PRIČAJMO MALO O MOZGU Kako alpha-theta treningom održati zdravlje pojedinca i obitelji?

Zasigurno ćete se složiti da dobar dio nas zna puno informacija o većini svojih organa - koje pretrage treba raditi, koji lijekovi, operacijske zahvate, u kojeg specijaliste treba ići, metode prevencije ili terapije, i nije nam problem o njima pričati, pokazati nalaze i savjetovati se s bližom okolinom i tražiti mišljenje iz više izvora. Najnormalnije izgovorimo kad imamo upalu pluća, prehladu, frakturu noge, hormonalni disbalans, do detalja svaki svoj simptom možemo reći i drugima.

Međutim, koliko smo skloni pričati o radu vlastitog mozga? Koliko slobodno pričamo o emocijama, potrebama, mislima i vlastitom ponašanju? Bilo bi dobro kad bismo mozak percipirali na isti način, da se brinemo za njega kao za sve druge organe i sustave. 

Pričajmo zato malo o mozgu.

Ljudski mozak je najsloženiji i najimpresivniji organ u tijelu, u kojem se odvijaju najznačajniji procesi. Znati bar osnove funkcioniranja mozga je važno za svakog pojedinca, kako bismo održali njegovo zdravlje ili ga poboljšali. Mozak nam usklađuje i održava funkcije cijelog tijela, poput računala, i na njegovo funkcioniranje možemo utjecati - djelovanjem ili nedjelovanjem. Mozak ima oko 100 milijardi neurona, nekoliko puta više stanica koje ih podržavaju, a svaki neuron je povezan s drugim putem sinapsi. Nastanak sinapsi je uvjetovan pravilnom stimulacijom izvana. Uloga neurona je i proizvodnja električnog signala koji poput munje može stimulirati druge neurone. Tako stimulirani neuroni idu dalje prema drugima s kojima su u vezi i stvaraju mrežu živčanih stanica koja obavlja određenu moždanu funkciju. Tijekom cijelog života prisutna je međusobna 'komunikacija', koja čini osnovu osjeta, kretanja, percepcije i ponašanja. Električna aktivnost mozga (koju bilježi EEG pretraga) očituje se u valovima koji imaju svoju amplitudu, frekvenciju i mjesto nastanka - alpha, theta, delta, beta i gamma. Sinkronizirani rad mozga u svakoj regiji je važan za sve aspekte našeg života. Pravilnom stimulacijom od najranije dobi stvaraju su nove veze i sinapse, a ako izostane podražaj one se gase. Kako smo bili stimulirani u ranom razvoju, takvi smo (uzevši, naravno, u obzir i naše gene) u odrasloj dobi. Veliku ulogu u svemu tome imaju i neurotransmiteri te hormoni. Mozak je jedan poseban svijet koji će se još dugo istraživati. 

Pokušajmo zamisliti da smo se rodili u šumi, s dostupnom hranom i vodom, bez podražaja koje samo ljudsko biće može pružiti. Sigurno možete donekle zamisliti kakvi bismo bili u odrasloj dobi. Imali bismo genetsku predispoziciju za razvoj, ali u šumi nije bilo stimulacije kojom bismo razvili mozak za razvoj 'ljudskih' funkcija. Genetika, iskustva u ranom djetinjstvu, specifičnosti individualnog razvoja, interpersonalni odnosi, san, stres, prehrana, tjelesna aktivnost, tehnologija i još mnogo faktora imaju utjecaj na rad mozga - negativan i pozitivan.

Način rada našeg mozga utječe na naše osjećaje, misli i ponašanje. Ali, vrlo je važno znati da isto vrijedi i obrnuto - naše misli, osjećaji i ponašanje utječu na rad našeg mozga. Zamislite orkestar s 20 različitih instrumenata. Svaki krivi, nesinkronizirani ton pojedinačnog instrumenta utječe na konačnu izvedbu skladbe. Mnogo je različitih nijansi 'krivih' tonova, a time i različitih konačnih izvedbi. Naša 'konačna izvedba' ovisi i o sinkronizaciji brojnih aktivnosti mozga kojih nismo ni svjesni.

Mozak i trauma 

Neka A predstavlja određenu situaciju, B našu percepciju uvjetovanu osobnim iskustvom, a C našu reakciju koja proizlazi iz B. Bilo bi dobro da je što češće iz A ili bar da imamo svijest o tome koji dio nas reagira na događaje i ljude oko nas.

Specifičnosti našeg odrastanja i način povezanosti sa skrbnicima velikim su nas dijelom oblikovali u ono što smo danas. Sigurna povezanost povećava neuronsku integraciju, sposobnost za emocionalnu otpornost, samosvijest i održavanje međusobno korisnih odnosa s drugima. U sigurnoj povezanosti s roditeljima zadovoljene su nam potrebe viđenosti, sigurnosti, zaštićenosti i utješenosti, iz jedne razvojne faze u drugu. To je ono čega, u manjoj ili većoj mjeri, nedostaje u nesigurnoj povezanosti s roditeljima. Ako je bilo prisutno zlostavljanje i zanemarivanje, emocionalna rana je sve veća. Na nenamirene primarne potrebe, karakteristične za određenu razvojnu fazu, djetetov sustav razvija mehanizme obrane s ciljem prilagodbe, kako bi dijete preživjelo i zaboravilo. U odrasloj dobi ostaju nam negativna uvjerenja prema sebi i svijetu, a u odnosima očekujemo da će nam drugi namiriti te potrebe. Najčešće očekivanje i potraživanje od drugih ostane neispunjeno, jer zapravo niti ne znamo što tražimo, pa opet biramo slične izbore, slične odnose, slične situacije, slične emocionalne reakcije. Ovisno u kojoj razvojnoj fazi smo zapeli, u odrasloj dobi fiksacija na to doba se manifestira u svakodnevnom životu. I tako u krug, dok god se ne 'vratimo' tamo gdje je sve započelo, izaberemo novi put u kojem preuzimamo odgovornost za vlastiti život i skidamo sloj po sloj tereta koji nam je nametnut i saznamo tko smo. 

Traumatsko iskustvo u dječjoj dobi nepovoljno djeluje na razvoj mozga i autonomni živčani sustav. Razvojne traume su stanja koja su nastala kroz ponavljanje nepovoljnih socijalnih interakcija sa skrbnicima, a šok traume su pojedinačni i intenzivni negativni događaji. Traumatska iskustva dovode do  poteškoće regulacije emocija, destruktivno ponašanje prema sebi i/ili drugima, negativna uvjerenja, lošu sliku o sebi i/ili drugima, poteškoće psihosocijalnog ponašanja, poteškoće učenja i pamćenja, iritabilnost, hiperaktivnost, hiperpobuđenost, disocijacije, somatizacije... Možda su mnogima od nas roditelji krivi za neka nepoželjna stanja i iskustva, ali sada kad smo odrasli, sami smo odgovorni za sebe i svoju (maloljetnu) djecu. 

Dobra vijest je da mozak ima svojstvo neuroplastičnosti te se u odrasloj dobi, učenjem i vježbanjem novog iskustva, stvaraju novi putevi i sinapse. Svaki mozak može biti bolji, s poteškoćama ili bez poteškoća.

Alpha-theta stanje 

Nakon godina rada koje sam provela na dječjoj i adolescentnoj psihijatriji kao glavna sestra, te s obzirom na dodatne edukacije i usavršavanja, odlučila sam se na samostalan rad. Godinama sam radila neurofeedback treninge, uglavnom s djecom i odraslima s većim poteškoćama. Ono što sada radim i želim vama približiti je činjenica da od ove metode imaju koristi djeca i ljudi bez velikih poteškoća. Tako da sada radim i sa sportašima treninge vrhunske izvedbe i nešto manje poznato kod nas, alpha-theta treninge. Fokus mi je na prevenciji i održavanju zdravlja pojedinca i obitelji. 

Svaki psihički podražaj ima određene korelacije s promjenama u radu moždanih valova, a cilj personaliziranih NFB treninga je sinkronizacija tih valova putem operantnog učenja. Jer nesinkronizirani rad dovodi do lošeg funkcioniranja. Postoje brojna znanstvena istraživanja koja potvrđuju učinkovitost i sigurnost ove metode. Može se dogoditi da neće djelovati na pojedinca, da očekivanja nisu u skladu s realnim učinkom ili da osoba koja vam radi treninge nije dovoljno stručna. Potpuno je isto s bilo kojim lijekom, tehnikom ili stručnjakom iz bilo kojeg područja, ali tako se ne mjeri učinkovitost. 

Alpha - theta treninzima se putem uređaja klijent dovodi u meditativno stanje, u kojem su dominantni alpha i theta moždani valovi. To su moždani valovi koji su nam prirodno prisutni tijekom usnivanja, buđenja i sna. U odrasloj dobi u budnom stanju imamo puno beta aktivnosti, što nam pomaže da ostanemo usredotočeni na svakodnevne zadatke. Ovim treningom se inhibira beta, te preko alpha valova ulazi u stanje thete, s ciljem ulaska u nesvjesne dijelove. Uključen je i biofeedback uređaj na prstu koji mjeri fiziološke parametre stresa. To je proces kojim svatko svojim tempom radi na uvidima, razumijevanju i korekciji sadašnjeg ponašanja, kako se više ne bi temeljilo na traumama iz djetinjstva. Istraživanja su dokazala utjecaj emocionalnog iscjeljivanja na fizičke i psihološke simptome, a i moćni učinak alpha - theta stanja u svrhu iscjeljenja starih emocionalnih povreda. Mjesto gdje se opustimo fizički i mentalno, promatramo sami sebe i dolazimo do odgovora koji su u svakome od nas. Ljudi često imaju predrasude i negativna uvjerenja o meditaciji, pa je poželjno da sami istražite cijelu 'priču' te tako spoznate činjenicu kako je meditacija vezana za rad mozga, a ne za religiju ili nešto treće. 

Nepotrebno je naglašavati u kakvom svijetu živimo. Stres, strah, nervoza, razdražljivost, ljutnja i neizvjesnost postali su nam normalna stanja. Ali ne mora tako biti, sve se može popraviti. Samo trebamo naučiti kako prepoznati na što možemo utjecati, a na što ne možemo. Jedino sebe možemo promijeniti. Zato vas, kao bivša psihijatrijska sestra, pozivam da krenete prema promjeni, svatko svojim tempom. Imate odlične knjige, metode, aparate, radionice, psihijatre, psihologe, psihoterapeute, svećenike i mudre ljude oko vas koji vas mogu podržavati na vašem putu. Putu na kojem ćete se brinuti za svoj mozak, svoje misli, potrebe, osjećaje i ponašanje. Putu na kojem smo svjesni načina vlastitog funkcioniranja, na kojem preuzimamo odgovornost za sebe i svoju djecu. Taj dugi put je prepun prepreka i izazova, ali to je jedini način kako bi postali bolji prema sebi i drugima.