VETERANI ČETVRTE GOVORE O OLUJI Sjetili su se i smiješnih trenutaka iz rata - od sakrivanja u grob, sudaranja nosom u nos s četnikom kao u crtiću, Krstičevićeve zapovijedi da obrišu dvije kapljice Cole...

Fotogalerija (12)

'Hrvatska vojska u svom sastavu ima sedam gardijskih brigada, sve su dobro obučene i naoružane, ali samo je jedna udarna, a to je 4. gardijska brigada', riječi su ratnog ministra obrane Gojka Šuška na proslavi rođendana postrojbe u prvim poslijeratnim godinama koja možda najbolje opisuje brigadu koja tijekom Domovinskog rata nije znala za poraz niti za izgubljeni položaj. Tako je postala simbol snage i upornosti hrvatskog naroda, baš kao što je i akcija Oluja postala simbol konačne pobjede nad neprijateljima. Ove godine se navršava 25 godina od akcije koja je ujedno označila i kraj rata, a pripadnici slavne 4. brigade Petar Ponoš, Denis Podrug, Ante Alduk, Zdravko Ćurković, Zoran Ćosić i Boško Belamarić podijelili su s nama svoja sjećanja na tu akciju, ali i neke zanimljive dogodovštine iz Domovinskog rata koje danas često prepričavaju kada se okupe.

- Oni su krenuli četvrtog, a mi smo cijeli dan slušali što će se dogoditi i hoćemo li krenuti. Pustili su nas tek 5. ujutro, ali već više crte nije bilo. Došli smo do Igle i Badnja. Nismo imali otpora. Bilo je nekih malih sporadičnih borbi na samom početku, ali praktički neprijatelja nismo vidjeli. Kod nas je poginuo pripadnik koji se vratio iz mirovine Vine Mišković Mrmo. Sam je došao s nama, nije morao - počinje priču Denis Podrug, a njegove riječi potvrđuje i Petar Ponoš koji ističe kako je za njegov pojam 'Oluja svih oluja' bila akcija Zima '94.

- To je bila priprema i to je bilo najgore, uvjeti su bili katastrofalni. I Maslenica je isto bila gadna. Kad smo došli još nije bilo linije. Mi idemo, a oni odjednom počeli granatirati. Tu je bila jedna crkvica i groblje i ja sam uletio u grob, maknuo sam malo ploču i uvukao se unutra. Do mene stoji kapsil i govorim: 'Lezi ti tamo, ja ću vamo, pusti me dok ne prođe'. Kad smo čuli da se ide u Knin nitko nije vjerovao da će se ići. Prošli smo Grahovo, vratili se u Šator i trebali smo ići kući, ali su nam kazali da idemo na Knin. 'Ma je, koji Knin?!', mislili smo i onda je nakon dva, tri dana došla zapovijed da se ipak ide - priča Ponoš.

Tenkist Zoran Ćosić smatra da je najvažnija akcija Hrvatske vojske bila Maslenica, a za Oluju kaže kako je zapravo kruna svih vojnih događanja u to vrijeme.

- Nama je bio cilj ući u Knin i to se na kraju dogodilo, ali je puno ljudi poginulo i stradalo prije same Oluje. Po meni je Oluja samo točka na kraju jedne priče koja je dugo trajala. Prošetali smo kroz Oluju - kaže Ćosić, a njegov suborac, također tenkist, Boško Belamarić, opisuje noć prije početka same akcije.

- Nitko ne spava, svi gorimo vatru, ujutro se uvlači pješadija, a mi stojimo stand by. Oni se uvlače… Ma, oni se đava uvlače, oni pivaju Hajdukove pisme i ja ih čujem ispod sebe - kaže Belamarić.

Pješadija se na tenkovima spustila niz Crvenu zemlju i prešlo se u fazu gonjenja neprijatelja, tako da su kroz Knin, kaže Ćosić, samo prošli i nastavili dalje prema granici. Takvu reakciju neprijatelja nisu očekivali.

- Mislili smo da će biti dobra tarapana. Ja sam išao iz smjera Otrića i naišli smo na jedan transporter u šumi koji je bio napušten. Kad sam došao do njega vidio sam iza te šume kolonu njihovih tenkova, kamiona, transportera… Ostavili su kolonu od 20 kilometara borbenih vozila. Nije mi to bilo jasno. Da su to okrenuli prema nama, pa bili bi nas zgazili, ali to je bila takva bižanija. Nevjerojatno! - opisuje Podrug, dok Ćosić upozorava kako su neke informacije danas ispisane na krivi način.

- Sama Oluja je isplanirana tako da se što prije uđe u grad i izađe iz njega i da se organizira obrana oko Knina i tako je bilo sve do nekih 7.30 - 8 sati ujutro. Mi smo u 7.30 bili na cesti Knin-Strmica, od centra grada svega 5 minuta vožnje tenkom. Jedan vod je trebao ići u centar, drugi za Golubić, a treći prema granici. Pokojni Andrija Matijaš Pauk me tada zvao i kazao da nema ništa od plana što smo sinoć razgovarali nego da cijelu satniju okrenem prema Golubiću. Našli smo se u kampu Kapetana Dragana i tamo su tenkovi bili dva sata ugašeni i čekala se daljnja zapovijed - priča on.

Zdravku Ćurkoviću je upečatljiv, kaže, ostao jedan detalj kad su se prebacivali oko Badnja.

- I sad se ježim kad se sjetim pripremne paljbe koja je trajala neke tri minute. Čuli ste onu priču 'i nebo je gorjelo'? E, tako i bilo. To je doslovno bio dan, ispalilo se ni sam ne znam koliko, ali ništa nije palo na Knin. Ljudi četiri dana nisu spavali. Ne možeš, toliko je adrenalin u tebi jak - opisuje Ćurković.

Za razliku od njih, Ante Alduk je, kaže, u Oluji bio turistički. Kao zapovjednik satnije je ranjen u akciji Zima '94, a kada je krenula Oluja bio je na Korčuli.

- Kada sam čuo da je Hrvatska vojska ušla u Bosansko Grahovo skužio sam što se sprema i odmah sam rekao: 'Ajmo, ženo, dico - pakujte se'. Došao sam na Dračevac, ljudi se kupe, dolaze sa svih strana… Brže sam navukao odoru i otišao u Grahovo. Tu sam prespavao i s njima se našao u Sajkoviću ujutro. Ali baš je bilo lijepo. Turistička tura, nikakve odgovornosti, imaš svoj mir. Vratiš se iz zapovjednika u vojnika - opisuje Alduk koji je s nama podijelio i njemu najsmješniju situaciju iz Domovinskog rata koja se dogodila prije Oluje.

- Išli smo od čuke do čuke, od Hutova prema Ravnome. Dolazimo do crkvice  u Trebimlji, s jedne strane crkve idemo mi, a s druge strane idu dva četnika. Andrija Papučić se s jednim od njih iza kantuna doslovno udari nosom u nos, kao u crtanom filmu. Ja sam se slučajno našao desetak metara dalje i promatram tu scenu. Četnicima oči iskočile kao na federima, ali se naš Andrija prvi pribrao. Stavi on četniku puškomitraljez u drob i kaže: 'U ime zakona, pridaj se!' Pao sam na zemlju od smijeha. Kojeg zakona? Čijeg zakona? Andrija potegne okidač, a ono samo učini 'klik'. To govori koliko je bitno imati sreću. Ljudi su ginuli gdje nije bilo šanse da poginu i ostajali živi gdje nije bilo šanse da prežive - kaže Alduk.

Domišljatosti i ideja za šalu im ni u tim trenucima nije nedostajao, pa su tako na vrh Dinare dovezli Dianu punu pića koju su onda skrili u šator, maskirali se u pravoslavne svećenike, odijevali u žensku odjeću kako bi suborcima 'vadili mast', namjerno nazivali centralu kad bi počela grmljavina samo kako bi od veziste čuli salve psovki koje bi uslijedile zbog strujnih udara, provocirali neprijatelja Thompsonovim pjesmama, ali i pucali u radio prijemnike kada bi 'uhvatili' Radio Gračac ili Korenicu te naletjeli na srpsku propagandu.

Kada su krenuli u rat bili su mladi, imali su snagu i volju, ali i ne baš najbolju predodžbu o tome što ih čeka. Međutim, kada su došli u Kruševo gdje su vidjeli prve poginule shvatili su da nisu u filmu.

- Tek tad smo vidjeli da možeš stvarno izgubiti glavu i počeli smo razmišljati na drugačiji način. Da se spasiš, ali i da obaviš posao zbog kojeg si došao tamo, a imali smo toliko malo municije - prisjeća se Ćurković.

- Taj prvi susret je stvarno bio… pitaš se: 'Pa, je l' to on nas stvarno hoće ubit, a do tada smo živjeli zajedno' - dodaje Alduk.

- Svi smo mi imali tremu, ali kad počne prvi pucanj imate 16 kompjutera u glavi i mirni ste. Pokušavate pomoći jednom, drugom, trećem i više ne postoji ništa nego to što morate napraviti. Na početku se ne možete prilagoditi toj situaciji, kasnije se naviknete. Drugi dan Maslenice nismo šest sati mogli izaći iz kuće jer je pala kiša granata na jedno malo selo od 50 kuća - priča Denis i opisuje svoje ranjavanje:

- Tad sam imao strašan predosjećaj i zvao sam curu u Split i kažem joj da će mi se sutra nešto dogoditi i sutra 'popijem' metak. Imao sam i kasnije takvih predosjećaja, ali se, hvala Bogu, ništa nije dogodilo. Na Maslenici su nas pustili na nekih 50 metara. Kad su počeli pucati, spasio nas je jedan mali suhozid. Bio je sa mnom medicinski tehničar i ostala mu je viriti torba iza zida i oni gađaju tu torbu, a on kaže meni: 'Denis, okreni glavu na stranu, manje ti se vidi'. A, već sam bio ranjen. Međutim, adrenalin je tada na vrhuncu, ne boli ništa, mislio sam da me netko pogodio kamenom u glavu - kaže.

Zbog odnosa prema vojnicima posebno cijene generala Damira Krstičevića.

- Zna se da od vojnika nema ništa kad je gladan, a nama su hranu helikopterima dovlačili na Dinaru. Onda bi došao Krste i pitao: 'Momci, kakva je rana?' U tim trenucima to znači, svaki dan se popeti na 1.700-1.800 metara i biti s vojnicima. On je baš bio pravi zapovjednik koji je bio uz vojnika - opisuje ga Petar Ponoš, a Ante Alduk se prisjeća kako im nikada nije dao mira i kako ih je uvijek tjerao da idu naprijed.

U sjećanju mu je ostala jedna scena s Dračevca.

- Pogurali se njih dvojica na Dračevcu koji je bio uređen, sve je bilo cakum-pakum i u tome je palo dvije, tri kapi Coca-Cole na zid. Trebalo se dobro zagledati da ih vidiš i Krstičević taman naiđe u obilazak i od jednom ga čujem di viče: 'Zovite mi zapovjednika, zovite mi zapovjednika'. Pita on mene: 'Šta je ovo?' Koje, odgovorim. 'Pa ovo, pogledaj, ovo je sve bilo opiturano i uređeno, šta ste ovo radili', kaže ljutito. 'Ma koje?', pitam jer gledam i ne vidim. 'Vidiš ove dvi kapi, neću to da vidim sutra', odgovorio je. Međutim, dogodilo se da smo mi naglo otišli na položaj negdje i nismo to sredili. Prošlo je mjesec dana i sretne me on i pita  jesam li riješio ono? Trebalo mi je neko vrijeme da se sjetim o čemu priča. Odgovorio sam da nisam jer smo hitno otišli na teren na što mi je odgovorio da to obavezno riješim sutra - opisuje Alduk.

U priču se ubacuje Denis Podrug i opisuje situaciju koju je doživio na Dračevcu u vrijeme dok je bilo primirje.

- Često smo izlazili na kavu. Krstičeviću je to dosadilo i jedan dan je stao na kapiju i sretne ovog jednog Baju i pita ga gdje ide, a ovaj mu odgovara: 'Krste, ti imaš svoj đir, ja imam svoj đir. Je l' tebe Baja pita di ti odaš?' A ovi general… - smije se Podrug.

Po njegovom mišljenju, rat je sveta stvar jer tu nema laganja.

- Ne možete varati ni lagati i svi vjeruju u Boga. Kad počnu padati granate svi mole. Možete lagati do prve akcije i onda se odmah vidi možete li izdržati ili ne. Ima ljudi koji to jednostavno nisu mogli raditi, ali možeš nositi kruh, nešto možeš napraviti. Prije svake akcije ne spavaš nego razmišljaš di su minska polja, koliko njih ima, šta će se desit sutra… Imaš milijun filmova u glavi i onda ti dođu one zadnje: 'Neće valjda mene' i 'Bože moj, hoću li sutra u ovo vrijeme bit živ?' Onda sam imao i ženu i dijete od godinu dana, ali u toj situaciji nema šanse da nećete ići - kaže Podrug.

Nitko od njih se prije rata nije poznavao, ali su poslije postali bliski kao obitelj.

- U tim trenucima ne misliš samo na sebe, nego i na sve ljude oko sebe. Pitaju me da kako mi netko od njih može biti bliži nego netko od familije? Lako, ja sam s tim ljudima prošao neke stvari za koje mi je drago što s nekim drugima nisam, ali mi smo u nekim trenucima jedan drugome bili i mater i ćaća i brat i sestra - govori Ćurković.

Danas, 25 godina nakon što je završila akcija koja je označila kraj Domovinskog rata i pobjedu Hrvatske vojske, najviše ih boli odnos prema braniteljima koji su bili na prvoj crti i slika koja se o njima stvara u javnosti.

- Kada bi se dogodio neki pojedinačni incident onda bi bilo da je to napravila Hrvatska vojska, a nije. Svatko od nas ima ime i prezime. Tako je bilo i u ratu. O zaslugama hrvatskog vojnika ne treba ni govoriti. Koliko su ti ljudi dali, pogotovo oni koji su poginuli. Dali su svoj život, a sada dolazimo u situaciju da čovjek koji je stvarao ovu državu skoro ni ne smije reći gdje je bio jer nas gledaju poprijeko i misle se tko nas je tamo tjerao. Nije nas nitko tjerao, otišli smo sami braniti domovinu - kaže Zoran Ćosić, a Ćurković dodaje da ih posebno smeta kada se obilježavaju obljetnice raznih akcija što su oni koji su bili u prvim redovima na bojišnici sada gurnuti negdje sa strane, dok su oni koji su najmanje zaslužni za uspjeh u prvim redovima i njima se plješće.

- Ma, mi smo njima tamo samo ukras. Dekoracija - razočaran je Alduk.

- Mi smo za Srbe bili ustaše, a i danas smo ustaše iako nitko od nas nije bio ustaša. Ja sam bio hrvatski vojnik kao i svi oni. Da smo izgubili rat, ne bi baš dobro prošli - zaključuje Ćurković.