'Ave, Cezare!' je film nedostojan reputacije braće Coen
U svom filmu Piše: Miro Nikolić

'Ave, Cezare!' je film nedostojan reputacije braće Coen

Najnovije ostvarenje mogli bi zavoljeti jedino zagriženi fanovi, budući da ne nudi gotovo ništa osim fine evokacije vremena i miljea i pokoje zgodne metafilmske dosjetke

Braća Joel i Ethan Coen sredinom su osamdesetih godina prošlog stoljeća, zajedno s Jimom Jarmuschom, slovili za perjanice američke nezavisne kinematografije. Potpisavši čitav niz impresivnih naslova u žanrovskom rasponu od noira ('Krvavo jednostavno', 'Fargo', 'Čovjek kojeg nije bilo') i gangsterskog filma ('Millerovo raskrižje') do komedije ('Arizona Junior', 'Mr. Hula Hoop', 'Veliki Lebowski'), Coenovi su sve do početka novog tisućljeća figurirali kao pametni i maštoviti postmodernisti čiji je autorski svijet sačinjen od sarkastičnog poigravanja sa žanrovskim postulatima, bezrezervne ironije, apsurdističkog humora, stilskih ekshibicija, odnosno  neupitne pop-kulturalne osviještenosti te zaljubljeničkih filmofilskih posveta celuloidnoj tradiciji.

Varirajući u kakvoći, filmovi koji su uslijedili i svjetonazorno i stilski ostaju nepogrešivo prepoznatljivi, premda se Coenovi u toj fazi počinju doimati pomalo potrošenima. Iako se i nekima od njihovih najuspjelijih filmova moglo prigovoriti zbog neuživljenosti u vlastite protagoniste, ali i radi odsustva slojevitije psihološke karakterizacije likova, kao i životne autentičnosti, uradci poput 'Gangsterske petorke', 'Razvedi me, zavedi me', 'Spaliti nakon čitanja' ili 'Čovjeka zvanog hrabrost' raskrinkali su ih i kao autore kojima je, u svakom slučaju, počelo faliti inspiracije i inventivnosti s početka karijere.

Premijerno prikazano na ovogodišnjem Berlinskom festivalu, najnovije ostvarenje braće Coen priča je o glavnom operativcu velikog holivudskog studija s početka pedesetih Eddieju Mannixu kojem jednog dana nestaje najveća zvijezda Baird Whitlock, a otmičari, inače pripadnici holivudske komunističke ćelije, traže otkupninu kako bi mogli promijeniti ideološke postavke unutar filmske industrije. To nije kraj njegovim problemima; Coenovi će u svoj eklektični vrtuljak ubaciti jednu preljubničku i jednu homoseksualnu aferu, ruske podmornice, novinarke  blizanke, brodvejski mjuzikl i još svašta. 

Premda im ni zadnji filmovi - izuzev 'Nema zemlje za starce' - nisu bili za dugo pamćenje, 'Ave, Cezare!' mogli bi, međutim, zavoljeti jedino zagriženi fanovi, budući da ne nudi gotovo ništa osim uvjerljive rekonstrukcije, odnosno fine evokacije vremena i miljea i pokoje zgodne metafilmske dosjetke.

Coenovi oduvijek pribjegavaju fabularnim petljancijama s nekoliko podzapleta i prepuštanju metatekstualnim ludostima, no u 'Ave, Cezare!' takav im se pristup obio o glavu - filmu jednostavno fali jasniji dramaturški fokus, stoga već oko polovice počinje pucati po šavovima. Nasumično nizanje scena nijednom se ne sklapa u koherentnu i uravnoteženu dramaturšku cjelinu, dok dvosmisleni dijalozi povremeno djeluju isforsirano. Istodobno, samo će najupućeniji uspjeti detektirati sve reference i aluzije kojima Coenovi natapaju film, što, recimo, nije bio slučaj s njihovim 'Bartonom Finkom' iz 1991. u kojem se kudikamo uspješnije bave zlatnim dobom holivudskog studijskog sustava.

'Hail, Caesar!' nije, doduše, zakinut za coenovsku igralačku komponentu, ali filmu nesumnjivo nedostaje nesputane razigranosti njihovih ranijih djela. Ipak, 'Ave, Cezare!' će izmamiti pokoji smiješak, uživati se donekle može i u retro štihu te solidnim glumačkim izvedbama Josha Brolina, Aldena Ehrenreicha ili Georgea Clooneyja, ali, u konačnici, posrijedi je film vrlo ograničenih dometa i, kao takav, nedostojan reputacije braće Coen. 

Vaša reakcija na temu
Aloooo article_emotions(10706, "");
Pregledaj komentare