Nastavljajući prethodni članak o tematici izlaganja 'Heraldika gospodara Sinja i Cetinske županije' (Sinj, 7. travnja 2026.) treba istaknuti i zanimljivi prikaz grba Ivaniša II. Nelipčića kojeg donosi hrvatski heraldičar Pavao Ritter Vitezović oko 1700. godine, a iz čijeg ga rukopisnog djela 'Banologija ili o banskoj vlasti u Hrvatskoj' u svojim djelima i radovima preuzimaju kasniji autori: Ivan Nepomuk Labaš Blaškovečki (1785.-1849.) i Ljudevit Gaj (1809.-1872.).
Prvak ilirskog nacionalnog pokreta Ljudevit Gaj tako taj grb prvi donosi u tiskanom obliku 1863. godine u jednom od brojeva 'Danice Ilirske' kao 'Cimer (grb) bana Ivana Nelepića', dok je na istoj stranici u popisu banova navedeno: '1412. Ivan, Ivanov sin, ban Dalmacije i Hervatske.'
Gajev časopis 'Danica Ilirska' u 11. broju objavljenom 21. ožujka 1863. donosi 'Kratki imenoslov banovah i vojvodah' (XIV. dio) u kojem za godinu 1412. navodi bana Ivana 'Nelepića' (sina Ivana) te njegov grb s prirodnim likom ljiljana (sredina); Rodoslovlje knezova Nelipčića (XIV. i XV. st.) kako ga donosi Krešimir Kužić ('Povijest Dalmatinske zagore')
Ovim heraldičkim znamenjem ponovno se ističke simbolika ljiljana koji je u heraldici Nelipčića imao vrlo važnu ulogu, budući ima istaknuto mjesto na štitu, ali i u nakitu grba toga roda. Tako iznad kacige s plaštem prirodni ljiljan kandžama pridržava okrunjena roda (hrv. roda od lat. ardea, grč. erōidiós), ptica dugog vrata koja je svojim značenjem povezana s rađanjem i plodnošću, dok cvijet ljiljan – uz simboliku Presvetog Trojstva – u kršćanstvu može imati i značenje Djevice Marije (Lilium candidum).
Naposljetku, dvije kugle lijevo i desno od stiliziranog ljiljana u štitu Ivaniševa grba mogle bi možda predstavljati njegove dvije kćeri Katarinu i Margaritu. Naime, starijoj kćeri Katarini, koja se 1410. udala za Ivana Angela (Anža) VI. Frankapana, Ivaniš je u miraz odredio dati gotovo sve svoje posjede. Mlađa kćer Margareta se 1414. udala za Karla III. Kurjakovića te mu u miraz vjerojatno donijela utvrde Odorje i Zvonigrad.
Okrunjena roda na pečatu grba Ivaniša II. Nelipčića iz 1422. godine koja drži prirodni ljiljan; Bijeli ljijan u prirodi; Djevica Marija s djetetom Isusom uz svetce Antu Padovanskog i Nikolu Tolentinskog s bijelim ljiljanima koji simboliziraju njihov čedni život
Štoviše, budući da Ivaniš nije imao sinova, odlučio je 1411. posiniti svoga zeta, tj. Katarinina supruga Ivana Anža. Kralj Žigmund Luksemburški je isprva potvrdio Ivaniševo posinjenje sina moćnog krčkog kneza Nikole IV., ali je nakon Ivaniševe smrti 1434. opovrgnuo svoju odluku te je od Ivana Anža, kao hrvatsko-dalmatinskog bana (od 1434. godine), zahtijevao da mu ustupi rodovske posjede Nelipčića tj. svu baštinu svoje žene, koju je 'posinjeni Nelipčić' stekao kao miraz.
Kako je sin krčkog kneza Nikole (koji se u međuvremenu 1428. proglasio Frankopanom) jednostavno odbio Žigmundov zahtjev, kralj ga je smijenio s banske dužnosti te čak na njega u središte cetinskog kraja uputio vojsku novopostavljenog bana 'cijele Slavonije' iz obitelji Talovca – Matka (1436.-1444.).
Ivan je u tom srazu bio poražen i izgubio život, dok je baština Nelipčića u siječnju iduće 1437. godine pripala moćnoj braći Talovac. Kći Ivaniša II. Katarina i udovica Ivana Anža se potom sa sinom Jurjem I. Cetinskim preselila u grad Rmanj na rijeci Uni nedaleko današnjeg Donjeg Lapca.
Detalj portulana Gabriella de Vallsece iz druge polovice 1430-ih, na kojem se još uvijek uočava stari grb Frankapana, tj. knezova Krčkih (na koplju sa zastavom koje je zabodeno u Senj); Stari grb knezova Krčkih sa šesterokrakom zvijezdom; Novi grb Frankapana od 1430-ih s dva lava koja stoje na stražnjim nogama okrenuti jedan prema drugome i lome kruh (Frangepanibus) prema uzoru na istomeni rod rimskih patricija – izmišljeno 'srodstvo' Krčkih i Frangipana (grb desno) potvrdio je Nikoli Frankopanu papa Martin 1430. godine
Dok su se potomci Katarine i Ivana Anža naposljetku skrasili u današnjem krajnjem istočnom dijelu Like (iz tog je roda potekao vesprimski biskup, kaločko-bački nadbiskup i diplomat Grgur I. Cetinski), južnijim Cetinskim kneštvom i današnjim Sinjem (tada zvanim Cetina) nastavili su gospodariti Talovci, točnije jedan od četvoro braće – Petar, ban Hrvatske i Dalmacije (1438.–1453.).
Tako je nakon Ivaniša II. (1413.-1414., titularno 1416.-1434.) i Ivana Anža (1434.-1436.), Petar Talovac bio treći susljedni cetinski knez koji je ujedno obnašao dužnost hrvatsko-dalmatinskog bana, što je središte Cetinske krajine toga vremena na neki način činilo i glavnim gradom ondašnje Hrvatske!
Stari grb obitelji Talovac (rodom s Korčule) koja je imala važnu ulogu u feudalnoj hijerarhiji ugarsko-hrvatske države u prvoj polovici XV. stoljeća i sačuvani pečat bana Matka Talovca iz 1442.; Rekonstrukcija grba bana 'cijele Slavonije' Matka
Kako se bilježi, ban Petar je nakon smrti brata Matka, također bana (1444. ili 1445. godine) imao poteškoća s nadzorom obiteljski posjeda južno od Velebita, ali je uspio većinu njih zadržati u svojim rukama. Pritom su njegovi protivnici, a ponekad i saveznici, bili Mletačka Republika – koja je upravljala primorskim gradovima na jugu, zatim ugarski namjesnik Janko Hunyadi (Sibinjanin Janko) na sjeveru, te u istočnim krajevima bosanski vladari iz dinastije Kotromanića, kao i samoproglašeni 'herceg' Stjepan Vukčić Kosača – po kojemu će Hercegovina nakon osmanlijskih osvajanja dobiti svoje ime.
Petar Talovac je umro nepobijeđen početkom 1453. godine, poput vojvode Nelipca II. iz sredine XIV. stoljeća, dok ga je na mjestu cetinskog kneza naslijedio nećak Vladislav, sin brata Franka. No, utvrda Sinj pružala je utočište Petrovoj udovici Jadvigu kao i njihovim maloljetnim sinovima (Ivanu i Stjepanu) sve negdje do kraja 1459. godine.
Heraldičko znamenje iz Kronike Sabora u Konstanci (1420.-1437.) Ulricha von Richentala – mogući grb cetinskog kneza Petra Talovca s pratećim tekstom: 'stech peter von schara usser windenland her zu toppelschain'; Znamenje Matka Talovca; Iako grb iz Kronike neki istraživači povezuju s velikašem Petrom Čehom Levanjskim poznato je kako je taj rod koristio posve drugačiji grb (desno)
Naime, nakon smrti Petrovog brata, bana Matka Talovca 1444. godine dužnost bana 'cijele Slavonije' preuzeo je moćni velikaš iz roda Celjskih, Ulrik II. Isti feudalac se nakon smrti Petra Talovca polakomio i za banstvom Hrvatske i Dalmacije, odnosno posjedima Talovaca južno od Velebita, uključujući i cetinsko kneštvo.
Grofovi Celjski, koji su se u ostvarivanju svojih ambicija često koristili brutalnom silom, otposlali su prema Sinju svojeg sposobnog vojskovođu češkog plemića Jana Vitovca. Vitovec je s uspjehom zauzeo cijelu hrvatsko-dalmatinsku banovinu osim kliškoga i cetinskoga kneštva, odnosno utvrda: Klisa, Čačvine, Petrovca i samog Sinja. U tim su se krajevima Talovci ipak uspjeli obraniti.
Prostrani posjedi Talovaca označeni plavom bojom na području Ugarsko-hrvatskog Kraljevstva, prva polovica XV. stoljeća (K. Regan i T. Kaniški, 2018.); Tijekom srednjega vijeka prostor 'cijele Slavonije' obuhvaćao je krajeve od Drave do Jadrana ('Slovinje', Hrvatsku i Dalmaciju) – srednjovjekovna Slavonija, dok su uz bana 'cijele Slavonije' u isto vrijeme postojali i banovi isključivo Hrvatske i Dalmacije
U međuvremenu je feudalni silnik Ulrik II. Celjski izgubio život 1456. godine u Beogradu – u dvoboju s Ladislavom, sinom čuvenog junaka Sibinjanin Janka. Novu opasnost za cetinske knezove tada je predstavljao bosanski herceg Stjepan Vukčić Kosača koji je oko 1459. uspio zauzeti utvrdu Čačvinu, smještenu 10 km jugoistočno od Trilja.
Novi kralj, Ladislavov brat Matijaš Hunyadi (1458.–1490.) zvan Korvin (tj. Gavran) tada je u cetinski kraj – kako bi spriječio daljnje gubitke teritorija – uputio novog hrvatsko-dalmatinskog bana Pavla Špirančića Horvata (1459.-1463.), koji je 1460. preuzeo Cetinsko kneštvo, dok se obitelj cetinskih Talovaca preselila na svoje preostale posjede u današnjoj Slavoniji.
Tako je čak po četvrti put tijekom XV. stoljeća dužnost hrvatsko-dalmatinskog bana bila ujedinjena s časti cetinskoga kneza koji je svoje sjedište imao upravo u starom gradu Sinju!
Složena heraldika grofova Celjskih uključivala je grbove obitelji Henuberg, Sanneck i Ortenburg (posjede kojih su baštinili) kao i službeno znamenje cjelokupnog Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije s tri leopardove glave. Naime, budući su Celjski težili za nasljednim banstvom 'cijele Slavonije' tj. krajeva od Drave do Jadrana u svoje su grbove redovno umetali i znamenje toga područja, kao što se može vidjeti primjerice na pečatu Ulrika II. Celjskog kao i njemu pripisanog grba (desno)
Naposljetku, s obzirom na aktualnu municipalnu heraldiku grada Sinja i sve do sada navedene primjere grbova feudalaca i velikaških rodova koji su tijekom srednjega vijeka gospodarili Cetinskom županijom i sinjskom utvrdom kao njenim središtem, u prvom se redu ističe kruna kao prvenstveni simbol Nelipčića, koju nalazimo u grbu toga roda čak na dva mjesta: u štitu smještenu ispod stiliziranog ljiljana, te u nakitu grba – na glavi rode koja također drži prirodni (nestilizirani) ljiljan.
No, iz povijesne perspektive treba istaknuti kako je prikaz krune imao važno mjesto i u heraldici niza bosanskih vladara iz dinastije Kotromanića, počevši od drugog supruga Jelene Nelipčić – Stjepana Ostoje, što je naposljetku utjecalo i na izbor krune kao prvog zemaljskog znamenja Bosne.
Također, krunu redovito nalazimo i u grbu roda Kurjakovića, u koji se udala Margareta mlađa kći Jeleninog brata Ivaniša II. Nelipčića, ali i moćne obitelji Talovaca, koji su cetinskim kneštvom nastavili gospodariti gotovo tri desetljeća nakon Nelipčića.
Možemo zaključiti kako nas kruna u današnjem grbu grada Sinja simbolično podsjeća ne samo na velikaše Nelipčiće i njihove povijesne veze s drugim vladarskim i feudalnim obiteljima srednjovjekovne Hrvatske i Bosne, nego i na 'krunsko mjesto' cetinskog kraja tijekom većeg dijela XV. stoljeća u ondašnjoj Hrvatskoj, budući je cetinski knez gotovo kontinuirano, od 1413. pa sve do 1463. godine, ujedno bio i ban Hrvatske i Dalmacije.
Doista, moglo bi se reći kako je Sinj tijekom značajnog dijela XV. stoljeća imao i ulogu glavnog grada tadašnje Hrvatske!