Pročitajte tekst napisan prije 90 godina: Da ne izgubimo duh Božića...

Gilbert Keith Chesterton (1874.-1936.) bio je esejist, poeta, romanopisac, pisac krimića i crtač. Tijekom svoje neumorne karijere tragača za istinom, bio je također briljantni polemičar i borbeni novinar. Od 1905. do smrti surađivao je s popularnim časopisom 'The Illustrated London News', komentirajući običaje i aktualnosti ironičnim i oštrim stilom. U nastavku donosimo tekst objavljen 26. prosinca 1925.

Članak o 'starom i novom Božiću' pojavio se nedavno u jednom časopisu: donosi ono što razne osobe misle o ovoj temi. Radi se o zbunjujućim argumentacijama koje se vrte oko stvarnosti prema kojoj ove osobe imaju nejasne, ali iskrene osjećaje. Postavljaju se neka pitanja: promjena i tradicija; zadržati duh i napustiti slovo; prilagoditi slavlje modernom vremenu itd. O ovome smo čuli mnogo, iako je, na žalost, teško dati smisao idejama kao ove: nepoštivanje pravila je postalo pravilo; potraga za novim se pokazuje kao zastarjela, sinonim je podjetinjelosti, smrdi na pljesnive grobove.

No, primijetio sam jedan zanimljiv paradoks u svim ovim raspravama o promjeni i reformi tradicija kao što je ova božićna. Narod priča o očuvanju duha i žrtvovanju slova da bi odmah potom činio upravo suprotno. Zadržavaju se djelomično neka pravila (koja više nemaju smisla), a potpuno žrtvuje duh. Problem ove rasprave je moguće sažeti u činjenici da osoba koja želi slijediti duh mora biti u stanju razumjeti ga. Prema mojem iskustvu, koliko god bilo ograničeno, ovo redovito ne biva. Učinit ćemo jednu usporedbu: skeptik se može pitati koja bi bila trajna vrijednost pojedinih formalnosti, kao npr. lijepih gesta koje karakteriziraju džentlmena. Mogao bi poželjeti promijeniti pravilo pojedinih malih čina i u isto vrijeme zadržati duh kavalirske pristojnosti. Mogao bi reći: 'Je li potrebno da džentlmen podigne šešir u nazočnosti dame? Je li potrebno da ga skine kad ulazi u nečiju kuću?'. Na ovo bi filozof kozmopolita odgovorio: 'Naravno da ne. Mogao bi skinuti npr. cipele. Arapi to rade kad uđu u kuću, ako su toliko sretni da imaju krov nad glavom. Iako bi bilo malo teško sagnuti se i izuti cipele svaki put kad sretnemo i pozdravimo neku gospođu, naravno da bi ova gesta sa simboličkog stajališta vrijedila kao svaki drugi simbol, ako bi bila socijalno prihvaćena kao znak poštovanja'. Ovo bi svakako značilo promijeniti pravilo da bi se sačuvao duh.

No, nemam dojam da je ovo ono što čini nova generacija indiferentnih i bezosjećajnih mladih. Nemam dojam da se saginju prostrti po podu ili da stoje na ulici s glavom gore da bi pokazali koliko ih je se dojmila ljepota neke dame, ili da prakticiraju druge i različite načine kavalirskog izražaja. Ne izmišljaju nove izričaje za stari osjećaj, nego čine upravo suprotno. Ne poznaju stari osjećaj, ali zadržavaju poneki ostatak starih formalnosti. Pretpostavimo sada da neki čovjek, ulazeći u prijateljevu kuću, skine šešir i baci ga nasred sobe. Njegov čin ne bi bio kao onaj sa skidanjem cipela, ne bi ga smatrali novim bizarnim običajem za pokazivanje poštovanja. Bio bi jednostavno jedna stara ekstravagantnost bez poštovanja. […] Pretpostavimo da se jedan mladić, s rukama u džepu, približi nekoj gospođi i kaže joj da mu skine šešir, drži ga u ruci nekoliko trenutaka, i da mu ga opet vrati na glavu. Ovo ne bi bio novi način za pokazati pristojnost, nego izvrtanje starog običaja loše odgojenosti. Ne želim reći da se mladi u stvarnosti i u romanima ponašaju ovako; ono što me se doima je da često ne odbacuju oblike pristojnosti s ciljem da zadrže džentlmenski duh. Upravo suprotno, odbacuju lijepo ponašanje i zadržavaju poneku beznačajnu mehaničku gestu pristojnosti. […]

Primjećujem iste kontradikcije kad se govori o Božiću i općenito o kršćanskoj tradiciji. Ovo je očito kod osoba koje tvrde, u novinama i ne samo u njima, da su se oslobodile od dogmi. To su iste one osobe koje predlažu život u kršćanskom duhu. Njima odgovaram: 'U redu. Probaj.'. No poslije se uvijek nađem ispred jedne iznenađujuće činjenice. Počinju živjeti u kršćanskom duhu da bi nastavili bacajući se u inicijative za zabranu da siromasi piju pivu, da se potlačene nacije brane od tiranije (zato što to vodi ratu), ili da djeca iz neurednih obitelji žive sa svojim roditeljima (i zatvaraju ih u sirotišta). Poslije se čude što im kažem da su potpuno izgubili kršćanski duh, unatoč tome što su djelomično sačuvali pravila, konkretno poneku riječ i dogmatsku terminologiju. U stvarnosti zadržavaju terminologiju, riječi kao što je mir, pravda i ljubav, ali ih umeću u kontekste potpuno strane kršćanstvu. Zadržavaju slovo i gube duh. 

Kao što je s kršćanstvom, tako je isto i s Božićem. Kad bi osobe točno znale što znači Božić, i kad bi poslije počele stvarati nove simbole, ceremonije, šale, bila bi to jako lijepa stvar. No, ovo se još nije dogodilo u svijetu modernog čovjeka. Većina promjena koje se predlažu za današnje vrijeme idu upravo u suprotnom smjeru. To su samo načini za održati ime Božića - i poneke izblijedjele božićne figurice - mijenjajući ga u nešto potpuno drugačije.

Ono što pojedinci žele učiniti je objesiti poneku dekoraciju od božikovine i imele u jednom ogromnom, centralno grijanom i neosobnom američkom hotelu, gdje ljudi mogu zaboraviti što je Božić, osjetiti dosadu i na sam spomen njegovog imena, oskvrnuti s vlastitom profinjenošću, sitošću, očajem svetu i uzvišenu dušu ovog slavlja. To su osobe preumorne da bi osjetile duh, da bi preformulirale simbole i promijenili im ime. Nemaju ni potrebnu kreativnost za reformu Božića, ni postojanost za održati ga u tradiciji. Jednostavno ga puštaju da pluta, kao ledeni brijeg koji se topi u toplim vodama, bez da zna zašto se ističe u ambijentu koji ga okružuje, zašto se mijenja ili ostaje netaknut. Nitko od nas ne želi vidjeti plemenitog snješka bjelića kako se otapa u ovom ledenom brijegu mode koja je izgubila svako značenje. Bilo bi bolje kad bi ikonoklasti kao što su puritanci uništili snješka. Bilo bi bolje kad bi ga oni koji ga vole branili od onih koji ga ne vole. Ne mislim da bi na kraju ovi potonji bili većina. No prvotni bi se borili puno bolje kad bi znali zašto ga vole, i pod cijenu da obnove poneko praznovjerje svojih predaka. U svakom slučaju ja znam zašto ga volim; a što se tiče Božića u kojem se ispijaju kokteli u centralno grijanim prostorima, znam zašto mi se ne sviđa. Znam da stvarnost nije relativnost ili napredak ili jednostavan protok epoha. Prepoznajem Djeda Božićnjaka kad ga vidim, čak i ako je u civilu. Nisam prevaren od Gospodara Vremena maskiranog božikovinom i imelom.