INTERVJU Trpimir Jurkić: Ne može biti gore, težina kulture ove zemlje iznosi 0,49 posto!

Nagrađivani glumac HNK Split, dramski pisac i redatelj Trpimir Jurkić u kazalištu Playdrama izveo je monodramu 'Zapisi iz nevremena' don Branka Sbutege nakon što predstava nekoliko godina nije igrala u Splitu. Tekst je, inače, imao svoju premijeru prije sedam godina u HNK Split.

Nedugo prije, na istom mjestu oduševio je i publiku ulogom klauna u predstavi Harmsa 'Nalik na tikvu', nastalu u koprodukciji kazališta PlayDrame i dubrovačkog 'Marina Držića'.

Samo nabrojati vrhunske glumačke izvedbe Trpimira Jurkića popunile bi i virtualni prostor. Glumac kojem se vjeruje i koji oplemenjuje nedavno je izabran i za ravnatelja splitske Drame.

Splitskoj publici još jednom ste podarili monodramu 'Zapisi iz nevremena' don Branka Sbutege. Što Vas je zapravo najviše potaknulo na oživljavanje riječi bokeljskog intelektualca?

- Bit glumačkog poziva je oživljavanje riječi. Oživljavanje riječi pokojnog don Branka Sbutege sam shvatio uistinu kao neku svoju vlastitu misiju da nakon što je ovaj naš duhovni prostor ostao bez jedne takve duhovne i intelektualne 'gromade', ne ostanemo i bez onoga što je govorio i što je pisao. Jednostavno mislim da je nevjerojatno važno da se te riječi govore i dalje i da ih ljudi čuju. Naravno da sam svjestan toga da to nije predstava na kojoj će publika  visjeti s lustera, niti se tući za ulaznice... Ali to je sudbina svake misije. Treba vjerovati da to ima smisla i da će te riječi poput nekog sjemena rasti u drugima.

'Nikad se u kamen ili papir ne uspije utisnuti koliko u živo ljudsko srce', napisao je don Branko Sbutega. Čini li Vam se da se sve manje dopire do ljudskog srca, s obzirom na vrijeme u kojem živimo?

- Naravno da često puta mislim da mi danas više ništa ne čujemo, ne želimo čuti ili nismo spremni čuti. No, tako se vjerojatno  o vremenu i ljudskim kondicijama mislilo i  prije sto i prije tisuću godina. Čini mi se da se radi o tome da je uvijek bilo tako da je lakše zapisati i u kamen i na papir, ili na vinil i plastiku, nego u ljudsko srce. Da bi se upisalo nešto u ljudsko srce hoće se puno rada, uzajamnosti, vjere i nadasve ljubavi... Naravno, čini se da danas živimo u vremenu u  kojem imamo sve  manje uha za riječ koja traži nakavu spremnost i duha i uma i srca. Ne čujemo mi danas ni Matoša, ni Tina, ni Vladu Gotovca... pa tako ni don Branka. No, baš zato  želim i dalje govoriti te riječi kao poziv čovjeku da ih posluša i tako se na neki način vrati samome sebi. Što bi rekao pokojni Ljubo Stipišić Delmata: 'Čovječe, vrati se sebi dok još imaš kome'.                          

Koji je Vaš najveći izazov? 

- Da moja obitelj, odnosno moja djeca ponesu u svoj život i u svoje djelovanje tu neku odgovornost i svijest i vjeru kako mogu, barem u nekom svome mikro prostoru, ovo društvo pa onda i ovu zemlju učiniti boljom. Hoću reći, nema većeg izazova od toga da ti djeca postanu dobri ljudi.

S obzirom da ste odnedavno na čelu Drame HNK Split, kako je vidite u doglednoj budućnosti? Ili, preciznije, što je ono što biste promijenili, a što zadržali?

- Ono što bih želio vidjeti i čemu se nadam u dogledno vrijeme jest da se ansambl Drame kadrovski pojača, odnosno da uspijemo zaposliti nekoliko mladih glumaca i glumica, ali isto tako i nešto starijh, reklo bi se 'srednjaka'. Ovaj ansmbl je nažalost zbog raznoraznih razloga, i objektivnih i subjektivnih, izgubio svoju ravnotežu i fizionomiju. A jasna fizionomija svakog ansambla je strašno važna. Naravno da fizionomiju ne čini samo broj, već prije svega dobra raspoređenost i pokrivenost i generacijska i kvalitativna. A nadasve fizionomiju čini svijest sviju nas o tome kolika je važnost i snaga našeg rada, odnosno kolika bi trebala biti. Zato ću se potruditi da Drama HNK Split postane vidljivija, važnija, pa rekao bih i da bude 'stožerni' dio HNK. Drama jednostavno mora 'zauzeti' svaki mogući prostor kazališta. Strašno su mi važne inicijative, ideje i želje ljudi, kolega. Da ne budemo ansambl koji samo odrađuje zadani repertoar, nego glumci koji kreiraju kazalište, a preko njega kulturnu sliku ovog grada.

Nedavno je vođena polemika, doduše tiha, da predstavama poput 'Čudo u Poskokovoj Dragi' nije mjesto u nacionalnom teatru. Što Vi mislite o tome?

- Pa, ono što mogu reći sasvim otvoreno i jasno jest to da takva vrsta i teksta ali i same izvedbe toga teksta, dakle predstava, sigurno ne bi bio moj izbor. Uostalom sama činjenica što ne igram u toj predstavi govori dovoljno što o tome mislim. Naravno, sve ovo što govorim može biti mlaćenje prazne slame ili pametovanje jer kazalište je na svakoj izvedbi 'Čuda' dupkom puno, a publika 'umire od smija'. I tu bi naravno svi moji argumenti pali u vodu... No, ja zaista ne mislim da bi danas, u jednoj nacionalnoj kući, kriterij trebao biti jedino i samo popunjenost gledališta. Strašno je važno, naravno, da sve naše predstave, opere, baleta i drame, svojom kvalitetom mame i pozivaju publiku. Osim što kriterij mora  biti popunjenost naše blagajne, više od svega kriterij mora biti ispunjenost našega poslanja i ispunjenost onih koji izlaze s naših predstava.

Jesu li ispunjeni površnom zabavom ili istinskim umjetničkim djelom?! Da budem konkretan, svi se volimo nasmijati, opustiti i zabaviti, ali nisam baš siguran da bi razina duhovitosti koja se čuje sa scene HNK Split, između mnoštva sličnih, trebala biti rečenica koju najstarije lice u toj predstavi izgovara svojim sinovima: 'Dico, jeba san van mater!'

Kakva bi po Vama trebala biti uloga kazališta? 

- Reći ću samo jedan primjer uloge i važnosti kazališta. 1989. godine u tadašnjoj Čehoslovačkoj dogodila se 'baršunasta revolucija', danas poznata po tome što je do prevrata došlo bez ikakva naslja i bez kapi prolivene krvi. Jedan od vođa revolucije je bio dramski pisac, kazališni čovjek Vaclav Havel, poslije češki predsjednik. A prvi koji su se solidarizirali i priključili studentima koji su i započeli prosvjede bili su  glumci. Oni su se zatvorili u svoja kazališta, čime je tadašnja čehoslovačka intelektualna elita dokazala na čijoj je strani. Dakle, htio sam reći, u trenucima kad se mijenjala slika jedne zemlje, ali zapravo i čitave civilizacije, ljudi iz kazališta su bili tu da to posvjedoče i svojim svjedočenjem svemu tome daju doprinos.

Uspoređujući vrijeme u kojem ste Vi stasali kao glumac i današnje doba, je li mlađim kolegama teže ili lakše?

- Čujte, svako vrijeme nosi svoju muku i svoju težinu. I ako hoćeš pošteno raditi svoj posao ne možeš ju izbjeći. Kad sam ja bio mladi glumac, gledao sam oko sebe Josip Gendu, Borisa Dvornika, Zdravku Krstulović, Nevu Bulić, Zvonka Lepetića, Vasju Kovačića... Spominjem naravno samo one kojih nažalost više nema. Hoću reći, nadam se da danas mi stariji možemo tim našim mladim glumcima biti barem djelomičan uzor i podrška kakva su bili nama onda ovi spomenuti.

Čini me se također, i to je ono što nije isto onda i danas, da je danas izazov površnosti u našam poslu puno jači i agresivniji, i treba puno više snage da bi mu se odoljelo, nego što je mladost po svojim godinama i iskustvu ima.

I na koncu, ne mogu zaobići pitanje o odnosu Ministarstva kulture prema Splitu. Konkretno, i velom tajne kojim je bilo obavijeno imenovanje Tonča Bilića ravnateljem Splitskog ljeta, a sada i šutnjom o njegovoj ostavci. Što mislite i o takvom činu Bilića koji nije našao shodno obavijestiti javnost? 

- Kad bi to bilo jedino što bi se moglo zamjeriti Tonču Biliću ja bih bio presretan, a HNK Split danas ne bi bio u situaciji u kojoj jest. Potpuno je nevažno to što on nije obavijesto javnost. Uostalom nije na njemu da obavještava javnost. To je posao ministarstva kojem je on dao ostavku. U svakom slučaju ta ostavka je pametan potez, a bio bi pošten potez da je učinjena puno prije. Jer kako bi to izgledalo da i dalje jedan takav festival vodi netko tko nema nikavu odgovornost osim prema svojoj osobnoj karijeri, moženo samo zamisliti. A što se Ministarstva tiče, ona čuvene 'zavjetna rečenica' svakog pesimista 'uvijek može biti gore', ovdje pada u vodu. Uz maksimalnu imaginaciju ne mogu zamisliti da nešto gore od ovoga može biti. Težina kulture ove zemlje iznosi 0,49 posto, koliko naime ova država izdvaja za kulturu. Pristati na to, a to je napravilo Ministarstvo, znači polako eutanazirati ovu zemlju.