'Fury Road' Georgea Millera: Dobri stari Mad Max pojačan snažnim ženskim likovima

Četvrti nastavak jednog od nekoć najpopularnijih akcijskih serijala dočekan je nedavno na filmskom festivalu u Cannesu s neskrivenim laudama. Ukusu inače nepredvidive i zahtjevne canneske publike ovoga se puta zaista ne može prigovoriti  - u usporedbi s najvećim dijelom hollywoodskih visokobudžetnih akcića, 'Mad Max: Fury Road'  izgleda kao da je stigao iz druge galaksije. Bez ikakve sumnje, najzaslužniji za takav uspjeh je George Miller, australski redatelj kojeg je proslavio upravo prvi dio franšize .

Premda mu je karijera satkana od niza pamtljivih ostvarenja kao što su najintrigantnija epizoda 'Zone sumraka', podcijenjeni nastavak 'Praščića Babea' ili šarmantne 'Vještice iz Eastwicka', Miller je već desetljećima najpoznatiji po 'Pobješnjelom Maxu', trilogiji koja je i na području bivše države uživala ultimativni kultni status. Sagu o šutljivom prometnom policajcu Maxu Rockatanskom - u tumačenju Mela Gibsona - kojem u prvom dijelu motociklistička banda ubija sina i ženu, zavoljela je ponajprije muška adolescentska publika, ali Millerovi su filmovi ipak odskakali kakvoćom od ostalih pubertetski obožavanih naslova prve polovice osamdesetih poput, primjerice, 'Ramba'.

Katalog filmaša na koje je utjecao prvi 'Pobješnjeli Max', snimljen još davne 1979., a posebno njegov nastavak iz 1981. koji je u našim kinima igrao pod nazivom 'Drumski ratnik', uistinu je pozamašan. Bez Millerovih vještih stilskih i kompozicijskih trikova, zapanjujuće montaže i dinamične, gotovo furiozne kamere najvjerojatnije nikad ne bi nastali rani filmovi Roberta Rodrigueza, odnosno Carpenterov 'Bijeg iz New Yorka', dok vizualni identitet suvremenog podžanra postapokaliptičnog filma Hollywood najviše duguje upravo 'Pobješnjelom Maxu'.

Treći nastavak 'Mad Max: Beyond Thunderdome', kojeg Miller potpisuje zajedno s imenjakom OgilvIeom, smatra se podbačajem u financijskom i kreativnom smislu nakon kojeg se redatelj punih 30 godina okanio visokooktanske pucačine. Nakon odgledanog najnovijeg izdanja 'Pobješnjelog Maxa' dojam je kako George Miller zapravo nigdje nije ni otišao, dapače, kako može posramiti vjerojatno sve mlađe i razvikanije kolege. 

'Pobješnjeli Max: Divlja cesta' koncepcijski se previše ne razlikuje od svojih prethodnika, osim po pametnoj Millerovoj dosjetci da u film po prvi put ubaci snažne ženske likove, od kojih najvažniji utjelovljuje Charlize Theron. Na mjestu Mela Gibsona nalazi se Tom Hardy, a sve ostalo je prilično logičan slijed franšize o Maxu Rockatanskom koji prati određenu unutarnju logiku serijala s odmakom od tri desetljeća.  Četvrtom bi nastavku, naime, baš kao i prošlima, čistunci mogli zamjeriti dramaturšku nerazrađenost, nedostatno profilirane likove i šupljikavost priče, možda i eksploatacijsko nasilje, ali za film koji u svoja dva sata nijednom ne gubi na žestini takvi su prigovori mrvicu pretjerani. 

Osim što je za današnje standarde akcijskog filma neviđeno elokventan u režijskom smislu, George Miller prilično je samonikla pojava i u sveprisutnom svijetu CGI-ja, stoga snimanje ovako zahtjevnog  filma bez pretjeranog upliva kompjuterske animacije svakako zaslužuje divljenje.

Besprijekorno podmazana kinetička režija, dakle, ipak je najbolji sastojak novog 'Mad Maxa', zbog čega od svih većih suvremenih serijala - uključujući tu i 'Umri muški', i 'Terminatora', pa čak i 'Aliena' -  jedino još ovaj ima smisla.