'Jackie' je samo prividno biografska drama o ženi koja je obilježila popularnu kulturu i modni stil svoga vremena
U svom filmu Piše: Miro Nikolić

'Jackie' je samo prividno biografska drama o ženi koja je obilježila popularnu kulturu i modni stil svoga vremena

Pablo Larrain se ovoga puta ne razračunava s poviješću već nastoji pružiti vjerodostojan pogled u svijet samosvjesne žene s integritetom

Osim što će ostati upamćena kao vjerojatno najpoznatija prva dama Amerike, Jacqueline Bouvier Kennedy slovila je i za jednu od najvećih modnih ikona i fenomena ženske pop-kulture 20. stoljeća. Još i prije negoli će joj suprug, američki predsjednik John F. Kennedy, 22. studenog 1963. biti ubijen u atentatu u Dallasu, Jackie, kako su joj od milja tepali, bila je uzor svim šiparicama, kućanicama i trendesettericama diljem kugle zemaljske. Stvorivši mit o Jackie kao savršenoj supruzi, majci i kućanici, onodobni američki mediji neumorno su pratili svaki njezin korak dok su trač-rubrike objavljivale čitave tekstove o tome gdje kupuje svečane haljine za glamurozne domjenke u Bijeloj kući, koje je zidne tapete izabrala i kakva jela voli spremati svojem suprugu. Jackie je, ukratko, bila lutka s naslovne strane, nešto što će s ove strane bare kasnije postati i Lady Di. Kao i svaki mit, i onaj o Jackie bio je fabriciran do te mjere da je u jednom trenutku prva američka dama bila popularnija od samog predsjednika SAD-a.

Istaknuti čileanski redatelj Pablo Larrain u svojem se prvom filmu na engleskom jeziku prihvatio upravo priče o karizmatičnoj Jackie, što bolje poznavatelje njegovog dosadašnjeg rada uopće ne bi trebalo čuditi. Larrain je, naime, u latinoameričkom dijelu filmografije koji do danas broji šest dugometražnih igranih naslova već pokazao interes za raskrinkavanjem pozadine blještavog političkog establišmenta. Čak i u filmovima u kojima politički aspekt nije bio primaran kao što je, primjerice, 'Klub' gdje se bavio problematikom pedofilskih i homoseksualnih afera među katoličkim svećenstvom ili 'Neruda' o glasovitom istoimenom pjesniku, Larrain je uvijek snimao jednu te istu priču: onu antirežimsku, socijalno angažiranu i zapravo duboko političku.

Stoga je, nakon bezbroj televizijskih serijala i tipičnih hollywoodskih biopica natopljenih patetikom i pretjeranom sentimentalnošću, u najmanju ruku zanimljivo vidjeti kako se prema bitnom dijelu novije američke povijesti odnosi Čileanac kojem nije strano beskompromisno poigravanje društvenim konvencijama.

Larrainova 'Jackie', dakako, samo je prividno biografska drama o ženi koja je obilježila popularnu kulturu i modni stil svoga vremena. Drugim riječima, Larraina zanima ružičasti Chanelov kostim koji je Jackie nosila kada je Kennedy ubijen samo ako ga može pošpricati krvlju JFK-a, odnosno ako eksplicitno može - u virtuoznom kadru snimljenom iz gornjeg rakursa - prikazati prosipanje Kennedyjevog mozga ravno u njezino krilo.

U upečatljivoj interpretaciji Natalie Portman, Kennedyjeva udovica jedva izlazi na kraj s proturječnim porivima u sebi i, postavljajući je u takvu ambivalentnu poziciju, redatelj nastoji dočaratii njezino intimno razgolićenje.

Uprizorujući naslovnu junakinju u njezinim osamljenim šetnjama hodnicima velebne Bijele kuće, Larrain - potpomognut veličanstvenim partiturama Mice Levi - zalazi gotovo u područje transcendentnog što filmu daje dodatnu dinamiku.

Ne istražujući politički i ekonomski kontekst američkog angažmana u Vijetnamu niti zadirući u srž američkog društva, Larrain se ovoga puta ne razračunava s poviješću već nastoji pružiti vjerodostojan pogled u svijet samosvjesne žene s integritetom, žene koja počinje preispitivati vlastite stavove i iluzije, koja se mora nositi sa zahtjevima tajnih službi i predsjednikovog osiguranja kada je u pitanju organizacija državničkog pogreba i, konačno, majke koja vlastitoj djeci mora priopćiti da im je otac ubijen. Ukliještena između javne slike o sebi i strogih protokolarnih obveza s jedne te duševne patnje s druge strane, Jackie će postupno započeti s procesom suočavanja sa samom sobom i upravo tom segmentu filma nedostaje sugestivnije psihološke nijansiranosti. Također, Larrainu se možda mogu oprostiti povremena dramaturška šlampavost kao i ritmička jednoličnost, ali prava je šteta što u 'Jackie'  gotovo uopće nema onoga što je krasilo većinu njegovih prethodnih ostvarenja - crnog humora, pomaknutosti, subverzivne oštrine i ideološke provokativnosti.

Vaša reakcija na temu
Aloooo article_emotions(18468, "");
Pregledaj komentare