RATNIK S KAMEROM Snimao sam ulazak hrvatskog vojnika u Knin, dovoljno je to usporediti s ulaskom srpskog vojnika u Vukovar

Fotogalerija (4)

Studeni je mjesec u kojem se prisjećamo najveće žrtve koju je jedan hrvatski grad podnio u Domovinskom ratu. Vukovar je pretrpio tragičnu opsadu, od kolovoza do studenog 1991. godine, tijekom koje je JNA, uz pomoć srpskih paravojnih snaga, svim sredstvima pokušavala zauzeti grad. Uspjeli su 18. studenog.

Pet godina se Hrvatska borila za svoju slobodu, a o tim danima i o ljudima koji su branili našu domovinu porazgovarali smo s Petrom Malbašom, živim svjedokom tog vremena, ratnim snimateljem HTV-a, vlasnikom bogate ratne arhive i autorom 19 dokumentarnih filmova o Domovinskom ratu koji se mogu pogledati na njegovom Facebooku 'Vlaška posla by Petar Malbaša' i YouTube kanalu.

- Kada danas vidim kako se priča o tragediji Vukovara, pa kako se spominje ulazak hrvatskog vojnika u Knin, koje su to silne nepravde! Prošlo je 30 godina od rata, sve je manje svjedoka i sve se izokrenulo, a zamislite što će se dogoditi za 50 godina. Znamo kakvi su Srbi, oni su svjetski rekorderi za laganje. Trebaš izgubiti ruku, nogu ili glavu za doći do istine, a moj najbolji i najdraži film se zove 'Istinom do pobjede'. On je obilježio cijeli moj ratni put s kamerom - počinje priču Malbaša.

Kada je počela balvan revolucija postalo mu je jasno što se sprema. Razmišljao je, kaže, hoće li se prijaviti kao hrvatski vojnik ili će se u rat uključiti s kamerom i fotoaparatom. Na kraju je bio hrvatski vojnik koji je umjesto puške nosio kameru, a pokazalo se to kao poprilično učinkovito oružje.

- Smatrao sam da je to važno zabilježiti, a u mom Sinju netko sličan meni nije bio i znao sam da će to u budućnosti imati neku vrijednost. Da sam uzeo pušku vjerojatno bi izgubio glavu odmah na početku jer sam temperamentan i bio sam kadar svašta napraviti. Moglo mi se to dogoditi i s kamerom, ali sam imao veliku sreću, pa se, eto, to nije dogodilo. Mene je spasila Čudotvorna Gospa Sinjska - kaže Malbaša.

Na HRT je došao 1991. godine kao vanjski suradnik, na isti dan kada i Stipe Božić, on kao snimatelj, a Božić kao montažer. Na početku je na bojišnici bilo problema s nepovjerenjem oko snimanja, a kada se to riješilo svojom je kamerom zabilježio legendarne scene iz Domovinskog rata. Snimao je sve važnije akcije HV-a: operacija Peruča, Zima '94., Skok 1, Skok 2, Ljeto '95., Oluja, Maestral i Južni potez, ali i pregovore s ratnim zločincem Ratkom Mladićem te brifing generala Gotovine nakon ulaska HV-a u Knin. 

- Gotovina u tom trenutku nije ni bio svjestan šta će se to dogoditi kada oslobodimo  svoju domovinu i kada završi taj nametnuti obrambeni rat. Kada je Knin oslobođen, 5. kolovoza 1995., rekao mi je da dođem sutradan, 6. kolovoza, u Martićevu rezidenciju na Kninskoj tvrđavi i da ću imati što snimiti. To je dan kada predsjednik Tuđman dolazi u Knin i na tvrđavi ljubi hrvatsku zastavu. Brifing počinje. Bio sam par metara ispred vrata, a Gotovina je primijetio da me nema i viče: 'Di je Malbaša?' Čuo sam to, ulazim unutra i snimam. Kad je on odjednom počeo galamiti, mislim se šta je ovo, šta ako ovo netko vidi? Ne znam hoću li nastaviti snimati ili neću, šta da radim?! - prisjeća se Malbaša.

Nakon par godina priča postaje još zanimljivija u trenutku kada se podiže optužnica protiv generala Mirka Norca. 

- Postalo je jasno što se sprema i generalu Gotovini. Formiran je tim koji će pripremiti arhivu za obranu generala Gotovine ako bude trebalo. Iz Zagreba dolazi hrvatski vojnik Željko Hučić koji je sa mnom u Sinju, u mom uredu, 10 dana pripremao. Odvojeno je 17 kaseta, to je bio mukotrpni rad, a radili smo sve u tajnosti. Nažalost, iza toga Gotovina bježi od optužnice Haaškog tribunala,  nitko nije znao gdje se nalazi dio kaseta koje je odvojio i ja sam cijeli taj postupak ponovio. Sve sam radio dragovoljno dušom i srcem da bude rezultata, jer sam bio svjestan da će, ako on i Markač budu osuđeni, Srbi tužiti Hrvatsku i tražiti obeštećenja, a u povijesti našeg naroda će ispasti da je naša država nastala na zločinu - kaže Malbaša.

Kada je postalo jasno da tadašnju Vladu na čelu s Ivom Sanaderom nije briga za generale, odvjetnički tim generala Gotovine je odlučio snimku brifinga pustiti u javnost. 

- Tada ja ispadam neprijatelj, mene treba što prije ušutkati, uništiti svu arhivu jer tko zna šta još imam. Par dana nakon toga su me priveli s Alkarskog trkališta iz Sinja u Zagreb gdje me 5,5 sati ispitivalo 17 ljudi. Kada smo u javnost pustili brifing generala Gotovine to je bio ujedno i test koliko je politici uopće stalo do generala Gotovine. Objavio se onaj dio istine koji jedino njemu može ići u prilog. Umjesto da je politika više koristila mene s mojom bogatom arhivom, a mogu slobodno reći i tadašnji dio odvjetničkog tima, oni su mene tretirali kao neprijatelja. I nažalost, u to vrijeme Globus je obavio da sam ja surađivao s Carlom Del Ponte, a da nisam surađivao s odvjetničkim timom generala Gotovine - razočaran je. 

Otkriva i gdje je skrio arhivu… 

- Dao sam je jednom prijatelju i rekao da je sakrije i da ni meni ne govori di je. Kad sam vidio da bi mogao imati problema jedan dio sam kopirao. Na nekim kasetama koje su bile navodno originali je bilo svašta. Na jednoj čak i borbe pasa na Pagu, a neću ni kazati što sam na nju napisao. Svi su originali ipak ostali kod mene, jer da nisam to tako napravio ne bi mogao napraviti ni jedan film - kaže Malbaša kojem je krivo što se njegov materijal nije bolje iskoristio za arhiviranje Domovinskog rata. 

Najstrašniju stvar snimio je na Dinari u operaciji Zima '94. Priča kako su na Badnji dan Srbi dovukli civile iz Banja Luke i koristili ih za kopanje rovova i kao živi štit. 

-Bio je to sami početak akcije Oluja. Došlo je do teškog okršaja, minus 20, 80 centimetara snijega, civili trče prema nama… Dosta ih je tu i poginulo i teško je reći je li od našeg ili srpskog metka. Tijela smo donijeli na pravoslavno groblje u Rujane i ljudi su tražili je li netko njihov stradao. Bio je jedan čovjek, kasnije sam saznao da se zove Petar Oljačić, koji je tražio svog sina. Nije ga našao među tijelima i predložili smo mu da se sutra vratimo gore i da vidimo je li tamo. Ako ga nema, otišao je sa Srbima. Sutradan smo otišli gore, hodamo po snijegu, upalio sam kameru, a on traži svoga Marka. Nalazi ga u snijegu, pada pored njega i govori: 'Sine Marko, ništa u životu nisi proša, di su te ubili na vrhu Dinare.' I onda se okrene prema meni, prema kameri, i govori: 'Ali poginuo si za svoj hrvatski narod'. U tom trenutku sam snimao i plakao s njim. Svašta sam snimao, ali to je bilo jezivo - govori Petar koji je svog imenjaka Oljačića nakon rata pronašao u Topuskom i napravio dokumentarac 'Otac i sin'.

Imao je i hrabrosti u operaciji Peruča s kamerom prijeći preko brane koja je bila minirana i na osnovu njegovih snimaka vidjelo se gdje su krateri u koje se stavljao pijesak, a budući da je brana bila loše minirana, prošla je s oštećenjima, ali je izdržala. 

Na dan Oluje bio je s 4. brigadom.

- Pored mene je bio pokojni Joško Martinović, novinar HRT-a, Joke Šerić, Marko Vukasović, kompletan zapovjedni kadar 4. brigade. Ivan Čikara, zapovjednik inženjerije, probija puteve za tenkove, izbijamo na brdo Plješivicu poviše Knina i kad je svanulo vidiš Knin k'o na dlanu. Razmišljao sam tada: snimao sam kad smo mi bježali 1991. u Hrvacama, snimao sam kad je Mladić okupirao Peruču, pogledaj, sad oni bježe… Ali general Gotovina daje zapovijed - ne pucati! Pustimo ih neka izlaze preko Stare straže. Zapovijeda da bude što manje žrtava, da ih pustimo da iziđu pravac kretanja Knin-Gračac-Banja Luka-Beograd. Sjetimo se što su Srbi napravili kada su slali civile u minska polja, a da ne spominjemo stravičan pokolj za kojeg još nitko nije odgovarao - Ovčaru. To je jezivo, a posebno zločin u Vukovaru. Za niti jednog časnika JNA zbog toga nije podignuta ni optužnica, a s druge strane treba odgovarati general Gotovina, pobjednički hrvatski general koji oslobađa svoju domovinu. To je strašno koje su to nepravde - kaže i naglašava kako je Oluja imala vrhunski rezultat 'oslobađamo svoju domovinu, a ujedno spašavamo bihaćku enklavu da ne doživi sudbinu Srebrenice'.  

Prisjeća se i trenutka kada je na kninsku tvrđavu došao Andrija Matijaš Pauk, tužan jer je 'izgubio' tri vojnika.

-Pucalo se iz jedne kuće od strane Golubića i pripadnici 4. brigade i išli su zarobiti neprijatelja i poštivajući Ženevsku konvenciju, krenuli su u obuhvat kuće, a Srbi su rafalnom paljbom ubili tri pripadnika 4. brigade. Matijaš dolazi na tvrđavu tužan do groba. Kratko se zadržao jer je znao da će morati nekim obiteljima reći da su ostale bez svojih sinova, a svi slave… Još mi odzvanja kada ga je zvao Krstičević sav sretan i govori mu: 'Pauk, Pauk, vitez', a pokojni Matijaš mu odgovara: 'Ma, pusti me', odmah ga je Krstičević pitao tko je poginuo. Danas na tom mjestu, gdje su na takav način poginuli naši branitelji, Srbi podižu spomen obilježje civilnim žrtvama u operaciji Oluja, a tamo su poginuli srpski ekstremisti koji su ubili tri naša branitelja - priča.

Kada govori o pokojnom Matijašu kaže da je uvijek bio na čelu svojih Paukova, neizmjerno hrabar, prava junačina, tvrd kao hrvatski hrast. Neustrašiv. Krstičevića opisuje kao rođenog, talentiranog vojnika koji je vrlo mlad stao na čelo udarne 4. gardijske brigade, a Gotovinu kao ratnika iz američkih filmova, pravog Legionara.

-  Kada bi krenuo oklop Andrija uvijek ide prvi i to ide ravno na njihovu prvu crtu. A često je slikovito znao izreći - Gorit će nebo i zemlja. Svjedok sam tog vremena, to je bilo strašno. Od svih sedam profesionalnih brigada, nitko to nije tako radio. Nažalost Matijaš je poginuo zadnji dan rata. Poginuo je časno i hrabro na čelu svojih Paukova koje je strašno volio i cijenio. Šta je on sve prošao u operaciji Maslenica to je strašno, s Darkom Dovranićem sam napravio film o njemu, a o njemu bi se dalo napraviti tri filma, kroz prizmu njega, njegovih tenkova i pripadnika 4. brigade. Gotovina mi je posebno ostao u srcu, čovjek koji je neizmjerno cijenio svakog hrvatskog vojnika strašno je volio život, veliki gospodin, kavalir kojeg ću pamtiti cijelog života kao velikog pozitivca - opisuje.

Najvrjednije u njegovim snimkama je, kaže, to što pokazuju istinu o tome kakav je bio hrvatski vojnik i po čemu se razlikovao od srpskog vojnika, ali i dokazuju da je Hrvatska vodila nametnuti obrambeni Domovinski rat.

- Dovoljno je usporediti ulazak hrvatskog vojnika u Knin i ulazak srpskog vojnika u Vukovar. Ovo su dani Grada heroja, to je simbol hrvatskog otpora i spomenuti samo Vukovar treba imati neshvatljivu hrabrost, ali kroz prizmu Domovinskog rata. Naši ljudi su svjesno ginuli u Vukovaru, dali su život da bi mi danas uživali u slobodi slobodni. Ljudi koji su u to vrijeme stali na branik domovine svjesno su se pozdravili sa životom i takvim ljudima treba odati priznanje i o takvim ljudima treba snimati filmove, da istina ne padne u zaborav - zaključuje Malbaša.