SAVJETI PSIHOLOGINJE Dijete nam (ni)je spremno za školu, što kao roditelji trebamo raditi?

Polazak u školu predstavlja veliku promjenu u životu dijeta, ali i roditelja, a uspješno snalaženje u školi i prihvaćanje školskih obaveza uvelike ovisi o zrelosti djeteta. Upravo zbog toga važno je procijeniti spremnost djeteta i njegovih kompetencija da odgovori na zahtjeve koji ga očekuju. Spremnost za školu kombinacija je različitih predispozicija, sposobnosti, vještina i znanja koje omogućuju djetetu uspješno svladavanje nastavnog plana i programa, a odnosi se na više različitih područja:

Tjelesna razvijenost - odnosi se na zahtjev da dijete mora dostići visinu i težinu prosječnog šestogodišnjaka, kako bi moglo udovoljiti tjelesnim naporima koje školovanje zahtjeva. Snaga mišića i tjelesna izdržljivost; pravilno sjedenje, stajanje i kretanje; hodanje, trčanje; fina pokretljivost pojedinih mišića; fleksibilnost šake i prstiju; veća spretnost i preferirana upotreba ruke jedne strane tijela; usvojene navike normalnog hranjenja, spavanja te uspostavljena kontrola fizioloških funkcija.

Intelektualni razvoj - procjenjuje se standardiziranim testovima sposobnosti. Da bi budući đak bio u stanju savladavati redovni nastavni programa od njega se očekuje prosječna mentalna zrelost šestogodišnjaka, u protivnom može doći do različitih smetnji zbog prevelikih zahtjeva koje dijete ne može, odnosno nije u stanju ispuniti. Između ostalog, odnosi se i na numeričko poimanje; prepoznavanje i imenovanje boja; razvijenost orijentacije u prostoru i vremenu; spoznavanje svijeta, uočavanje veza i odnosa među stvarima i pojavama; prilagođavanje novim i promjenljivim situacijama.

Razvijenost govora - preduvjet je za savladavanje složene vještine čitanja, a podrazumijeva da dijete ima određenu artikulaciju, uredno koristi gramatičku strukturu i ima bogat rječnik, kao i uredno razumijevanje govora kako bi moglo slijediti upute i zahtjeve učitelja (ako u nekom od ovih područja dijete ima poteškoća potrebno se je konzultirati s logopedom). Pojednostavljeno rečeno, od djeteta se očekuju razvijene sposobnosti slušanja, praćenja i razumijevanja uputa, jasan izgovor svih glasova, rječnik koji se odnosi na svakodnevne pojave i predmete, priopćavanje svojih misli i potreba, da je u stanju uspješno i sa što više detalja prepričati neku priču, 'čuje' i navodi prvi i zadnji glas u riječi i slično.

Razvijenost grafomotoričkih sposobnosti - temelj je za usvajanje i savladavanje vještine pisanja, a od budućeg prvašića očekuje se crtež bogat detaljima i mogućnost precrtavanja osnovnih geometrijskih oblika (kružnica, trokut, kvadrat,  romb), nadalje određena fleksibilnost šake i prstiju, ispravno držanje olovke, jasna linija, adekvatnog pritiska. Po uzorku zna povlačiti linije od crte do crte, od točke do točke, ravne kružne i valovite linije, piše svoje ime velikim tiskanim slovima.

Razvijenost pažnje - odnosi se na sposobnost koncentracije i namjernog usmjeravanja i zadržavanja pažnje na sadržaju barem pola sata.

Emocionalna zrelost - izuzetno je važna sastavnica spremnosti za polazak u školu, a odnosi se na sposobnost prilagodbe na razredno okruženje, djetetovu sposobnost nošenja s procjenom uratka, sposobnostima prihvaćanja uspjeha i neuspjeha, te primjerenog načina izražavanja osjećaja koji ih prate. Uključuje prepoznavanje i samoregulaciju emocija, odgađanje zadovoljenja vlastitih potreba; spremnost za odvajanje od roditelja i samostalno funkcioniranje; sposobnost vrednovanja vlastitih postignuća… Izrazitu važnost ima emocionalna samoregulacija, dijete se u emocionalnoj zrelosti razvija tako da polako prihvaća određene zadane situacije i samo kontrolira svoje osjećaje. Jasno da dijete može biti tužno, uplašeno ili ljutito, ali emocionalna zrelost podrazumijeva da dijete nema ispade ponašanja i nekontroliranog plača. Relativno je samostalno i nije preovisno o roditeljima, sebe vidi u odnosu s drugom djecom.

Socijalna zrelost - podrazumijeva od prvašića razvijene različite socijalne vještine; uspješno ostvarivanje komunikacije s vršnjacima i odraslima, spremnost na suradnju s vršnjacima, prihvaćanje autoriteta učitelja i sl., ali i samostalnost i suradnju; usvajanje normi ponašanja i slijeđenje pravila. Dijete koje se igra i druži stvara prijateljske veze. Taj proces neminovno vodi k tome da se dijete već naučilo prilagođavati pravilima grupe i da tolerira različitosti. 

Samostalnost - se odnosi na brigu o sebi i svojim stvarima. Ako radimo stvari umjesto djece, zapravo im poručujemo da ona to nisu u stanju sama, stoga ne čudi smanjena sigurnost u sebe kao i manji interes za samostalno izvršavanje zadataka, što u konačnici rezultira negativnim prihvaćanjem i ispunjavanjem školskih obaveza.

Što roditelji mogu učiniti?

Prije svega, osvijestiti činjenicu da svako dijete ima svoj tempo razvoja, te da sva djeca iste kronološke dobi nemaju isto optimalno vrijeme razvoja; drugim riječima postoje velike razlike u pripremljenosti i zrelosti među djecom iste dobi. Nažalost, školsko okruženje ne smanjuje početne razlike među djecom, već ih dodatno povećava. Slabije pripremljena djeca već na početku školovanja mogu biti frustrirana, dobivati kritike, što može dodatno utjecati na njihovo samopouzdanje, osjećaj kompetentnosti i njihov stav prema školi. Roditelji bi trebali biti prvi koji će poštivati tempo razvoja i uvažavati osobitosti svog djeteta; poticati one aktivnosti u kojima je dijete uspješno (tako se jača samopouzdanje te se stvara motivacija i poticaj za one aktivnosti u kojima je dijete manje uspješno). Priprema za školu ne odnosi se na pojačani rad s djetetom mjesec, dva prije samog polaska u školu, ona je rezultat cjelokupnog bavljenja djetetom i pružanja poticajnog okruženja od njegovog rođenja. U tome svakako pridonosi uvažavanje djetetovih sposobnosti, interesa i jedinstvenosti, ali i njegovih ograničenja, kao i osjećaj da je cijenjeno i prihvaćeno upravo takvo kakvo je. Stoga je iznimno važno da ih naučimo prihvati vlastite dobre i lošije strane, da ih podučimo kako je različitost prirodna, da svatko u nečemu doživljava uspjeh, a u nečemu neuspjeh. Neupitna je najbolja namjera roditelja, ali nerijetko ona rezultira time da se djeci uskraćuje iskustvo za rast i razvoj. Potičite samostalnost, dajte im mogućnost donošenja nekih odluka te dopuštajte i cijenite slobodu mišljenja. Roditelji često žele da njihova djeca budu okružena samo sretnim i bezbrižnim trenucima zaboravljajući da i negativne emocije imaju važnu ulogu u izgradnji stabilne ličnosti ako se dijete s njima suočava na ispravan način. Stoga, nemojte raditi stvari umjesto djece, nemojte ih držati pod staklenim zvonom, budite im podrška i nek znaju da uvijek mogu računati na vas, ali i da njihovo ponašanje ima posljedice, te da za svoje postupke snose odgovornost. Vjerovanjem u njihove sposobnosti, naglašavanjem njihovih snaga i prihvaćanjem njihovih slabosti priprema te ih ne samo za školu, već i za život.

Roditeljska očekivanja i stavovi prema školi također su važan dio pripreme, kao i strahovi koji se ponekad javljaju prije polaska u školu, o kojima je poželjno razgovarati s djetetom te mu pružiti osjećaj sigurnosti i povjerenja. Poticanje djece da završe započeto utječe se na razvoj ustrajnosti i neodustajanja; pohvala dijeta za ono što napravi, ali još važnije - što pokuša napraviti, izuzetno je važna za samopouzdanje i dobro mišljenje o sebi. Oštre kritike i kazne nisu djelotvorne, one samo produbljuju osjećaj neuspjeha te pojačavaju strah od pogreške ili kazne. Razgovarajte i propitujte ih o njihovim iskustvima, doživljajima i osjećajima, obogaćujte iskustvo svoje djece; povedite ih na izlet, u muzej, kazalište, na selo, u prirodu; igrajte društvene igre zajedno s njima. Kada dožive nesporazum ili svađu s vršnjacima, razgovarajte s njima o tome i pomozite im da sami dođu do najboljeg rješenja situacije, ne rješavajte umjesto njih. Dajte im da se igraju! Osigurajte im vrijeme za igru, igra je djetetova stalna potreba koja ne prestaje pripremom za školu i polaskom u školu. U igri dijete najlakše uči, opušta se i zabavlja, razvija ponašanje usmjereno cilju, razvija motoriku, maštu, koncentraciju, mišljenje, obogaćuje govor, usavršava vještine komunikacije i osjeća se dobro.

I na kraju, škola je naporna i predstavlja veliku promjenu u djetetovom životu, te će ono trebati puno vaše ljubavi, podrške, pažnje i poticaja, ne opterećujte ih ocjenama i ne pridajite im sami važnost, učite ih da je ocjena relativna, da se svaka može ispraviti, te se usmjerite na trud, pohvalite zalaganje a ne rezultat, time ih učimo da ne mogu uvijek kontrolirati okolnosti, ali mogu svoje ponašanje. Živimo u turbulentnim vremenima i tim malenim glavicama nije nimalo lako i zato kao što poznata pjesmica upozorava da pazimo na njih u prometu, isto vrijedi i za cestu života na koju kreću: 

 ...čuvajte nas, pazite nas

jer su naša srca plaha

i vaša nam sad pomoć treba

da rastemo bez straha...