VRIJEDI PROČITATI: 'Eto nas u nostalgiji, utočištu slabića'

Kad u šest ujutro sidneš na šentadu i baciš pogled s Matejuške na grad još uvik nema dovoljno svitla da bi se vidile sve boje.
I onda misliš...

Je li dobro il bolje,  loše il gore danas il jučer il će tek bit sutra il je već bilo prekjučer?
Svi imaju tu rečenicu u sebi... eee di je oni moj Split. Moj Split.

Jel moj dida obadava išta priče o Splitu kakvi je bija recimo 1907.?
Jel moj ćaća obadava išta priče kakvi je bija Split recimo 1937.?
Jesan li ja išta obadava njegove priče o 60-ima dok su još uvik tovari išli uz Plinarsku skupa s vrićama na samaru a u njima one male slatke kruške?

Dobro, o Starom Placu 70-ih jesan. I drago mi je da jesan.
Jel danas dica obadaju naše srednjovječne priče o životu iz doba jure i krede 90-ih bez lajka i šera?
Kako će dica za 30  godina gledat na ovo danas?
Taj niz nema kraja.

Ali uvik mislimo da smo baš mi u pravu i da imamo svo pravo ovog svita  bit ogorčeni na ovo danas i melankolično zaljubljeni u ono jučer.
Triba bit pošten do kraja pa čak i onda kad to znači ić đonom sebi u prsi.
Ne bit navijač vlastitog stava nego reć kako je.
A istina je oko nas reka bi Fox Mulder.
Ako ćemo bit pošteni  Split je danas i  lipši i uredniji i uređeniji nego je ikad bija. Je.

Život je lakši ali skuplji, teži i drugačiji.
Lakši jer je tehnički inventar koji nas okružuje bolji.
Skuplji jer plaćamo stvari koje nekad nismo. Teži jer mnogih stvari, mista i ljudi nama tako dragih više nema a i mi sami smo malo manje mladi.
I drugačiji jer su nam ljudi, njihovi  današnji  običaji, vridnosti i kriteriji gori nego su nekad - or should I say ikad? -  bili. Jesu.
A možda smo samo postali ono šta smo mislili svo vrime da želimo bit?  Zapad.

Braća i sestre se viđaju za Božić sigurno a za Uskrs možda.
Čestitaju se majčini i dani žena smsovima.
Rođaci su elementarna nepogoda.
Prijatelji putem pogubljeni.
Još malo pa nestalo.
Suside ili ih znaš pa im se ne javljaš ili ih ni ne znaš pa ti se neugodno javit ili im se javiš a oni se ne jave tebi.
To da te posjete doma je danas moguće samo ako je neki kvar u pitanju, kapi vam voda po mojim lancunima na sušilu, curi vam mašina, možete li malo smanjit il ću zvat policiju.

Ništa kava ništa napolitanke Jadro.
Ništa teta Nada s prvog. Ništa teta Gordana s četvrtog. Ništa teta Mara s desetog.
Ništa domaći njoki ništa mramorni kolač ništa krafne.
Ništa dica u ulici.
Ništa mulci u šteti.
Ništa razbijeno staklo od baluna.
Ništa curice ništa laštik.
Ništa skrika ništa vika.
Ništa momci ništa zidić.
Ništa festival konfuzne galame i vječne svađe oko računa za vodu na sastancima kućnog savjeta.
A kad dođe zima ništa petarde ništa garbura ništa čestitanja od stana do stana.
Ništa iće ništa piće.
Kad padne snig ništa svi na ulicu, na garažu glupiranja ko mala dica.
Ništa.
Ništa smij i zajebancija iz čista mira.

Sad smo svi ozbiljni, preozbiljni, važni, ljuti, zabrinuti, ogorčeni, uvriđeni.
U gužvi.
U poslu.
U brigama.
U kreditima.
U kurcu.
Nema vrimena.
Nema mista za parking.
Nema para.
Nema volje.

Ali nema ni stvari kojima se nekad nismo smijali, čudili, zgražali se nad njima a da danas nisu tu.
Kad si mlad smiješ se svojim nazadnim roditeljima i vršnjacima-seljacima koji ne znaju šta valja.
Onda više ne budeš mlad pa vidiš da sve to čemu si se ti smija je danas normalno.

Kad si gleda američke filmove i serije vidija si da moš kupit svašta nešto kad imaš para...privatna plaža ili otok biraj...vidija si da sve košta čak i u bolnici, da se radi od jutra do mraka, da se otkaz dobije lako ka koš iz kontre, da nema koledža za bijedu, da te popriko gledaju kad si druge boje i svi da se boje.
Ulice, mraka, kriminala, luđaka, pljačke, ubojstva.
Sve si to vidija tada na crno biloj televiziji bez daljinca.

Onda bi na dnevniku čuja vijest o padu švedske vlade, treće u zadnje dvi godine, i mislija si  da bar u nas padaju vlade samo zbog boljeg života a ne rata i novih granica, e da mi imamo premijere i predsjednike tako obične bezlične birokrate a ne vječno namrgođene diktarore autokrate Srbe Hrvate.
Onda si vidija da obični zapadni svit ima masu lipih stvari.
I robe sve same fine marke.
I mašine rekordere linije telefone aparate.
Ogromne dućane a u njima 217 vrsta mliječne čokolade.
Vidija si ogromne  garaže na kat pune auta, tako pune da nema mista ni za stavit dvi stine da glume branku pa da dica bace jednu na guze.

Vidili smo pizze, mcdonaldse, levisice, diesele, mustange.
Najkice, ribokice, kave, kiwije, banane.
Sve smo to nekad vidili a danas gledamo.
Tu.
Sve to sad imamo i dobro i loše.
Sad smo mi zapad s velikim z.
I šta sad?

Ali mi smo mislili da će to bit ...
Ali mi smo tili...
Ali ko je moga znat...
E kako je to samo nekad bilo...
Ne sviđa nam se to?
U šta sad da gledamo?
Čemu sad da se divimo, zavidimo i sanjarimo?
I kažete to nije samo splitska priča?
Tako je svugdi?
I eto nas u nostalgiji.
'Utočištu slabića.
Ali valja bit jak za to priznat.'