UKRAJINKA OKSANA 'I Hrvatska je moja domovina, a najveća novogodišnja želja mi je kraj rata'

U sklopu serijala '(Ne)vidljivi stanovnici Splita', a koji Dalmatinski portal donosi u okviru projekta 'Naš grad 2025.' sufinanciranog sredstvima Grada Splita našim čitateljima za kraj stare i početak nove godine predstavljamo uistinu inspirativnu priču. Priču o doslovno ženi-majki-kraljici 42-godišnjoj Ukrajinki Oksani koja je napustila svoj Kijev i u potrazi za sigurnim utočištem se uputila i dovezla sama sve do Hrvatske. Sada skupa s 9-godišnjim sinom Kirilom živi u Splitu gdje on pohađa školu, a ona radi i odlično priča hrvatski, no prije rata koji je u Ukrajini počeo 2022. godine, vodila je posve drugačiji život radivši u financijama, u svojoj struci. U Hrvatsku došla je baš zbog tog istog rata, zastrašujućih zvukova bombi i projektila koji su njenoj obitelji svakodnevno ugrožavali živote s uvijek prisutnom mogućnošću da bez njih ili života svojih najmilijih zauvijek ostanu. I prije nekoliko dana Kijev je bio teško bombardiran, a kako je Oksana tamo prije živjela, prvo smo je upitali ima li tamo još uvijek rodbine te kakvo je stanje iz prve ruke. 

– Kijev je bio užasno bombardiran. Moja majka, brat s obitelji, prijatelji tamo žive pa mogu reći da nije samo taj dan Kijev bio jako bombardiran. Svaki dan je Ukrajina bombardirana i svaka noć je nažalost teška. Teško je to za obične ljude jer Rusija bombardira i zgrade gdje žive obični ljudi od kojih su mnogi poginuli, gdje ima puno djece i odraslih. Stalno gledam novine, gledam što leti, svi znamo nazive tog oružja jer imamo puno internet kanale gdje to možemo gledati i puno brinemo. Stalno pišem majci i bratu da vidim kako im je tamo, ima li struje, je li toplo, a nema često ni vode.  Imaju našu podršku i sve radimo za njih. To je strašno, užasno i kada sam ovdje sam u mirnom mjestu, a oni nemaju izbora. Muškarci ne mogu izaći, ni mnoge obitelji jer nemaju novca, mogućnosti ili imaju stare roditelje koji trebaju pomoć. Kad Rusija bombardira, nema sigurnog mjesta. Siđeš u kupaonicu i moliš se da to sve prođe. Zgrada 'šeta', zvukovi od bombi i dronova su užasni, a ovaj tjedan posebno je bio strašan – ispričala je Oksana na početku.

Nakon ovakve teške životne priče, zapitali smo se i kako je ona uspjela doći do sigurnog utočišta te kako je to putovanje izgledalo.

– Putovali smo skupa ja, sin i mačka autom i to nije bilo lako. To je bio prvi put da sam ja tako daleko vozila. Nismo znali gdje idemo, kakav će biti taj put, ali hvala Bogu, sve je  bilo dobro i došli smo za četiri dana ovdje. To je sve skupa 2000 kilometara od Kijeva do Splita – naglasila je Oksana.

Na ovako dalekom putu, nerijetko se događaju problemi i u idealnim okolnostima, a kamoli u onim u kojima se Oksana neplanirano našla. Zato smo Oksanu upitali je li se i sama susrela s njima na što je odgovor bio potvrdan.

– Prvi problem na putu bio je što se pokvarilo auto pa smo to mi morali rješavati.  Na putu isto ne znaš cestu, nemaš interneta, nemaš karte što je isto bilo teško, ali mi smo pitali ljude. Iz Ukrajine smo prvo išli u Mađarsku pa u Hrvatsku i to je bilo čak najteže jer je tamo totalno drugačiji jezik, a ljudi loše znaju engleski. Još kad nemaš Google karte... U Hrvatskoj ljudi pričaju engleski pa je bilo lakše i na putu smo mogli pitati i dobiti odgovor – otkrila nam je.

Zanimalo nas je i kako je protekao proces dobivanja dokumentacije te je li i s njim imala problema.

– Kada smo došli na carinu, rekli su nam da ćemo za 24 sata dobiti registraciju, a kada smo došli u Split bilo mi je veliko iznenađenje što je ovdje sve polako i nitko ne žuri. Dobili smo papire kasnije za dva tjedna te čekali dokument tri tjedna sve skupa. To nije bilo teško, ali je bilo dugo – naglasila je Oksana.

Međutim, nameće se pitanje: 'Zašto baš Split, Hrvatska?' na što je Oksana odgovorila.

– Imali smo nadu da će rat brzo završiti, a u Split smo došli jer moja prijateljica i kolegica živi ovdje puno godina. Ona je mogla nešto pomoći, reći neku informaciju, gdje je ljepše naći stan, gdje ići napraviti dokumente, dobiti zeleni karton, gdje i što treba... Ja sam odlučila ovdje doći jer imam osobu koja mi može pomoći u ovoj situaciji, i ima mogućnost, a i ona je prihvatila. Puno mi je pomogla i puno sam joj zahvalna kao i svim Hrvatima koji su pomogli meni i sada mi pomažu. Ovdje ljudi imaju predobro i preveliko srce. Kad smo tek došli ljudi su pomagali i hranom i dojećom za mene i moje dijete i to je za mene bilo takvo iznenađenje jer to nisam očekivala. Puno hvala Hrvatskoj što imamo mogućnost biti ovdje i raditi ovdje  – kazala je.

Na pitanje što joj je najviše pomoglo u prilagodbi na novu državu i grad, Oksana ističe upravo onaj ljudske faktor.

– Puno mi je pomoglo što su ljudi jako otvoreni ovdje, mogu popričati s tobom, nešto objasniti, dati neku informaciju. To je baš bitno u tom trenutku jer svi smo bili u stresu i ništa nismo razumjeli, nismo znali hrvatski jezik. Puno je pomoglo i što Hrvati odlično znaju engleski pa mi je na početku to bila pomoć. Poslije kad sam počela učiti hrvatski, samo sam njega i pričala i trenirala, a kad pričaš hrvatskim jezikom, svi su i Hrvati zadovoljni. Velika je stvar kad ti možeš nešto pitati i kad ti ljudi mogu odgovoriti – naglasila je. 

Oksana je odlučili slijediti onu izreku 'dobro se dobrim vraća' pa tako volontira u Udruzi MI- Split, organizira brojne radionice za djecu i odrasle pa i Ukrajince, a za sve zainteresirane Splićane, upitali smo i mogu li i oni kako pomoći potrebitima koji se još uvijek nalaze u Ukrajini.

– Skupljamo hranu i to sve šaljemo vojnicima. Tako da ako neki Splićani žele sudjelovati u tome, bit ću sretna i otvorena sam da skupimo hranu i pošaljemo. Za sada nam je potrebnija hrana, ali ponekad zatreba i toplija odjeća ovisno o tome što nam odtamo napišu da im treba. Odavde prikupljamo novac i kupujemo lijekove i drugu medicinu i sve drugo što može liječiti naše vojnike – pojasnila je Oksana.

Od Oksane smo htjeli saznati i kakvi su joj planovi te namjerava li se trajno nastaniti u svojoj 'novoj domovini'.

– Sada je to teško reći. U Hrvatskoj predivno i lijepo. Za mog sina je dobra klima, a kako imamo manje probleme sa zdravljem, postoji opcija da ostanemo ovdje. Puno je kriterija koje ovdje ne možemo ispuniti poput nekretnina, plaća. Ne znamo ni kad će kraj rata, a kada dođe taj trenutak ćemo razmisliti. Naše srce je i tamo jer je to naša domovina, ali i ovdje jer je to isto naša domovina. Ne mogu reći da se ne želim tamo vratiti jer tamo je moja obitelj, moj život, ali je i ovdje jer sam dobila nove prijatelje, naučila pričati hrvatski i imam posla. Sve ima svoje pluseve i minuse. Ovdje mi se puno stvari sviđa poput ljudi, klime, kako Hrvati uživaju i učim se tomu. Želim se naučiti odmoriti i piti kavu kao Hrvati – kroz smijeh nam je kazala.

Budući da smo se našli na Silvestrovo i da nam slijedi Nova godina u kojoj okrećemo ‘čistu stranicu’, za kraj smo Oksanu upitali i koja je njezina novogodišnja želja.

– Najveća mi je želja kraj rata. Želim da Ukrajina pobijedi u tom ratu jer ako smo na svojoj zemlji, borimo se za naš život i za mogućnost života u svojoj državi, upravljanja svojim životom kao i prije rata. Mislim da je to želja svakog Ukrajinca i Ukrajinke. I naša djeca napisala su pismo Djedu Mrazu i to isto da žele kraj rata. Želim da svi ljudi budu jedni uz druge, da pomažu jedni drugima i da svaki čovjek osjeća da nije sam u svijetu te da ima nečiju podršku, da može podijeliti sretne trenutke u životu s nekim –  poručila je.

@dalmatinskiportal

Ukrajinka Oksana vozila je od Kijeva do Splita: 'I Hrvatska je moja domovina, a najveća novogodišnja želja mi je kraj rata'

original sound - Dalmatinski portal