Slovenski spašavatelj opisao dan kada je lavina odnijela živote hrvatskih planinara u Julijskim Alpama

Slovenski gorski spašavatelj Sašo Dudič opisao je prvi dan potrage za hrvatskim planinarima koji su smrtno stradali u lavini u Julijskim Alpama u nedjelju. Njegovu priču prenosimo u cijelosti:

'Budio sam se u kišni dan. Vani je bilo toliko mračno da sam u sedam sati morao upaliti svjetlo u kuhinji. Glas u glavi govorio mi je da će to biti miran dan, koji ću moći provesti s obitelji. Dan ranije imali smo koordinacijski seminar u Ajdovščini za buduće gorske spašavatelje i instruktore, pa sam se slobodnom danu veselio još i više.

Dvadeset minuta do osam oglasi se alarm. Jedva vjerujem. Pogledam na mobitel na kojem piše: 'Spašavanje ispod Robleka'. Automatski grabim ključeve i mobitel, kad mi pogled sretne onaj mog petogodišnjeg sina. 'Tata, obećao si da idemo u kazalište'. I u pravu je. Obećanja se moraju držati, i odlučio sam da ću taj dan posvetiti njemu. Pratim situaciju na telefonu, ažuriram informacije, gledam broj uključenih i pretvaram se pred Lovrom da me intervencija u tijeku ne zanima. Ubrzo vidim da su stigli do teško ozlijeđene osobe kojoj je na glavu palo slomljeno stablo i kritično je ozlijedilo. Smirim se. Znam da naše cure i dečki na terenu rade koordinirano i kvalitetno.

Krećemo na prvu ovogodišnju dječju matineju. Obnavljamo manire u kazalištu, udobno se smještamo i prepuštamo novoj sezoni. Usred predstave zazvoni mobitel. Vadim ga iz džepa i brzo stišavam. I sam sam često u suprotnoj ulozi i znam koliko glumca može izbaciti iz takta zvuk telefona iz publike. Sramim se, ali ipak pogledam što se to, do vraga, događa na ovako miran, kišan dan.

'LAVINA ODNESLA TRI PLANINARA NA TOŠCU! OBVEZNA ZIMSKA OPREMA!'. Mozak mi nakratko prestaje raditi. Lavina? U listopadu? Zimska oprema, Tošc... Takvih intervencija, na sreću, nemamo često. Pogotovo ne u listopadu. Ekipa je već iscrpljena od jutarnje teške intervencije. Nema druge – moram ići. Šapnem Lovri na uho: 'Ej, ako ti se ne sviđa predstava, samo mi reci'. Okrene se prema meni: 'Najbolja je!', šapne mi s iskricom u očima. Nemam srca da ga ponesem van. Čekam do kraja predstave. Tijekom pljeska mu objašnjavam situaciju. Iako mali, dobro zna što kod nas znači intervencija. Radi sve što mu kažem. Obuva cipele, oblači jaknu i jedva mi stiže korak do auta.

Brzo vozim kući, usput razmišljam gdje mi je zimska oprema i Lovri objašnjavam plan. Klima glavom i ponaša se ozbiljno kao pravi odrasli čovjek. Puca me ponos i adrenalin. Kod kuće grabim opremu, ostavljam Lovru, kažem mu da ga volim najviše na svijetu i da se uskoro vidimo. Odlazim prema Pokljuki. Pred kraj ceste prema planini Konjščica sustižem dvojicu kolega. Čekaju me da navučem jaknu i zavežem gojzerice. Krenemo pješice. Ubrzo postaje jasno da je ovo jedna od onih intervencija zbog kojih znaš zašto si postao gorski spašavatelj – ali se istovremeno pitaš što ti je to trebalo.

Lagani put kroz šumu je dug, ali još imamo energije. Šalimo se o tome tko je manje pojeo za doručak kako bismo skrenuli misli s onog što nas čeka. Na planini susrećemo još spašavatelja. Zajedno nastavljamo prema vrhu Tošca. Staza postaje strmija, a oni ispred nas gaze snijeg i traže prolaze. Informacije kapaju jedna za drugom, svaka crnja od prethodne. Tempo je brz, razgovor odavno utihnuo. Ostajem sam sa svojim korakom i mislima koje pokušavam zadržati izvan mračnih kutova. Razmišljam o energiji – ujutro sam pojeo jogurt i popio čašu vode. To je sve što imam u sebi. Uvjeravam se da će me držati adrenalin. Pada snijeg, vidljivost je slaba, a vjetar podsjeća na pravu zimu.

Opet vješto umirim misli i tješim se da će me adrenalin držati na nogama. Na putu srećemo dvojicu Mađara koji su hodali za grupom Hrvata. Odredimo dvije spasiteljice da ih otprate natrag u dolinu jer su vidno u šoku. Mi ostali nastavljamo dalje. Hodamo već sat i pol, a još nismo na lokaciji. Ispred mene na stazi leži pas i njuškom si gricka ogromne nakupine leda na dlaci. Kolega i ja se zaustavimo, skidamo rukavice i počinjemo mu pomagati. Nakon nekoliko minuta ruke su mi potpuno smrznute, a psić ustaje i veselo trči dalje.

Nakon otprilike pola sata hoda stižemo do žlijeba. Sve više nas se okuplja ispred njega. Sve je narančasto i crveno. Netko ide prema meni. Skrenem u stranu. S pognutom glavom zahvaljuju se. Kad pogledam za njima, vidim četvero hrvatskih planinara – potreseni su i u šoku. Uspjeli su pobjeći lavini, ali su zato morali gledati kako njihova trojica prijatelja bespomoćno gube borbu s prirodom.

Probijam se kroz redove spasilaca do sidrišta. Napravimo plan i prvi se počinje spuštati po užetu u strmi žlijeb. U međuvremenu iznad nas počinje sipati snijeg. Brzo postavljamo dva promatrača i definiramo smjer povlačenja. Na terenu nas je u tom trenutku oko trideset – iz Radovljice, Bohinja i Jesenica. Iako smo s različitih stanica, radimo skladno i učinkovito. Jedan od spasilaca mi u ruke daje tešku torbu sa stometarskim statičkim užetom. 'Evo, ovo ide dolje'.

Neko vrijeme gledam oko sebe – tko će se spustiti u nepregledni žlijeb pun stjenovitih skokova? Na kraju stavljam torbu na leđa, vežem se na već postavljeno uže i bacim par nervoznih šala da otjeram crne misli. Već sam nekoliko metara ispod staze. Nakon prvog spuštanja nailazim na stjenoviti skok iz kojeg teče otopljeni snijeg poput slapa. Ubrzo iznad sebe vidim spasioca s lavinskim psom. Spuštanje je teško i bez psa. Pomažem mu preko skoka i ohrabrujem psića koji je naviknut na uvjete, ali je ipak pod očitim stresom.

Od tog mjesta dalje postavljamo užad u žlijeb i polako se spuštamo, pregledavajući lavinu. Nakon oko dvjesto metara spuštanja ponestaje nam užeta, a ispred nas je još barem tristo metara. Dok se planira sljedeći korak, kolege i ja sondiramo strmi teren iznad sljedećeg stjenovitog skoka. Trava ispod snijega je meka pa su udarci sondom nejasni. Pomaže nam to što vrh sonde na površinu donosi zemlju – znak da nismo pogodili čovjeka.

Iako je žlijeb relativno uzak, sondiranje lavine djeluje kao traženje igle u plastu sijena.

'Ej! Sašo!' - čujem pet metara ispod sebe. Nejc me zove. 'Probaj ovdje'.

Zabijam sondu u snijeg. Udari u nešto mekano i odbije se natrag. Osjećaj je potpuno drugačiji od svih dosadašnjih uboda. Izlazi mi psovka. Otvaram ruksak, brzo vadimo lopate i zovemo ostale u pomoć. Počinjemo kopati i duboko, gotovo metar i pol u snijegu, otkrivamo ruku unesrećenog. Vičem ostalima. Dolaze u pomoć i za nekoliko sekundi otkopavamo glavu. Izvlačimo cijelo tijelo i vrlo brzo uviđamo da su ozljede bile preteške i da, nažalost, unatoč svoj uloženoj snazi, unesrećenom više nema pomoći. Ostali se tiho vraćaju sondiranju, a ja zovem liječnika da dođe i službeno potvrdi najgore.

Nejc i ja ostajemo uz unesrećenog i po telefonskim uputama liječnika radimo što treba, kad iznad nas začujem ono čega se najviše bojim – "LAVINA!!"

Podižem pogled i iznad sebe vidim ogromnu bijelu masu kako juri niz žlijeb. U glavi mi se odvija film. Lavine mi svake zime ne daju spavati – istinski ih se bojim. Svaki spasilac u žlijebu skače u stranu i nada se najboljem. Nejc i ja skačemo na suprotnu stranu od ostalih. Na lavini ostaje samo psić, koji se ukočio. Grega s ruba žlijeba poseže za njim i povlači ga k sebi taman kad mu lavina već nosi zadnje noge.

Pedeset metara iznad nas, na užetu je navezan Gorazd. Kako je uspio izbjeći lavinu na užetu koje je bilo u izravnoj padini, ni danas mi nije jasno. Viče i pita jesmo li svi dobro. Naprežem uši – sa svih strana čujem 'DA'.

Lakne mi. Šakom udaram u snijeg – želim se osloboditi osjećaja koji me prožeo.

Na sreću, vrijeme se poboljšalo i iznad nas se prvi put toga dana pojavio helikopter. Preminulog smo stavili u transportnu vreću i iz sigurne točke pomoću vitla podigli u helikopter. U međuvremenu donosimo odluku da prekinemo s radom do sljedećeg dana – postalo je preopasno, a mrak se bez milosti približavao.

Naravno, još treba izaći iz žlijeba. Helikopter nam dostavlja još dvjesto metara užeta, ali žlijeb je dug, strm i vrlo nestabilan. Povratak gore? Dvanaest spasilaca i dva psa? Postoji neka staza, ali tko će je pronaći pod snijegom? Nismo sigurni. Donosi se odluka da nas helikopterski spasilac jednog po jednog vitlom podiže u helikopter koji nas potom odvozi u dolinu. Nismo puno razmišljali – vremena je brzo nestajalo. U prvoj 'rundi' odvezeni su oni najpromrznutiji. U drugoj sam bio ja.

Spasilac se spušta do mene, zakačimo se i već sam bez doticaja s tlom. Sve ide brzo. Minutu kasnije sam već u helikopteru. Ruke mi promrzle, jedva se uspijevam zakačiti za sigurnosnu uže. Sjedim mirno i promatram pilota kako majstorski drži letjelicu u mjestu dok ne ukrcaju sve spašavatelje i psa. Odvoze nas u dolinu. Posada odlučuje otići po gorivo, dok još pet spasilaca i jedan pas ostaju u žlijebu.

Odvezli su nas do auta, a potom u dolinu. Tijekom puta pratili smo što se događa s kolegama. Nakon više od sat vremena svi su spašeni i sigurno prevezeni zahvaljujući posadi Slovenske vojske i helikopterskom spasiocu.

Nakon smrti i teških situacija na terenu, uvijek imam isti ritual – odlazim pod vrući tuš. Tamo ostajem dok u glavi sve ne preradim. Kada izađem, ostavim sve te misli u kabini. Ni ovaj dan nije iznimka. Loše spavam jer sam još uvijek pun adrenalina i smijem se sam sebi – kako sam mislio da mi jedan jogurt neće dati dovoljno energije za cijeli dan u planinama.

Ujutro odlazim sam na posao, a kolegice i kolege natrag na Pokljuku – tražiti još dvoje nestalih planinara. Nažalost, brzo su ih pronašli, ali nije im bilo pomoći. U našim se planinama dogodila ogromna tragedija – ugašena su tri života. Unatoč brzoj reakciji, protiv sile prirode bili smo nemoćni.

Tijekom intervencije u dolini se okupilo mnoštvo novinara i svi mediji izvještavaju isključivo o tome. Naravno, kako to danas već ide, ispod objava se izražavaju 'stručna' mišljenja – za koja ih, u stvarnosti, nitko nije ni pitao. Žalosti me što se toliko izokrenula izreka: 'Planina nije luda, lud je onaj koji ide gore'. Toliko, da više ni ne znam tko je zapravo lud, ali očito daje povod svakome da je napiše ispod svake nesreće u planinama.

Nesreće ne miruju, i sam za sebe znam da sam se za bavljenje planinskim spašavanjem odlučio zbog... spašavanja, a ne zato da bih osuđivao i kritizirao.

Treba pohvaliti i istaknuti izvrsnu suradnju svih uključenih u ovu iznimno zahtjevnu intervenciju.

Obitelji i prijateljima izražavam iskrenu sućut, a svima ostalima želim zimsku sezonu koja će biti sigurnija i ljepša od ovog vrlo ranog i tragičnog početka', napisao je.