Sve zbog jednog psa

Fotogalerija (23)

Ovo nije priča o psu, niti obična priča o udomljenju, niti je priča o jednom sretnom završetku. Ovo je priča o (ne)odgovornosti zajednice, priča o ljubavi, priča o Steli i jednoj Danieli.

Željela bih da kroz ovo pismo jedna dobra pseća duša postane simbol svih izmučenih gore na Karepovcu i na svim smetlištima ljudskih duša općenito. 

Zalu sam upoznala ove zime u skloništu na Karepovcu gdje povremeno volontiram. Ona je jedan od 67 pasa, redom staforda i pit bullova koje je splitski psihijatar tjerao da se bore ili što već sve je s njima radio ne znamo, prosudit će sud i nadam se da će biti pravedan. O kako se nadam.

Što god da je s njima radio, ostavilo je ružne posljedice. Svima njima je zajednički strah, pokazuju ga na razne načine. Neke je strah ukopao na mjestu i ne mogu izaći iz boksa. Pored svega, oni su psi koje se zaobilazi, koji su diskriminirani bez da su išta krivi.

Takva loša pozicija i davanje prednosti ovim životinjama znači dati prednost upravo onima koji su u stanju najveće potrebe, ali i najmanjih mogućnosti da promjene svoj položaj. Ustvari nikakvih, osim onih koje im mi možemo dati. Usporedno sa svijesti koliko su ograničene naše mogućnosti da pomognemo može djelovati vrlo obeshrabrujuće, zato smo i potrebni jedni drugima.

Na Karepovcu sam zatekla Stelu Gotal. Psi je vole do neba. Ona im svaki dan donosi toliko potrebnu čistu ljubav, njezina topla ruka može ih smiriti u trenu. Svako jutro u 7.30 redom ih zagrli. Ona je bila njihova prva svjetlost koja im se u životu dogodila. Toliku količinu međusobnog obožavanja nisam nikad vidjela na jednom mjestu.

Za mene Stela zaslužuje nagradu Grada, zaslužuje potvrdu, priznanje i divljenje. Radi za te životinje mnogo više od onoga što je njezin posao i to na ovom mjestu koje nikome nije privlačno. U rekordnom roku i otežanim okolnostima ta je Zagrepčanka iz njih izvukla čudo i većinu njih pripremila je za novi dom. Na mjestu gdje nada nije baš dostižan pojam ona priželjkuje jedan bolji život za njih i ustrajna je u tome. Ustrajna, dosljedna i vrlo hrabra.

Zala s početka priče je bila utoliko drugačija od drugih pasa što se sama bez otpora vraćala u svoj boks. Ušla bi i pognute glave sjela. Kao da je odustala, kao da se predala, a ja bih se svaki put poskrivećki rasplakala.

Poželjela sam dati mali doprinos i biti jednom po jednom tranzicija na putu prema njihovim ljudima. Prvu sam izabrala Zalu ili je ona izabrala mene, tako nekako. 

U tu mogućnost sretnog ishoda je zapravo malo tko vjerovao, tvrdili su mi da neću uspjeti sa Zalom jer ona je jedan od onih nepoželjnih pasa koji rijetko dobivaju priliku, žensko je, ima godina, prošlost joj je teška, bolesna je i slomljenog je duha. Razmišljala sam da ako ja upravo takvom psu dajem priliku, zasigurno nisam jedina. Mora postojati još netko...

Zali je prije dva tjedna dr. Filipović uspješno napravila operaciju tumora na mliječnim žlijezdama i došla je kod mene doma na oporavak. Govorili su mi da je ona opasan pas, da će me doći glave, da radim gluposti.

Nije me došla glave nego me došla srca. Došla me spoznaje da je njezina blagost i poniznost, dobrota i nenametljivost u svijetu koji ju je samo mučio nešto zbog čega se ovog svijeta do boli sramim.

Taj strah u njezinim očima prvih dana učinio me potpuno nijemom, ispunio je prostor tišinom, a poželjela sam vrištati i biti bijesna na one koju su je do toga doveli. 

A  zapravo najtužnije od svega mi je to da je ona već oprostila ljudima. Ništa nam ne zamjera.

Da vam više pišem o njezinom karakteru nema previše smisla jer oni koji poznaju tu divnu pasminu znaju, a oni koji robuju predrasudama, ne vjerujem da ću na njih utjecati. Imati nju ili nekoga od njezinih supatnika s Karepovca pravo je bogatstvo. Izuzetno je mirna, nenametljiva, blaga i zahvalna.

Zalu su lomili koristeći se njezinim krhkim tijelom, tjerajući je da se bori, da rađa i donosi im profit. To su oni koji su se hvalili svojom hrabrošću, a nisu se usudili boriti sami. Da bi opravdali sebe govorili bi da je ona takve pasmine, da se voli boriti i da je oni puštaju da to radi jer je vole. Zalu nije slomio samo psihijatar, lomili su je i svi oni koji su znali, a okretali su glavu, oni koji se nisu željeli zamjeriti, oni koji su mislili da je u redu držati je godinama na pola metra lanca, oni koji mi i sada u lice govore da se tu ništa ne može. Svi oni koji se zaklinju kako vole životinje, ali redovito čekaju da im netko drugi pomogne. Oni koji samo cmizdre.

Ja ni samu sebe ne oslobađam odgovornosti za njezinu muku pa nemojte zamjeriti što ne mogu vas.

S obzirom da je sezona pred vratima i na pitanje kako ću još i s takvim psom, odgovarala bih: 'Dogodit će se čudo...' 

I dogodilo se! 

Nazvala me Daniela Bogdanović i ja sam je u šali pitala: 'Želiš li staforda?' Rekla je: 'Želim!' I požurila da je vidi.

Kad su se ona i Zala prvi puta srele, dugo su se gledale s udaljenosti, u tišini. Satima su se samo gledale.

I znate što? 

Od svih pasa na svijetu njoj je najljepša upravo Zala. Skrhana mama s Karepovca s ožiljcima na njuškici, umornog tužnog pogleda koji pogađa. Daniela nije okrenula svoju glavu, nije se prepala, nije prebacila odgovornost. Umjesto toga ta sjajna djevojka povela ju je kući. Dala joj je dom koji nikad nije imala.

Odlučila je da joj ništa nije teško za nju napraviti. Odlučila ju je voditi na Marjan i na more. Smišlja načine kako joj udovoljiti i uvijek misli da nije dovoljno. Govori joj koliko je lijepa i posebna. Kupila joj je ružičastu mašnu.

Danijela čini upravo sve suprotno od onih koji su tvrdili da je vole, čini to na obazriv način, s poštovanjem. Čini to odgovorno, dosljedno i nježno. Prelijepa plavokosa djevojka iz Nove Gradiške svojom autentičnosti plijeni pažnju gdje god se pojavi. Ona koja bi se u ovom gradu mogla ponašati bezbrižno poput svojih vršnjakinja, umjesto trivijalnosti odabrala je odgovornost.

Zala je prvi pas koji je dobio drugu priliku u Splitu!

Svojim postupkom naša je Daniela poslala lijepu poruku ovome gradu i stala iza nje. Nije odabrala ići lakšim putem, ali kao i u životu, teži i pravi put obično je onaj isti.

U svijetu u kojem nije moderno ni popularno kad se zauzimaš za nešto ovakvo, djevojka  je odlučila radije pomoći nego biti dio grupe koja slavi trivijalno...

S Danielom i Stelom, ovim pismom, na ovaj dan nakratko vraćamo integritet u modu.

Voljela bih da danas na kratko vrijeme Zala bude najpopularniji pas u zemlji. Da se o njoj priča, dijeli njezina fotografija, da u njezinim očima vidite ono što smo Stela, Daniela i ja vidjele. Da Zala bude simbol svih iskorištavanih pasa na Karepovcu i mnogo šire. Da bude podsjetnik da na okrutnost treba dići glas i stati na ispravnu stranu čak i ako stojiš sam. Više od svega voljela bih da ohrabrimo i vas da nekome od njih date priliku.

Ne samo zato što oni to zaslužuju, već i zato da sebi date priliku sprovesti prave vrijednosti vođeni isključivo srcem. Ako to niste u mogućnosti, pozivam vas da ih dođete prošetati i upoznati. Možete odabrati svojeg štićenika i napraviti isto što sam ja napravila za Zalu.

Fotografije pasa možete pronaći na stranicama koncesionara Zaklade Bestie i na mail animaliscentrum@gmail.com, možete i na mojem Facebook profilu gdje ću vam predstavljati jednog po jednog pa dijelite te albume. Psi u ovdje priloženoj galeriji momentalno su spremni biti dio nečije obitelji.

Stela Gotal će vam rado dati informacije i korisne savjete o svakom od njih jer ona ih poznaje najbolje. Njezin broj je 099 7504 480 (samo za odgovorne pozivatelje, box i lanac unaprijed su isključeni). 

Svatko od nas uvijek može učiniti nešto.

Unatoč nekontroliranom uzgoju ovi su psi po standardu najljepši primjerci vrste. Nevjerojatno su lijepi i pametni.

Azil na Karepovcu može biti mjesto novih početaka. Mjesto na kojem se na prebacuje odgovornost jer ona je na svima nama. Potajno sam se nadala da će Zala ostati u Splitu i vrlo sam sretna zbog toga.

Željela sam da je mogu sresti na sunčanoj Rivi pa da se podsjetim da smo uspjeli. Da se uvjerim da mala nesebična djela dobrote i suosjećajnosti nekome znače čitav novi život. Njezino golo elementarno pravo.

Da na toj Rivi sretne Stelu koja ju je prva voljela, dan za danom je ohrabrivala i dala joj snage da nam vjeruje. Da naša Riva bude još sto puta ljepša kad se Daniela i Zala pojave na njoj.

Voljela bih da na toj istoj Rivi Zala nikada ne srete svoje mučitelje zbog kojih ima ožiljke na glavi, jer živimo u zemlji u kojoj se zločini nad najslabijima procesuiraju najsnažnije.

Mi popravljamo za njima koliko se može i nastojimo je uvjeriti da se ne mora tresti  na svaki šum, obećajmo joj da će do posljednjeg dana svog života biti sigurna i nikad više iskorištavana. Od sada će biti važna. Učit ćemo od nje i diviti joj se.

I onda nekad Zala živne, zaiskre joj oči, opusti se malo i razvuče to slatko stafordski lice u veliki topli osmijeh. To je naša nagrada. To je Stelina pobjeda.

A vi... kada Danielu i Zalu sretnete u gradu, dobro se zagledajte u njih i sjetite se ove priče. Lako ćete ih prepoznati kao što se lako prepoznaje ljubav.

Ona strpljiva i čista. Ona koja ne ostavlja ožiljke. Ona koja strah pretvara u radost.