsko-slavonskog kraljevstva. Naime, vladajući Jagelovići su 1496. slavonskom plemstvu potvrdili grb novovjekovne Kraljevine Slavonije (kuna između dviju rijeka), koji se od početka odnosio na točno određeno područje smješteno između Sutle, Drave, Kupe i Save, odnosno na prostor tadašnje Varaždinske, Zagrebačke i Križevačke županije (srednjovjekovno 'Slovinje'). Početkom 16. stoljeća, Jagelovići su od Habsburgovaca preuzeli te u svoju javnu heraldiku uveli i zasebni grb Kraljevine Hrvatske (šahirana polja) koji se tada odnosio na ostatke srednjovjekovne Hrvatske još neosvojene od Turaka. U novim teritorijalno-političkim okolnostima, službena uporaba grba s tri leopardove ostala je „stiješnjena“ izvan  kontinentalnih „granica“ novooblikovanoga hrvatsko-slavonskoga heraldičkoga znakovlja, pa se, uglavnom titularno, kako u slučaju pretendenata Habsburgovaca tako i kod vladajućih Jagelovića, počela odnositi isključivo na 'treći element' kraljevstva – Kraljevinu Dalmaciju, koja je zapravo bila pod vlašću Mlečana. Tako je krajem 15./početkom 16. stoljeća nekadašnji službeni zemaljski grb Hrvatsko-dalmatinskog kraljevstva na koncu „pripao“ isključivo Dalmaciji uz koju se veže i danas…

Cijelu studiju 'Nastanak hrvatskih grbova: Podrijetlo, povijest i simbolika od 13. do 16. stoljeća', koautori: Mate Božić i Stjepan Ćosić, objavljenu u novom broju časopisa 'Gordogan' (br. 35-36, zima-jesen 2017.) možete pročitati u elektroničkom obliku na web-stranicama Udruge 'Toma Arhiđakon'.