PSIHOLOGINJA RAZBIJA MITOVE: Plač je OK, a s mamom i tatom u krevetu nije?

Mnoge se žene u prvim iscrpljujućim mjesecima majčinstva znaju našaliti s poznatom izrekom, pa reći 'ne želim spavati kao beba, već kao tata'. A kod nekih takve želje potraju i dulje, jer su im djeca od rođenja 'loši spavači'. Ili pak iz beba koje su mirno spavale da se nije ni znalo za njih odjednom pretvore u drečave budilice u svako doba dana, a pogotovo noći. 

Prema raznim istraživanjima, upravo je pitanje dječjeg spavanja i nedostatak rutine jedan od glavnih faktora koji roditeljima uzrokuje najviše stresa. Samo u prvoj godini novi roditelji gube čak 970 sati sna, što je ukupno 40 dana, pri čemu žene prolaze gore od očeva - svake noći spavaju oko 23 minute manje.

Mnogi tada po prvi put shvaćaju istinsku važnost dovoljne količine sna, s nostalgijom se prisjećajući duljih spavanja vikendom ili bančenja do ranih jutarnjih sati, koje bi iz nove perspektive rado zamijenili samo za 2-4-6 sati sna u komadu. No, voljena beba je tu, a neke žrtve se ipak zbog toga moraju podnijeti, zar ne?

Ipak, pristup dječjem spavanju nije isti kod svih, pa će neki hvaliti tradicionalne pristupe i savjete mama ili pak baka, neki će se voditi 'trendovima' puštanja bebi da određuje kad će i kako spavati, dok će treći manevrirati između svih opcija, makar to i podrazumijevalo vožnju autom u gluho doba noći samo kako bi se dijete uspavalo.

Moramo li kao roditelji biti tako nenaspavani i umorni? Možemo li svojim krivim pristupom spavanju djeteta narušiti njegov san u budućnosti/kroz život? Trebali li pribjeći metodama samostalnog uspavljivanja djece, i kad one uključuju plač i dozivanje? Je li bolje odustati od dojenja jer to dugoročno uzrokuje više buđenja i je li za dječji razvoj bolje da ono spava samo ili s roditeljima? 

Marina Ecimović je psihologinja, psihoterapeutkinja i prvostupnica pedagogije. U svom radu specijalizirala se za temu dječjeg spavanja i sve nedoumice povezane s njime te u svojoj svakodnevnoj praksi pomaže roditeljima. Ističe kako problem često nastaje zbog pogrešnih pretpostavki koje ljudi imaju o dječjem spavanju, pišu 24 sata.

Što je uopće normalan san za bebe i djecu te koliko se stvarnost razlikuje od onog što ljudi očekuju?

- U knjigama, posebice onima koje promoviraju trening spavanja kod beba, jako često su nametnuti određeni vrlo striktni rasporedi spavanja te posebice količina spavanja s obzirom na dob. Takve informacije nameću roditeljima osjećaj krivnje ako se njihovo dijete ne uklapa u određene okvire (a često se ne uklapa). Kada uzmete primjerice dvije različite bebe od 8 mjeseci, jedna će spavati možda 11 sati sveukupno u 24 sata, a druga možda čak 17 sati. Obje će zapravo vjerojatno biti u okvirima normalnoga. 

Individualne potrebe za snom su specifične i različite. To uvijek treba imati na umu kad se tiče dječjeg spavanja - ističe Marina, majka i supruga koja trenutno pohađa kanadsku edukaciju nakon koje će steći titulu Baby-Led Sleep and Well-Being Specialist.

Ovom se tematikom odlučila baviti nakon rođenja svog prvog sina.

- Vrhunac je bio kada se moj sin s oko 4 mjeseca budio noću barem 10 puta, a dnevno spavanje je bilo bez ikakvog reda i prekratko je trajalo. S obzirom na to da nisam hvatala više od jednog sata sna u komadu, pretvorila sam se u suprugu i majku kakva nisam željela biti. Znala sam da mora postojati neko rješenje koje ne uključuje prestanak dojenja- ističe Marina, koja je danas majka dvoje djece te vlasnica obrta za savjetovanje i edukaciju 'Svijet snova'.

Društvo nam je nametnulo velika očekivanja kad se tiče spavanja beba i djece. Općenito je prisutno previše natjecanja među roditeljima - čije dijete je prvo prespavalo noć, koliko dugo čije dijete spava, na koji način usne, gdje spava...

-Usmjeravamo se previše na drugu djecu umjesto da se usmjerimo na svoje dijete i gledamo ga onakvo kakvo jest – autentično, posebno i svoje. Normalno je da beba zaspi dojenjem ili nošenjem. Normalno je i da dijete starije od godine dana zaspi dojenjem ili nošenjem ako je to roditeljima ok i ne remeti njihovo svakodnevno funkcioniranje. Biološki je normalno da se beba od nekoliko mjeseci budi noću. Normalno je i da se dijete starije od godine dana budi po noći ako primjerice i dalje doji noću te nema određenih neotkrivenih zdravstvenih tegoba. Dijete zapravo ne mora znati samostalno zaspati s x mjeseci - objašnjava Marina, naglašavajući kako je teško povući strogu granicu oko toga što je zapravo normalno kada se tiče spavanja djece. Ipak, postoje neke situacije koje nisu sasvim normalne i koje upućuju da bi bilo dobro napraviti procjenu djeteta.

Koliko ponašanje roditelja uopće utječe na spavanje beba/toddlera? Imaju li smireni i organizirani roditelji uvijek dobrog spavača?

'Roditelji će prirodno uspoređivati svoje dijete sa drugom djecom, ali idealno bi bilo gledati svoje dijete onakvo kakvo je, posebno i jedinstveno, a ne u odnosu s drugom djecom. Onda bismo manje karakterizirali djecu kao 'dobri' ili 'loši' spavači. Nekom roditelju će neko dijete biti 'dobar spavač', dok će dijete s tim istim navikama spavanja nekom drugom roditelju biti opisano kao sasvim suprotno. Termin 'dobar spavač' je vrlo subjektivan pojam', smatra Marina.

- Djeca se rode sa svojom biološkom komponentom koja je ponekada teško promjenjiva. Primjerice neka djeca su osjetljivija na podražaje pa ih svaki zvuk budi, dok neka mogu i potres prespavati. To ne možemo previše mijenjati. Postoje također neke biološke odrednice koje prođu nedetektirane od strane zdravstvenih djelatnika, a mogu utjecati nepovoljno na spavanje (kratka podjezična resica, uvećan treći krajnik, apneja, niska razina feritina...). 

Kada stavimo po strani biološku komponentu djeteta i usmjerimo se na emocionalnu, onda možemo govoriti da je ponašanje roditelja povezano s djetetovim spavanjem. Drugim riječima, neke stvari su biološki urođene kod djeteta, a neke komponente zaista ovise o roditeljima. Djeca u prvim godinama nemaju sposobnost samoregulacije i oslanjaju se na naše emocije.  Ako mi nismo u ravnoteži (umorni smo, razdražljivi, emocionalno se ne osjećamo u ravnoteži), onda će naša djeca reflektirati naše vlastito stanje kroz svoje ponašanje - ističe ona.

Što se direktne povezanosti ponašanja roditelja i djetetova spavanja tiče, kaže kako se tu može (ali i ne mora) raditi o konkretnim navikama spavanja koje dijete ima, a koje mogu utjecati na kvalitetu spavanja. Uzmimo za primjer roditelja koji uspavljuje svoje dijete nošenjem. Ne radi to zato što se jedno jutro roditelj probudio i odlučio tako uspavljivati svoje dijete nego vjerojatno zato što dijete nije htjelo/moglo zaspati na druge načine. I to je sasvim shvatljivo. Važno je odgovarati na djetetove potrebe. Kako vrijeme odmiče, a ništa se ne mijenja, dijete se nastavi uspavljivati na taj način i takva navika ostane. Dakle svako ponašanje djeteta treba gledati u odnosu na roditelja. 

Koje su najčešće poteškoće i problemi sa spavanjem, što roditelje najčešće muči?

- Najčešće mi se roditelji javljaju zbog čestih noćnih buđenja. Zatim tu je pitanje dugotrajnog uspavljivanja djeteta, nepredvidiv dnevni ritam spavanja, dugotrajna budnost usred noći, prerano jutarnje buđenje te općenito kronična neispavanost i nervoza roditelja - kaže Marina koja je u svojoj dosadašnjoj praksi radila s oko 150 obitelji. 

Svi smo različiti, pa tako i naši stavovi oko toga kad je vrijeme za potražiti pomoć.

- Mislim da je vrijeme za potražiti pomoć onda kada roditelj osjeti da je došlo vrijeme za to i ne može više normalno funkcionirati - ističe Marina, objašnjavajući da će sličnu situaciju jedna obitelj vidjeti kao problem, a druga kao najnormalnije stanje. Nekada je pomoć i kada ti netko stručniji kaže da je nešto razvojno normalno, a ti, iako to osjećaš, odbijaš vjerovati jer su te društvo uvjerilo u suprotno. 

Nekakvi razlozi za koje ona navodi da bi zaista bilo dobro potražiti pomoć su kad:

- dijete spava otvorenih usta

- hrkanje

- motorički nemirno spavanje

- dijete koje je starije od oko godinu dana i ne može spojiti duže od 2 sata spavanja noću u komadu

- noćno buđenje svakih 15 minuta

- učestala stanja budnosti usred noći

- uspavljivanje koje traje preko sat i pol do dva vremena (ne odnosi se na toddlere jer kod njih je to čest slučaj).

Kvari li dojenje kod djece noćni san?

Dojena djeca spavaju drugačije od djece koja su hranjena adaptiranim mlijekom. Djeca hranjena adaptiranim mlijekom su hranjena na raspored i bočica im služi uglavnom za hranu (ponekad i za uspavljivanje). Dojenje s druge strane je puno više od samog hranjenja. Podoj služi često za uspavljivanje, za umirenje, kao analgetik (za rast zubića), za kontakt, bliskost i maženje, kao utjeha, a ponekad i kao duda.

- Dojena djeca obično nisu dojena na raspored. Zato je noću za očekivati prilikom svakog buđenja (bilo to buđenje zbog gladi, žeđi, rasta zubića, prehlade, potrebe za kontaktom i još jako puno razloga zašto se djeca bude) da će podoj umiriti dijete. Očekivano je također da će biti više takvih buđenja, pogotovo ako se dijete uspavljuje isključivo dojenjem - objašnjava Marina.

Zaključno, prema njoj dojenje ne smanjuje buđenja niti popravlja rutinu spavanja. Zapravo se dojena djeca više bude noću baš zato što im je dojenje puno više od samog hranjenja i zato što im je to često jedini način uspavljivanja. To ne znači da je uspavljivanje dojenjem loše samo po sebi, dapače, nego je činjenica da takva djeca spavaju znatno drugačije od djece koja nisu dojena i ne zaspu na takav način.

Je li bolje da spavaju sami ili s roditeljima?

- Činjenica da možemo birati gdje će dijete spavati govori da smo u bogatoj civilizaciji jer mnoge kulture svijeta nemaju mogućnost biranja mjesta spavanja djeteta - kaže Marina i ističe da bi to trebala biti osobna odluka svakog roditelja koji bi trebao raditi ono s čim se osjeća najbolje i najugodnije. 

Odličan je kompromis da krevetić bude priljubljen uz bračni krevet. Ukoliko se prakticira zajedničko spavanje u istom krevetu s bebom, važno je slijediti sigurnosne smjernice. Glavni benefit zajedničkog spavanja za roditelje je više sna, posebno za majku koja doji noću.

- Uzmimo za primjer bebu od 6 mjeseci koja se budi nekoliko puta noću za podoj. Mami takvog djeteta je puno lakše (i prirodnije) da beba spava s njom u krevetu jer će na taj način i ona imati manje prekinut san nego kad bi ta ista beba spavala u krevetiću te bi se mama morala ustajati noću da ju podoji, čekati da podoj završi te potom ju vratiti u krevet - ističe, navodeći i druge koristi zajedničkog spavanja poput jačanje privrženosti između roditelja i djeteta (posebice ako su odvojeni preko dana), veće razine mlijeka kod majke, brže gubljenje težine nakon poroda, manje razine stresa za majku (jer brže može reagirati kada je djetetu nešto potrebno) - kaže Marina koja vjeruje da je to biologija savršeno osmislila umjesto nas.

Njena osobna preporuka je da beba barem godinu dana spavati u sobi zajedno s roditeljima, bilo to u zajedničkom krevetu ili u krevetiću pored bračnog kreveta, a nakon toga je nešto što je stvar osobnog izbora.

Cry out metoda - brutalnost ili nešto što je potrebno?

- Znam da ima i dalje roditelja koji prakticiraju metode isplakivanja i ne krivim ih, ali osobno to nikada ne bih sugerirala. Nisam nikako pobornik metoda isplakivanja djece. Zalažem se za pristup koji podržava razvoj sigurne privrženosti majke i djeteta, a koji ne uključuje nikakve separacijske tehnike gdje se dijete ostavi samo u sobi 'kako bi naučilo spavati' - ističe Marina. 

'Pitanje je radimo li nešto iz neznanja ili iz nemoći. Da, dijete može promijeniti način uspavljivanja onda kada je roditelj na izmaku snaga i nema ništa loše u tome, ali ogromna je razlika odvija li se ta promjena dok je roditelj direktno pored djeteta i pomaže mu da se nosi s emocijama koje iz toga nastanu ili ostavi dijete te ode u drugu prostoriju. Ili ga čak ne dira niti gleda u oči (što također neke metode nalažu). Djeca imaju pravo na emocije, trebaju ih izraziti, bile one pozitivne ili negativne, ali trebaju imati pri tom podršku od strane odraslih', objašnjava.

Vjerovanje da se dijete može samo smiriti je zapravo mit. Bebe nemaju sposobnost da se same smire jer nemaju mogućnost samoregulacije svojih emocija. Kada uđu u stanje većeg stresa, troše enormne količine energije. Trebaju našu pomoć i kontakt kako bi se smirili. Kada to izostane, oni ne prestanu plakati jer su se smirili, nego zato što su se fizički iscrpili plakanjem te posljedično zaspu od umora, objašnjava Marina koja kaže da roditelji često pribjegavaju ovakvim metodama kad su na rubu iscrpljenosti.

- Ne bismo trebali raditi ništa što se protivi našem instinktu. Nekada je dovoljno promotriti stvar iz drugačije perspektive. Kako bismo se mi odrasli osjećali kada bi nas partner samo ostavio dok glasno plačemo i izašao iz sobe u odnosu na to da ostane u tom trenutku pored nas, tješi nas i sasluša dok prolazimo kroz emocije - kaže Marina.

Kad uopće početi uvoditi rutinu u dječje spavanje?

U prvim mjesecima nema puno smisla uvoditi večernju rutinu pred spavanje jer se tada još uspostavlja cirkadijalni ritam bebe, odnosno maleno tijelo se uči razlikovanju dana od noći. Oko četvrtog mjeseca se može početi uvoditi večernja rutina pred spavanje. 

- Rutina nekim roditeljima odgovara zbog njihova stila života i oni će ju vjerojatno uvesti skoro od samih početaka. Dok neki neće skoro nikako jer se to ne uklapa u njihov stil. I to je također u redu - objašnjava Marina, koja ističe da se centar u mozgu koji regulira trajanje spavanja razvija oko petog, šestog mjeseca bebina života. Tek tada je za očekivati određeni ritam dnevnih spavanja i odlaska na večernje spavanje. 

- Gledanje ekrana se ne preporučuje odvojiti minimalno 2 sata od spavanja. Plavi spektar svjetla iz ekrana ometa proizvodnju melatonina - hormona spavanja. Odlazak u trgovačke centre netom prije spavanja također nije preporučljiv, posebno za djecu koja su osjetljivija na podražaje - upozorava Marina.

S druge strane, preporučuje što više vremena provoditi vani u slobodnoj igri, čitanje slikovnica prije spavanja i općenito stvoriti ugodnu i mirnu atmosferu prije spavanja, provođenja kvalitetnog vremena s djetetom bez ometača (mobitela)...

- Gledanje ekrana, dječje spavanje i ponašanje su itekako povezani. Zapravo puno više nego što većina nas misli. Digitalizacija je uzela previše maha i svakim danom je sve zastupljenija. Ne možemo se vratiti u kameno doba, ali moramo biti oprezni. Mi roditelji prvi provodimo previše vremena za ekranima. Djeci je namijenjeno da provode vrijeme vani u slobodnoj igri, gdje su im sva osjetila uključena. Nije im prirodno da nepomično sjede i vizualno upijaju podražaje iz ekrana. Mozak sve te podražaje negdje mora pohraniti i procesuirati. To se obično događa tijekom spavanja djeteta - kaže Marina o jednom od glavnih problema današnjeg odgoja. 

Objašnjava da su s biološkog i socijalnog aspekta, prve 3 godine posebno osjetljive na gledanje ekrana zbog intenzivnog razvoja dječjeg mozga. Bebin mozak je po rođenju na tek oko 25 posto veličine mozga odraslog čovjeka, a do treće godine je on na oko 75 posto veličine odrasle osobe.

Dakle u prve 3 godine dječji mozak raste jako velikom brzinom. Tada je za razvoj tog najznačajnijeg ljudskog organa najvažnija socijalna interakcija s bliskim ljudima. Prilikom socijalne interakcije mozak se razvija na ispravan način i stvaraju se nove sinapse u mozgu. Što su djeca manja, to im više treba neposredne komunikacije s drugima, najpoželjnije s roditeljima. Kada dijete gleda previše ekrana, stvara povezanost s neprirodnim objektima – ekranima, umjesto s bliskim odraslim osobama. 

Zašto se javljaju noćne more i kako pomoći djetetu i sebi?

- Noćne more su normalne i uobičajene u dječjem uzrastu. Nažalost ne možemo spriječiti njihovo pojavljivanje. Možemo samo s obzirom na to što su sanjali pripaziti kako provode budno vrijeme. Primjerice ako se u noćnim morama pojavljuje neki lik iz crtića, onda je svakako poželjno ukinuti taj crtić - navodi.

Djeci je ponekad teško razdvojiti snove od realnosti pa im se snovi mogu činiti poprilično realnima. Naš zadatak je da naravno umirimo dijete kada se probudi nakon što je ružno sanjalo i pružimo mu utjehu. 

'Ako dijete ima stalno prisutne noćne more, prije spavanja se može dogovoriti s njim određena strategija nošenja s neugodnim snovima koja bi mogla pomoći (primjerice stavljanje u sobu tzv. hvatača loših snova, osmisliti zajedno s djetetom sprej protiv noćnih mora kojim se može posprejati soba prije spavanja i sl.)', predlaže Marina.

Zašto se čini kako puno više djece danas ima problema sa spavanjem (a posljedično i roditelji) nego što je to bilo u prethodnim generacijama?

- Zato što se puno toga promijenilo u međuvremenu. Stil roditeljstva se iznimno promijenio unazad nekoliko desetljeća. Današnji roditelji (generacija 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća) su odgajani tako da se često nije odgovaralo na njihove potrebe. Dojenje je bilo uglavnom u svrhu hranjenja i to po principu hranjenja po rasporedu, a ne na zahtjev. Općenito se dojenje prakticiralo vrlo kratko, a znamo da se dojena djeca noću uglavnom češće bude - smatra Marina.

Osim toga, bilo je najnormalnije da dijete spava samo u svom krevetiću, zaspe samostalno, a to se uglavnom postizalo uz pomoć metoda isplakivanja jer se nije znalo za drugačije. Tada je bilo vrlo uobičajeno da beba već s oko 2 mjeseca prespava noć u komadu. To ne znači da bi tako trebalo biti (i danas). Također su prije djeca provodila puno više vremena vani i bili su fizički puno aktivniji tako da su im senzoričke potrebe bile uglavnom zadovoljene. Pred ekranima su bili samo da bi pogledali kratki crtić prije dnevnika, nakon što su proveli većinu dana vani. Znamo da je danas zapravo obrnuto - ističe ona.

Da se djecu pita, oni nikada ne bi spavali. Zato je važno da roditelji prepoznaju treba li dijete i dalje spavati danju ili sasvim uredno izdrži cijeli dan bez dnevnog spavanja. Djeca od 3 do 5 godina spavaju sveukupno od 10 do 13 sati tijekom 24 sata. To su prosjeci. Uvijek postoje djeca koja se ne uklapaju u ove okvire i to je sasvim u redu ako normalno funkcioniraju preko dana - važno je da se dobije potrebna količina sna tijekom 24 sata.

Većina djece treba dnevno spavanje barem dok ne napune tri godine. Više od toga je poželjno, ali neka djeca jednostavno trebaju manje sna pa ranije prestaju spavati danju.

Prema Marini, postoje jasni znakovi da djetetu ne treba više dnevnog spavanja:

- Ide u vrtić i tamo također ne spava.

- Ne može zaspati danju ni nakon sat vremena ležanja u krevetu i to traje barem otprilike dva tjedna zaredom, skoro svaki dan.

- Nije umorno popodne/predvečer onih dana kada ne spava danju.

- Kada danju spava, navečer zaspe jako teško i/ili jako kasno (iza 22 sata).

'Tijekom procesa prestanka dnevnih spavanja, ako je ponekad preskočeno dnevno spavanje, onda je važno da se navečer ide spavati onoliko sati ranije koliko inače spava danju. Uzmimo za primjer dijete koje danju spava 2 sata, a navečer zaspi oko 22 sata. Kada to dijete „preskoči“ dnevno spavanje, onda bi bilo dobro da navečer zaspi oko 20 sati, kako bi nadoknadilo manjak sna od toga dana. Ujutro se potom uglavnom probude u svoje uobičajeno vrijeme', dodaje.