Zašto je Podgradina jedino mjesto u kojemu se Oluja ne slavi?

Ovih dana obilježena je obljetnica vojno redarstvene akcije Oluja. Datum 5. kolovoza proglašen je i državnim praznikom te ga kao takvog obilježavaju svi gradovi, županije i općine. Neki taj dan provode dostojanstveno, s ponosom i tugom prisjećaju se tragične prošlosti dok je za pojedince koji dolaze s moralnog i kulturnog dna to još jedna prilika da se pošteno napiju i ispune svoju besmislenost novim pijanstvom, ovaj put s posebnim doživljajem.

Sva mjesta koja su imala izravan kontakt s ratnim događanjima i akcijama ovih dana još više su istaknuta u medijima i sjećanjima javnosti te ih se nažalost barem jednom u godini netko sjeti i zapali svijeću u spomen na tragičnu prošlost. Upravo zbog svega toga teško je povjerovati da u Hrvatskoj ili bilo gdje u svijetu postoji mjesto koje se svojih žrtava ne prisjeća, niti ovih dana, a niti bilo kojeg drugog dana u godini.

Podgradina je slikovito mjesto u Zadarskoj županiji, dio općine Posedarje. Na završetku Ravnih kotara i na obroncima koji se spuštaju u Novigradsko more, čini se kao divno mjesto za život. Danas broji oko 700 stanovnika od kojih oko 80 djece u školskim klupama. Kao što veći dio javnosti niti ne zna, Podgradina ima svoju ratnu priču: 

'Krajem 1991. godine na području bivše Općine Zadar jedna od najtežih situacija je bila u zoni 3, bojne 112. brigade, odnosno selima Pridraga, Paljuv, Novigrad i Podgradina. Nakon okupacije Kruševa i Jasenica od strane JNA i četnika, ova sela su bila u gotovo potpunom okruženju. Kontinuirano su izložena minobacačkoj i topničkoj paljbi s Debelog brda, iz Biljana Gornjih, Smilčića, Kašića i Islama Grčkog.

Tijekom 25. studenoga najveći broj žitelja Pridrage, Paljuva, Novigrada i Podgradine je autobusima uz pratnju Europskih promatrača iseljen u Zadar. Nakon iseljavanja civila iz navedenih sela JNA je ubrzala pripreme za napad na ta sela i njihovo osvajanje, što će uslijediti 31. prosinca 1991. godine, unatoč potpisanom Sporazumu o primirju 'od Božića do Božića'.

Na žalost, zapovijed o povlačenju šibenske satnije iz sastava 113. brigade ZNG-a s područja Paljuva zbog obrane Šibenika, koja je bila dobro naoružana protuoklopnim sredstvima, ručnim raketnim bacačima 'osa' i 'zolja', izvršena je 29. prosinca u noćnim satima. JNA i četnici 31. prosinca u ranim jutarnjim satima snažnom topničkom vatrom najavljuju tenkovsko-pješačke napade najprije na Paljuv, a zatim na Pridragu i Podgradinu. Snage JNA tenkovima su zaposjele brdo Gradinu u Podgradini pored mjesne crkve, jer su imali kontrolu nad cjelokupnim prostorom uz Novigradsko more.

Na samom kraju 1991. godine okupirano, zapaljeno i opljačkano selo oslobođeno je u vojno-redarstvenoj operaciji Maslenica, 22. siječnja 1993. godine.'

Prema podacima Udruge dragovoljaca i branitelja Domovinskog rata Podgradina, na području sela u ratnim stradanjima poginulo je 49 branitelja i civila.

Upravo zbog svega toga, nevjerojatno je i nezamislivo da na području Podgradine ne postoji niti jedan spomenik podignut od bilo koje institucije ili udruge, te da se ne obilježava niti jedna obljetnica na niti jedan datum!? Istina je da su u današnjoj situaciji neke druge stvari materijalno puno potrebnije stanovnicima mjesta te da spomenik neće nikoga nahraniti, ali da sve te žrtve nisu vrijedne pažnje barem jedan dan u godini, malo je reći da je tragično, tužno i sramotno. Logično pitanje koje se nameće samo od sebe, a kako godine prolaze sve manje i traži odgovor, ali ipak: tko je za toliki zaborav kriv?

Od formiranja općine Posedarje do danas na vlasti je jedna jedina stranačka opcija-HDZ. Čak i to manje je bitno jer svaka odluka donosi se na općinskom Vijeću u kojem su više-manje raspoređeni predstavnici svih mjesta u općini pa tako i Podgradine. U samom selu političke odluke donosi Mjesni odbor koji na ovom primjeru većinu godina niti ne djeluje ili postoji tek formalno(?!) U proteklih 20 i kusur godina bilo je slučajeva da glavna odgovorna osoba za selo niti ne živi u selu ili ipak stanuje tu, ali svoju djecu šalje u osnovnu školu u Zadar kao 'odličan' primjer svim ostalim mještanima. Javna je tajna da u selu postoji i nekoliko branitelja upitnog statusa i sumnjivog ratnog puta a oni su danas kao i u cijeloj državi u društvu na glasu kao ugledni građani. Postoje tu i privatni poduzetnici čija imovinska kartica poslije rata drastično mijenja izgled, ali nikad tu nikome ništa nije bilo čudno pa su i oni danas uspješni i situirani obiteljski ljudi. Udruga dragovoljaca i branitelja Domovinskog rata Podgradina osnovana 2008.g broji 90 članova, a i oni će reći da su pokušali puno toga ali da 'nije do njih'. Kao najveća njihova akcija ostaje upamćena angažiranost oko podjele atraktivnih zemljišta uz more koja je i dalje na čekanju te su i oni od tada posljednjih par godina potpuno utihnuli. 

Ako uzmemo u obzir da je selo dobilo vodovodnu mrežu među zadnjima u županiji, da javna rasvjeta gotovo i ne postoji, da su se na glavnoj cesti do nedavno mogli vidjeti tragovi tenkova, da je jedino okupljalište mladih betonsko školsko igralište, da su plaže pune smeća a nogostup na pola izgrađen, da autobusna linija sa Zadrom prometuje manje puta dnevno nego prije 30 godina, sigurno da spomenik ne igra neku ulogu u očima stanovništva. Mladi danas sve više odlaze, žive i rade ili studiraju u Rijeci, Zagrebu ili Splitu, a sve više i po Europi. Nisu to više generacije koje idu 'trbuhom za kruhom' jer svi od njih uvijek nalaze poslove koji im omogućuju izvor prihoda dovoljan tek za preživljavanje, već jednostavno idu 'mozgom za životom' siti rasprava o 'ovima i onima' i zaključka da se svaka inicijativa koja dolazi u sukob s vladajućom garniturom završava sa upitom o našoj lokaciji, svi već znamo koje godine, iako su mnogi od nas tada tek rođeni.

Kako su zaboravljeni oni kojih više nema, isto tako zaboravljeni su i oni živi. A tko je kriv zbog toga?  Nakon toliko godina slobodno možemo reći krivi su SVI. Ne pružiti otpor nepravdi i gledati kako se ona događa, na kraju je isto kao i činiti nepravdu.