Teror ima više lica, a jedno je i omalovažavanje putem medija

Teror ima više lica. Teror nije samo kad netko nekoga ubije iz čistog mira ili čistog rata, htijući i u drugima naokolo izazvati strah i trepet. Također, teror nije samo kad netko baci bombu na nečiju (praznu) kuću, crkvu, džamiju ili sinagogu, htijući poslati neku prijeteću poruku onima koji tamo borave.

Teror je, dakle, i kad vlasnik neke firme prijeti svojoj zaposlenici da će ostati bez posla ako, kojim slučajem, ostane trudna sa svojim mužem. 

Teror je i kad ravnatelj neke odgojno-obrazovne agencije prigodnim dopisom priprijeti školskim ravnateljima da se neće tolerirati čak ni sumnja u opravdanost ciljeva (4. modula) zdravstvenog odgoja. 

Teror je i kad grupa nadobudnih mladića krade mlađima od sebe marende ili se uporno rugaju djevojčici pjegavog nosa.

Teror je i zahtijevanje slijepe poslušnosti stranačkom vođi u ime bratstva i hegemonije cjelokupnog članstva.

Teror je i kad pojedini mediji kontinuirano bombardiraju svoje gledatelje i čitatelje enormnom količinom 'žutila' i 'crnila'. 

Dakako, teror je i kad neki kolumnisti kontinuirano i na najprizemniji način omalovažavaju ljude zbog nekih njihovih izjava ili postupaka. Naime, takvim novinarima je više stalo napasti čovjeka, nego ukazati na problem. 

Zoran primjer takvog tipa terora, a zbog čega i pišem ovaj tekst, jest i kolumnist Ante Tomić. Taj čovjek neumorno već godinama naziva ljude (koji griješe) glupanima, idiotima, kretenima, bijednicima, kompleksašima i sličnim izrazima sročenim u sočnim rečenicama koje bi trebale izazvati 'ha-ha-ha' reakciju kod čitatelja ili kod svojih prijatelja po peru.

Znam, netko takav tip terora naziva slobodom izražavanja ili specifičnim stilom prokazivanja nevaljalštine u društvu. U redu, ali onda će takvi dopustiti i meni da se i ja slobodno izrazim pa kažem kako je takav stil i bezobrazan i zločest i podmukao. Dopustit će mi da slobodno izrazim kako takav stil samo razjaruje, a ništa ne doprinosi, možda jedino zagađenju javnog prostora koji je ionako prepun sličnog.

Posljednji čovjek koji se našao na meti novinarskog terora gospodina Ante Tomića jest splitski glumac i, odnedavno, ravnatelj drame u HNK - Trpimir Jurkić. Samo dvije Jurkićeve izjave izdvojene iz intervjua za Dalmatinski portal bile su dovoljne da krene lavina iz Antinog lavljeg pera. 

Jedna od Trpimirovih izjava je kako tekst 'Čudo u Poskokovoj Dragi' ne bi bio njegov izbor za postavljanje kazališne predstave te zbog toga i nije pristao igrati u njoj, a druga je kako misli da kriterij za izbor predstava ne bi trebao biti jedino popunjenost gledališta. Dakle, ove dvije izjave su u gospodinu Tomiću formirale i ove rečenice:

'Posljednji put kad je Trpimiru Jurkiću veliki broj ljudi aplaudirao, bilo je to na skupštini HDZ-a...'

'Sve koje zanima Jurkićeva dozlaboga dosadna vizija nacionalne kulture stali bi u trideset kvadrata. Da su graditelji kazališta znali da će dramski program jednom voditi Trpimir Jurkić, HNK bi danas bio u garsonijeri na Pujankama.''

'(Čudo u Poskokovoj Dragi i popunjenost gledališta) razj..... je njegovu odvažnu koncepciju teatra ni za koga i mesijanskog poslanja da gnjavi nedužnu publiku do mjere da se ona poželi ustrijeliti gledajući njegovu bijednu i nenadahnutu glumačku igru...'

'Trpimir Jurkić kao Trpimir Jurkić ne može me, istina, uvrijediti. Baš me briga što o meni i mojem pisanju za portale govore nekakvi neostvareni epizodisti.'

Cijeli tekst Ante Tomića može se pročitati na portalu Slobodne Dalmacije. 

Čini se kako je par Jurkićevih riječi ipak uvrijedilo osjetljivi ego ovog novinara. I čini se da nije istina kako je Tomićev ego 'namiren' jer, kako i sam ponosito kaže, predstava je, u režiji Krešimira Dolenčića, 'razvalila' publiku u Kerempuhu te ju je gledalo više od 70 tisuća ljudi u stotinu i pedeset izvedbi. Također, on ističe kako ova krasno režirana predstava igra okrugle tri godine u subotičkom pozorištu. A meni se čini, možda samo pričinjava, da nečiji ego ne može biti namiren ni ako 'njegovu' predstavu gleda cca dva milijuna i šesto četrdeset i četiri tisuće ljudi, ukoliko se takav čovjek 'štrecne', a potom i okomi na jednog čovjeka iz glumačke struke kojemu se takva predstava, eto, ne sviđa pa to i kaže kad ga se već pita.

Takav ego se, mislim, ne bi mogao namiriti ni ako bi mu sutra bio uplaćen i trostruko veći honorar, kao svojevrsni znak isprike splitskog teatra za zakašnjelu isplatu. 

Hoću reći da teror ovog ili onog tipa jest zlo. Ono uvijek započinje u čovjekovim mislima i srcu. Zlo koje se gaji iznutra, pronalazi put prema vani, traži način da se 'utjelovi'. Tada obično pronalazi i pogađa ciljanu žrtvu ili pak onu koja se već nađe na putu. Pogađa je nekad šakom ili kredom, a nekad metkom ili perom. Boli u svakom slučaju, osim ako žrtva nema kakvu vidljivu (ili nevidljivu) i neprobojnu 'pancir-košulju'.

Naravno, perom ne možeš pogoditi tijelo, ali možeš ipak pogoditi nečiju (ranjivu) dušu. A duši, ako već u nečemu griješi, treba pomoći da se popravi, a ne je bezočno tući, gaziti ili strijeljati riječima. Stoga je i bešćutnost jedan od oblika terora. Netko može reći da je i to sloboda. Ipak, sloboda koja omalovažava i provocira ljudsko dostojanstvo nije - dobra sloboda. To je - zla sloboda, a ona ne izlazi iz dobra i plemenita srca. Naprotiv, izlazi iz razdražljiva, nesigurna i neispunjena srca.

Dobra je vijest da se to srce, tj. ćud može promijeniti. To se događa samo onda kad čovjek Bogu najprije prizna da je pun zloće, pokvarenosti, prezira i ponosa. Ta se promjena čovjeku zna dogoditi kad se malo spusti s trona lažnih visina, varavih brojki i ispraznih riječi. Tada više nema potrebu drugome 'spuštati', već ima potrebu drugome ukazati, pomoći mu... To je ono i kad znaš voljeti. I kad na istinsku dobrobit upravljaš talentom kojeg ti je Bog dao.