Prvim trajektom na Šoltu: Subotnje jutro u udruzi koja mijenja život djece s cijelog otoka

Fotogalerija (30)

S ponistre se vidi Šolta, a tako je daleko od kopna. Da bismo stigli na terapije udruge Osmijeh, morali smo isploviti prvim trajektom koji subotom kreće u 6.45 ujutro. S dostavnim vozilima i bauštelcima, svake subote putuju i terapeuti iz Splita. To je jedini dan u tjednu kada većina njih uopće može raditi s djecom s otoka.

Razlog je jednostavan i porazan: loša povezanost sa Šoltom, otokom koji je fizički najbliži Splitu, ali prometno često najdalji. Nakon svojeg redovnog posla u gradu, terapeuti ne mogu stići na otok, odraditi terapije i vratiti se na vrijeme kući. Zato je subota dan kada se sve odvija istodobno: logopedi, rehabilitatori, psiholozi, fizioterapeuti i radni terapeuti rade u istom danu, u premalim prostorima, s previše djece i premalo kvadrata.

Uz sve to, moraju se nadati i da će vrijeme poslužiti, jer kad se vjetar podigne i linija se otkaže, terapija taj tjedan jednostavno nema.

Srećom, bilo je sunčano kada smo se mi u subotu pred zoru odlučili na putovanje na Šoltu kako bismo radnu subotu proveli s predsjednicom udruge Osmijeh Inom Pavić, terapeutima i roditeljima. Od prvog trajekta do povratka u 14 sati, proživjeli smo s njima radni dan. Već oko osam ujutro bilo je jasno: bez Osmijeha mnoge dječje priče na Šolti izgledale bi potpuno drukčije.

Od osobne borbe do udruge koja mijenja otok

Udrugu Osmijeh osnovale su Ina Pavić i Simona Prekpalaj u svibnju 2022. godine, uz podršku nekolicine roditelja djece s teškoćama u razvoju. Naravno, osobno iskustvo nagnalo je predsjednicu da poduzme određene korake.

– Moj suprug i ja posvojili smo djecu i preselili se na otok. Suočili smo se s brojnim problemima, jer im je bila potrebna sva moguća pomoć svijeta – prisjeća se Ina.

Umjesto idiličnog otočnog života, obitelj se našla u začaranom krugu terapija u Splitu. Svaki dan putovanje brodom, izvlačenje djece iz škole i vrtića, cijeli dan na putu zbog 30 ili 45 minuta logopeda, fizijatra ili rehabilitatora.

– Bila sam iscrpljena, i fizički i psihički. U jednom trenutku muž i ja ozbiljno smo razmišljali o povratku u Split. Djeca nisu imala urođene poteškoće, nego posljedice života prije posvojenja. Tad sam shvatila koliko štete dijete može pretrpjeti ako s njim nitko ne radi, ako ga nitko ne potiče ni ne razgovara. Osim moje kćeri i sina, znala sam i druge roditelje na otoku koji si jednostavno nisu mogli priuštiti svaki dan put u Split – kaže.

Ključna osoba u priči postaje socijalna radnica u Timu za djecu s teškoćama u razvoju Hrvatskog zavoda za socijalni rad u Splitu, Maja Šegović. Na njezino - 'Ajmo, možemo mi to' rađa se ideja udruge.

Pridružuje se još nekolicina mama djeteta s težim teškoćama, pa zatim općina Šolta, koja poručuje da će udrugu moći sustavno poduprijeti tek kad se formalno osnuje. Tako nastaje Osmijeh – prvo kao mali pokušaj da se olakša život vlastitoj djeci, a vrlo brzo kao jedini organizirani sustav podrške djeci s teškoćama na cijelom otoku.

A tako je došlo i do toga da smo se mi pridružili njihovoj jednoj radnoj suboti. Dok su terapeuti radili u skučenoj senzornoj sobi, predsjednica udruge Ina Pavić cijelo jutro je provela u automobilu. Vozila je stručnjake s trajekta, do prostora udruge, pa do škole i natrag, zajedno s rekvizitima, didaktičkim materijalima i spravama koje nemaju gdje ostaviti. U tome joj inače pomažu roditelji koji dogovaraju tko će koju subotu biti na raspolaganju. Sve to rade na otoku koji se, kad je riječ o djeci s teškoćama, još uvijek uči što inkluzija zapravo znači. Nažalost, Šolta u tome nije iznimka, jer slične priče možemo čuti i u većim sredinama diljem Hrvatske.

11 terapeuta, 200 terapija mjesečno – u dva skučenа prostora

Počeli su sa 16. djece, a danas Osmijeh ima 42 korisnika i čak 11 stručnjaka: tri logopeda, tri edukacijska rehabilitatora, dva psihologa, fizioterapeuta, radnog terapeuta i odgajateljicu Žaklinu Kulušić, educiranu za senzornu motoriku. Tu je i Dora, pseći terapeut, koja na Šoltu dolazi svako drugi tjedan.

– Ono što smo uspjeli napraviti na otoku Šolti, mislim da nema nigdje. Na tjednoj bazi odradimo oko 50 terapija, mjesečno više od 200. Financiramo se kroz projekte, donacije građana, natječaje općine, županije i ministarstava. Ali sve su to manji natječaji. Za veće projekte trebali bismo imati vlastiti prostor, što trenutno nemamo – kaže Ina.

Svaka terapija košta 50 eura. Za jednu tako malu udrugu, to znači da se na mjesečnoj razini na stručne timove potroši i do 8000 eura. Terapeuta i terapija je, usprkos toj brojci, i dalje premalo.

– Logopeda i stručnjaka općenito kronično nedostaje u cijeloj državi, a kamoli na otoku. Mi smo ih doslovno tražili 'svijećom', mjesecima. Srećom, Maja Šegović, socijalna radnica, tu je odigrala ključnu ulogu i pomogla nam je povezati se s ljudima koji su bili spremni vikende provoditi na trajektu i raditi s djecom – kaže Ina. Ovaj primjer pokazuje i onu ljepšu, često nevidljivu stranu sustava socijalne skrbi. No, vratimo se udruzi Osmijeh.

Stepenice kao barijera: 20 pragova između djeteta i terapije

Udruga danas radi u prostoru Poljoprivredne zadruge u Grohotama. Plaćaju najam, a od ulaza do prostorije udruge dijeli ih oko 20 strmih stepenica. Većina djece s teškoćama, pogotovo ona s motoričkim oštećenjima, te stepenice ne može prijeći samostalno.

– Moj sin ima pet godina, cerebralnu paralizu, intelektualno je uredan, ali ne može hodati. Težak je 28 kila. Nema rampe, stepenice su strme, ja ga ne mogu nositi. Suprug još može, ali ni on neće još dugo. To nisu uvjeti ni za jedno dijete s invaliditetom. Ne daj Bože da posrneš – kaže Mia, jedna od osnivačica udruge i članica upravnog odbora.

U malom prostoru smještena je i senzorna soba, premala za potrebe rada. Mnoge sprave koje bi djeci bile važne jednostavno ne stanu.

– Senzorna soba trebala bi biti barem duplo veća. Trebaju nam ljuljačke, konstrukcije poput 'žičare' s jedne strane na drugu, više prostora za gibanje da bi djeca mogla osjetiti svoje tijelo. U ovim kvadratima to je nemoguće – objašnjava Mia.

Dio terapija održava se u školi, ali ni tamo nema posebnih prostora ni ormarića u koje bi se mogla odložiti oprema. Zato predsjednica udruge svake subote izgleda kao pokretna logistička baza.

– Ina dođe ranije, donese materijale, kupi što treba, sve natrag vrati u udrugu. Cijelo jutro provede u autu, samo da bi terapeuti mogli raditi s djecom. Hvala Bogu što ona ima toliko snage i volje – kaže Mia.

Na terapije u Grohote dolaze djeca iz svih mjesta na otoku. Kako smo već napisali, većina stručnjaka stiže subotom, jer ih brodske linije i obveze u Splitu preko tjedna ograničavaju.

– Ustanem u pet i pol, ukrcam se na brod i dođem u udrugu – priča logopedica Lucija Kuvačić koja bi dolazila nekada preko tjedna, samo da ima više brodskih linija.

Kad su morali u Split, djeca su putovala satima za pola sata terapije. Bila su umorna prije nego što bi vježba uopće počela. Sada, kad su na otoku, odmorni su, redovito dolaze i napredak je vidljiv. Roditeljima se promijenio život. Ono što je nekoć bio jednodnevni izlet s velikim troškom za obitelj, sada je kratka vožnja ili lagana šetnja do udruge, ali uz isti stručni standard kao u gradu.

Kad cijeli dan ode na brod zbog 45 minuta

Roditelji djece s težim dijagnozama dobro pamte kako je izgledao život prije Osmijeha. Simona, mama djevojčice od pet i pol s Edwardsovim sindromom – rijetkim genetskim poremećajem s teškom prognozom – danas više ne broji sate provedene po bolnicama i u trajektima.

– Prve dvije godine Mila je svako malo bila u bolnici, gotovo svaki mjesec. Kada bismo išli na terapije morali svako malo ići s autom na trajekt. U sjedalici ne može sjediti duže od deset, petnaest minuta, jer odmah plače. Taj joj položaj ne odgovara. Do Splita dođemo iscrpljene, na terapiji samo plače, napuni se slinom, moram je aspirirati... Ona od toga zapravo nije imala nikakvu korist – priča Simona, ujedno i potpredsjednica udruge.

Uz to, tu je i starije dijete koje je trebalo zbrinuti. Danas, zahvaljujući udruzi, njezina djevojčica terapije dobiva na Šolti – senzornu i radnu terapiju, uz prisutnost fizioterapeuta.

– Sada stoji na nogama, iako se mora pridržavati. Puže. Dvije godine bila je doslovno kao palačinka, samo se vrtila na podu. Sada je mogu pustiti na podlogu doma da se sama igra. Po tri, četiri sata vuče igračke, ode u jednu sobu, pa u drugu, vrati se, legne... Prije sam je stalno držala u rukama i strahovala. Sad vidim na njoj da je dobro – kaže i dodaje kako se čak smije kad shvati da je na ulazu u udrugu i da je čekaju strpljivi terapeuti na koje se vrlo brzo naviknula.

Da toga nema, za jedan termin u bolnici na kopnu, obitelji moraju računati na gotovo cijeli dan bez iti jedne druge obveze.

– To je pet sati od trajekta do trajekta, a termin traje 45 minuta. Za nju je to mučenje. Nije problem uzeti je za ruku, prošetati i vježbati, ali u autu, s obzirom na sondu za hranjenje, posebnu prehranu... To je logistički pakao – objašnjava.

'Bez udruge mnoga djeca nikad ne bi došla do terapija'

Mia, mama dječaka s cerebralnom paralizom i jedna od osnivačica udruge, otvoreno priznaje da ih je Osmijeh spasio.

– Prije nego što smo osnovali udrugu, s njim sam četiri puta tjedno išla na terapije u Split. Linije su oskudne, ujutro bismo išli brodom u 9.30, vraćali se u 17.30. Imamo starije dijete, školarca, a tko će njega čuvati? Kasnije sam dobila i curicu. Prvo sam trudna išla na terapije, onda s bebom, po svim vremenskim uvjetima. Jako je to naporno za dijete – opisuje.

U udruzi je njezin sin napokon dobio sve potrebne terapije na jednom mjestu: logopeda, psihologa, terapiju hranjenja, fizioterapeuta, senzornu integraciju, edukacijskog rehabilitatora.

– U Splitu smo na senzoriku čekali godinu dana da bi imao pola sata svaka dva tjedna, a treba mu puno intenzivniji ritam terapija. Ovdje ima 45 minuta po terminu. Stariji sin je trebao korektivnu gimnastiku, a nakon godinu dana rada u udruzi, sada mu više ne treba pomoć – kaže Mia.

Ono što niti jedan roditelj neće istaknuti, a gotovo je jednako važno je činjenica da udruga nije podrška samo djeci, nego i roditeljima.

– Dobro nam dođe psihološka podrška, ali i ono što dobijemo jedni od drugih. Roditelji djece s poteškoćama najbolje razumiju kroz što prolaziš. Svi smo podrška jedni drugima. Puno djece koja su sada na terapijama uopće ne bi išla da nije bilo udruge. Ono što škola i vrtić nisu prepoznali, prepoznali su stručnjaci iz našeg tima – ističe.

Sandra, mama djevojčice s blagim kašnjenjem u govoru, kaže da je ‘uhvatila’ udrugu doslovno u trenutku kad im je trebala.

– Nemamo konkretnu dijagnozu, ali logopedica je rekla da kasni u razvoju govora nekih pola godine do godinu dana. Udruga se taman otvorila kada smo shvatili da joj treba logoped. Mislim da je jedna od najmlađih koja je krenula najranije i najintenzivnije – ide kod logopeda, radnog terapeuta, rehabilitatora i na fizikalnu terapiju. Njezina oštećenja nisu trajna i zato mi je važno da ima stručnu podršku. Lijepo se razvija, sporije od vršnjaka, ali vidi se napredak. Ovakva podrška je neprocjenjiva – kaže.

– Kako bismo sve to mogli da moramo ići u Split na svaku terapiju? Putovanje je naporno, financijski iscrpljujuće, privatne terapije koštaju stotine eura mjesečno – dodaje.

Anita, majka djevojčice od devet godina koja ide u logopeda i psihologa, istaknula je važnost udruge za njezinu obitelj.

– Kćer mi je počela mucati prije dvije godine, ali je sada uz logopeda to uspjela riješiti. Psiholog joj pomaže u drugom pogledu, jer se teško nosi s određenim situacijama kako bi malo osnažila – ispričala je.

Stručnjaci koji 'bježe' na otok – zbog atmosfere

Logopedica Lucija kaže da joj je rad na Šolti, unatoč subotama na putu, postao važan dio profesionalnog života.

– Nakon cijelog radnog tjedna, nije lako ustati u pet i pol i ići na otok. Ali rad s djecom nas puni energijom. Dogodi se da dođemo iscrpljene, a vraćamo se ispunjene jer vidimo rezultate – kaže.

Žaklina Kulušić, odgajateljica koja vodi grupne radionice, naglašava da djeca u udruzi ne dobivaju samo 'još jedan sat vježbi'.

– Terapeuti mi kažu na čemu, i s kojim djetetom treba više raditi, a ja onda to 'zamaskiram' u igru. Ako dijete ne voli čitati, a voli glumiti, radimo s lutkicama, glinom, dramatizacijama. Oni misle da se igraju, a zapravo vježbaju govor, koncentraciju, socijalne vještine – objašnjava, a na svoje oči smo mogli vidjeti koliko su djeca oduševljena Žaklininim metodama rada. Svjesna je da je mališanima prenaporno u jednom danu odraditi toliko terapija i vježbi, pa Žaklina često završi i kao golman na branci, kako bi se neki od korisnika igrajući nogomet malo odmorili od učenja.

Za mnogu djecu upravo su te grupe prvi put da se u skupini osjećaju prihvaćeno i podržano.

– Udruga je bila nužna Šolti. Svakom otoku ovako nešto treba. Tek kad sam došla ovdje shvatila sam koliko je život na otoku teži. Mi se u Splitu žalimo kad moramo 'preko grada', a ovdje ljudi brodom idu u Split zbog svake terapije – kaže Žaklina.

Općina i Crkva: Traži se kuća za Osmijeh

Da je Osmijeh prerastao okvire klasične udruge, svjestan je i načelnik Općine Šolta Nikola Cecić Karuzić.

– Sigurno da je ovakva udruga potrebna, koliko za djecu i mlade, toliko i za starije osobe. Ovo što rade s djecom je neprocjenjivo, ali ne smijemo zaboraviti ni starije. Zato ćemo od 1. siječnja 2026. potpisati ugovor s udrugom Osmijeh za skrb o starijim i nemoćnim osobama – najavljuje načelnik.

Plan je da udruga, uz postojeći rad s djecom, ima zaposlenicu koja će obilaziti starije Šoltane, donositi im ručak, pomagati oko odlaska liječniku, nabavke lijekova i hrane. Istovremeno, Općina sa Splitsko-makarskom nadbiskupijom pregovara o prostoru u Srednjem Selu.

– Postoji jedna zgrada u vlasništvu Crkve, koju su voljni dati Općini na korištenje udruzi Osmijeh.

Trebalo bi sljedeće godine krenuti u rekonstrukciju i obnovu. Dugoročno bi to bilo izuzetno korisno, jer bi djeca imala adekvatne prostorije, dovoljno velike senzorne sobe, a uvjeti za rad bili bi neusporedivo bolji – kaže Cecić Karuzić.

U planu je da u tom objektu bude i dnevni boravak te, dugoročno, centar koji bi mogao biti povezan s domom za starije i nemoćne, još jednom uslugom koja otoku nedostaje.

Više djece nego kvadrata 

I dok broj korisnika raste, svi su svjesni da slika nije potpuna. Ina Pavić kaže da na otoku sigurno ima još djece koja bi trebala dolaziti na terapije.

Razlozi su razni: od nedostatka informacija i stigme oko poteškoća u razvoju, do straha roditelja da će dijete biti 'obilježeno' ako se dijagnoza službeno zapiše. U maloj sredini svi sve znaju, a to nekima otežava potražiti pomoć.

– Imamo mi još posla. Naša je uloga i da informiramo, i da rušimo predrasude. Roditeljima treba vremena da prihvate da njihovo dijete ima teškoće, ali isto tako treba i netko tko će im pokazati da pomoć postoji i da nije sramota potražiti je – kaže Ina.

Osmijeh je u tri godine postao ono što sama predsjednica voli nazvati 'produženom rukom države' na otoku: popunjava rupe sustava, daje podršku tamo gdje se institucije muče ili kasne, i stvara uvjete da obitelji ne moraju napuštati otok kako bi djeci omogućile osnovnu skrb.

– Ljudi me često pitaju: ‘Što tebi to treba?’. Ne radim ovo zbog sebe. Najveća sreća mi je kad vidim dijete koje napreduje, koje se smije, koje prvi put napravi nešto što prije nije moglo. To je ono što nas drži – kaže Ina.

Humanitarni turnir i granice dobrote

Kako bi uopće mogli pratiti ritam od 8000 eura mjesečno za stručne timove, Osmijeh još uvijek postoji zbog kreativnosti svojih članova. Udruga živi od projekata, natječaja općine, županije i ministarstava, ali značajan dio sredstava prikupi se i na humanitarnim akcijama. Jedna od njih je i turnir 'Sva jubav svita, svit za dicu Šolte'. Svake godine na njega dođu deseci mještana, igraju se utakmice, peku kolači, izlažu domaći proizvodi, prikupljaju donacije.

Malonogometni turnir svake godine okupi 12 ekipa, od kojih je većina izvan otoka, pa i izvan Splitsko-dalmatinske županije. Ove su se godine, kaže Ina, na terenu našle i dvije ekipe iz Novske. Poseban pečat događanju daju bajkeri moto kluba Veterani iz Splita, koji od samih početaka prate manifestaciju, okupljaju svoje članove i dolaze pružiti podršku.

– Koliko god ljudi dali, koliko god bili velikog srca, nama to pokrije samo jedan dio troškova. Da bismo mogli mirnije disati i planirati, trebaju nam stabilniji izvori financiranja. A za veće projekte treba svoj prostor, treba adresa koja je naša, da možemo konkurirati na ozbiljnije natječaje – objašnjava Ina.

I tu se krug zatvara: bez većeg prostora nema velikih projekata, bez velikih projekata nema sigurnog financiranja, bez sigurnog financiranja nema novih terapeuta i dodatnih termina. A djeca rastu, djeca dolaze, djeca čekaju.

Udruga koja drži otok na okupu

Na otoku s ograničenim brodskim linijama, skučenim prostorom i premalo stručnjaka, Osmijeh je postao prava mala institucija. Osim terapija, udruga organizira adventske događaje, prikuplja donacije, sudjeluje u manifestacijama, dovodi volontere i stručnjake iz Splita.

– Ono što smo mi uspjeli napraviti na Šolti, s ograničenim mogućnostima, rezultat je zajedništva, upornosti i ljubavi prema djeci. Vjerujem da će naša priča potaknuti i druge da naprave isto – poručuje Ina.

Dok se čeka veći prostor i senzorna soba u kojoj se djeca neće sudarati, subotnja jutra na Šolti i dalje će biti kaotična za predsjednicu udruge koja nekoliko puta u danu prevozi terapeute i materijale s jedne lokacije na drugu.

Kada se popodne ukrcate na trajekt natrag za Split, iza sebe ostavljate problem s kojim članovi udruge svakodnevno žive. Ne žale se. Treba im tek nešto više kvadrata i nekoliko stabilnih ugovora. Ostalo već odavno rade sami, uz puno ljubavi, sati volontiranja, radnih subota i nemjerljivog entuzijazma.

Ako želite podržati rad udruge Osmijeh i pomoći da djeca na Šolti dobiju adekvatne uvjete za terapije, sve informacije o donacijama dostupne su na sljedećem linku: https://udrugaosmijeh.hr/donacije/.