Olovno streljivo - opasnost za čovjeka i prirodu

Priroda na Velebitu ugrožena je globalnim promjenama i lokalnim faktorima na koje se može utjecati rewildingom, no neke ugroze izravno su djelo čovjeka i može ih se zaustaviti doslovce potezom pera, a za što je potrebna samo dobra volja. Jedna od takvih ugroza je olovno streljivo.

Olovo je teški metal koji nema nikakvu biološku funkciju, a otrovan je za sve životinje i šteti čovjekovom zdravlju. Ne postoji sigurna razina izloženosti olovu, što znači da i mala količina ovog metala unesena u tijelo može imati posljedice na zdravlje. Naš organizam nema nikakvu potrebu za olovom, no želučana je kiselina vrlo učinkovita u razgradnji olovnih fragmenata iz streljiva. Upotrebom vina i octa u pripremi hrane apsorbiranje olova dodatno se pospješuje.

Olovo kao materijal povučeno je iz proizvodnje raznih artikala kao što su boje, gorivo, cijevi itd., no i dalje ga se koristi kod lovačkog streljiva. Nažalost, olovno je streljivo uobičajena vrsta municije, a korištenje bezolovne alternative – dokazano jednako učinkovite – rijetkost je.

Već same brojke korištenja olovne municije izazivaju brigu, ako ne i snažniju reakciju. Kad govorimo o RH, godišnje se odstrijeli, prema DZS-ovim podacima, preko 200 tisuća životinja, velikom većinom olovnom municijom. Ovdje možemo dodati i neuspješne pokušaje odstrela, a dio municije potroši se i na streljanama, čime vrlo brzo dolazimo do više stotina tisuća komada streljiva ispucanog u prirodi u Hrvatskoj svake godine, velikom većinom olovnog. Streljiva variraju u težini od kalibra do kalibra – karabinsko streljivo obično teži od 3,24 grama do 18,5 grama, dok se sačmeno kreće od 20 grama do 36 grama.

Na razini Europske unije, procjena je da svake godine od lova, sporta i ribolova u prirodi završi 44 000 tona olova. UN procjenjuje da većina olova u prirodi koje dolazi od čovjeka otpada upravo na streljivo.

Olovni metak može se raspasti na stotine malih fragmenata, djelomice ostavljajući veliki i vidljiv trag toksičnih olovnih fragmenata dok prodire kroz tkivo. Dio olovnih fragmenata iz streljiva nevidljiv je golom oku. Bezolovni meci, s druge strane, pri udarcu se otvaraju poput olovnih metaka, no ostaju u komadu ostavljajući iza sebe čisti trag bez kontaminacije.

Olovo iz streljiva šteti zapravo svima – lovcu i njegovoj obitelji, a posebno djeci i trudnicama, lovačkim psima, strvinarima i ostalim konzumentima u ekosustavu. Kronična trovanja problem su koji se teško otkriva, a nakon toga se izuzetno teško uklanja.

Prvi znakovi trovanja kod čovjeka javljaju se već kod 5 mikrograma po jednom decilitru krvi. Nakon što uđe u tijelo, olovo se širi kroz više organa – u mozak, bubrege, jetru i kosti. Olovo se skuplja i zadržava u zubima i kostima te može negativno utjecati na više tjelesnih sustava i funkcija, uključujući živčani, imunološki i reproduktivni sustav.

Simptomi su mnogi i ozbiljni: glavobolja, nesanica, vrtoglavica, letargija, depresija, gubitak pamćenja, promjene raspoloženja, reproduktivni poremećaji, slabljenje vida, halucinacije, smanjeni apetit, slabiji sluh, promjene okusa, drhtavica, bolovi, usporene reakcije, slabija koordinacija, slabost, gubitak težine, umor, osjećaj nelagode…

Posebno osjetljivi na otrovni učinak olova su djeca. Olovo koje uđe u mladi organizam može imati dubok i trajni učinak na razvoj mozga i živčanog sustava te može utjecati na razvoj i visinu inteligencije. Dodatni je problem što djeca puno brže apsorbiraju olovo nego odrasli.

Kod pasa se prvi znakovi trovanja javljaju već kod jednog miligrama olova po kilogramu mase životinje, što znači da će pas od 15 kilograma koji je unio 15 miligrama olova već nakon 10 dana osjetiti simptome trovanja. S 300 mg po kilogramu dolazi do akutnog trovanja sa smrtnim ishodom.

Kod strvinara se posebna opasnost skriva u hranjenju životinjama odstrijeljenim olovnom municijom, što može izazvati oštećenja živčanog sustava, a u težim slučajevima paralizu i smrt. Poznat je slučaj kalifornijskog kondora (Gymnogyps californianus) kod kojega je olovo iz streljiva uneseno hranom uzrokovalo smrtnost preko 50 % jedinki.

Olovo koje završi u tlu i vodi privlačno je raznim pticama kao što su guščarice koje će ga pojesti. Ostatak olova se postupno razgrađuje te ga apsorbiraju biljke i tlo čime završava u širem hranidbenom lancu. Iznutrice, kožu i dijelove tijela nastrijeljenih divljih životinja izdvaja se i uklanja, no to olovo ne nestaje, nego kroz ekosustav ponovno može doći do divljeg svijeta i čovjeka. Najopasnije je što konstantnim unosom olova u prirodu, posebice olovne sačme, svake godine podižemo udio ovog opasnog teškog metala u našem okruženju, na površinama na kojima proizvodimo hranu. Iako su u ovom trenutku te koncentracije u prirodi još uvijek relativno niske, kroz desetljeća bi razina porasla do te mjere da bi olovo postalo sveprisutno u okolišu i više ne bi postojao način da ga iz njega uklonimo.

Vrlo jednostavno i brzo rješenje je prelazak na korištenje bezolovnog streljiva. Radionice bezolovnog streljiva demonstrirale su njihovu učinkovitost naspram olovnog. Rezultati provedenih anketa o olovnom i bezolovnom streljivu provedene među lovcima s područja Gospića i Jablanca pokazale su da su lovci svjesni potencijalne opasnosti kod upotrebe olovnog streljiva te kako smatraju da je prestanak korištenja olovnog streljiva nezaobilazan korak u razvoju lovstva.

Razlika u cijeni u usporedbi s olovnim streljivom – bezolovno je trenutno za oko trećinu skuplje – teško da može biti odlučujući faktor, pogotovo kad se zna da je cijena municije tek djelić ukupnih troškova. Učinak povlačenja olovne municije, međutim, neprocjenjiv je – očuvano zdravlje ljudi, lovačkih pasa i divljih životinja, kao i okoliš oslobođen od nepotrebne, a otrovne supstance.