'La La Land' Damiena Chazellea: Teško ćemo ove godine pogledati bolji hollywoodski film!

Dok su u doba klasičnog Hollywooda filmovi koji su više ili manje pripadali žanru mjuzikla obarali rekorde gledanosti, naslovi tog žanra s modernističkim obilježjima i tendencijama iz kasnijeg perioda nisu bili ni izbliza tako popularni kod široke publike. Naglašeni eskapistički sloj i neosporna nota populizma iz klasičnog mjuzikla u suvremenoj su inačici uglavnom bili zamijenjeni ambicioznošću i društvenom kritičnošću. Nakon ere filmova s Fredom Astaireom, Genom Kellyjem i Cyd Charrise iz pedesetih godina prošlog stoljeća, odnosno 'Priče sa zapadne strane' iz 1961. na koje su se nadovezali europski mjuzikli poput Demyjevih 'Cherbourških kišobrana' i 'Gospođica iz Rocheforta' ili nešto ranijeg Renoirovog 'French CanCana', primat su u sedamdesetima preuzeli Miloš Forman s 'Kosom' te Bob Fosse s uspješnicama 'Cabaret' i 'Sav taj jazz'.

U zadnjih dvadesetak godina, barem kada je Hollywood u pitanju, mjuzikl je i dalje rado gledan, a ne zaobilaze ga ni pozlaćeni kipići, o čemu najbolje svjedoče 'Chicago' Roba Marshalla i 'Moulin Rouge' Baza Luhrmanna.

Taman kada se učinilo kako nijedan mjuzikl više ne može iznenaditi niti se u žanrovskom smislu uopće može isporučiti nešto svježe i poticajno, eto jednog od najtalentiranijih, ako ne i najtalentiranijeg američkog filmaša svoje generacije, tridesetjednogodišnjeg redatelja i scenarista Damiena Chazellea s malčice drugačijim stremljenjima unutar ikonografski prepoznatljivog žanra. Nakon što ga je kritika odmah po premijeri zapljusnula panegiricima, Chazelleov mjuzikl  'La La Land' nekidan je na dodjeli Zlatnih globusa osvojio sve što se moglo osvojiti te sada slovi i za jednog od glavnih favorita na oscarovskoj večeri krajem veljače. Sve bi to, međutim, bilo zaludu da 'La La Land' nije uistinu dobar film. Štoviše, premda se nalazimo tek u drugom tjednu 2017., po svoj prilici bolji hollywoodski film u tekućoj godini nećemo vidjeti.

Junakinja filma mlada je Mia (Emma Stone) koja radi u kafiću Warner Brosa i mašta o glumačkom pozivu. Stjecajem okolnosti upoznaje glazbenika Sebastiana (Ryan Gosling) koji svira klavir u otmjenom restoranu, no njegov šef pobjesni kada on započne s jazz improvizacijama umjesto da se drži provjerenog repertoara. Oboje sanjaju o velikim karijerama što će im u ljubavnom odnosu stvoriti ozbiljnu prepreku.

Snimljen u cinemascopeu, 'La La Land' započinje briljantno koreografiranom sekvencom pjesme i plesa za vrijeme uobičajenog losangeleskog prometnog kolapsa i nastavlja u dinamičnom ritmu oduševljavati stilističkim bogatstvom koje se manifestira raskošnom scenografijom, intenzivnim koloritom, maštovitim mizanscenskim rješenjima i čitavim arsenalom očaravajućih stilskih sredstava.
Pojednostavljenu narativnu strukturu mjuzikla Chazelle obogaćuje satiričnim prikazom show businessa i uopće društvenih zbivanja, kao i sjajnim dočaravanjem atmosfere suvremenog Los Angelesa,  te pametnim izbjegavanjem ultimativnog nostalgičnog odnosa prema celuloidnoj tradiciji. Premda na jednom mjestu sabire većinu sastavnica koje čine žanrovski kanon, redatelj u 'La La Landu' ne pokušava samo rekreirati duh prastarih mjuzikala, na način kojim se prema ostavštini Douglasa Sirka, recimo, odnosi Todd Haynes, već i rekontekstualizirati tematske motive koji se najčešće vezuju uz klasične hollywoodske mjuzikle. Ljubavna je tema tako ovdje samo okvir za inteligentno poigravanje stereotipima po čemu je 'La La Land' svjetonazorno bliži radovima Jacquesa Demyja nego onima Vincentea Minnellija i Stanleyja Donena.

U drugoj se trećini filma na trenutke, doduše, može učiniti kako redatelj vrluda bez jasnog cilja i kako 'La La Land' počinje gubiti na snazi, no konačni dojam je da Chazelle ipak čitavo vrijeme minuciozno sklapa djeliće svog mozaika dovodeći ih u sklad u dirljivoj i predivnoj završnici u kojoj se akcentira ono što se provlačilo kroz veći dio filma, a to je gubitak iluzija.

Premazan glazurom mjuzikala starog kova kao što su 'Pjevajmo na kiši', 'Amerikanac u Parizu' i posebno čudesni 'Cherbourški kišobrani', Chazelleov film također izravno preuzima vizualni identitet kreiran u kadrovima u zvjezdarnici Griffith iz 'Buntovnika bez razloga' Nicholasa Raya, dok je Mijin stan nakrcan plakatima hollywoodskih klasika zbog čega je 'La La Land' zapravo ogledni primjerak redateljeve strastvene filmofilije, baš kao i njegove ljubavi prema glazbi - prvenstveno jazzu - budući da je dobrim dijelom ambijentiran u džezerski milje poput Chazelleovog prethodnog ostvarenja 'Ritam ludila'.

Teško se sjetiti sineasta koji je u posljednje vrijeme ljepše elaborirao tezu o filmu kao čistoj magiji. 'La La Landu' nitko ne može zanijekati šarm, razigranost i upravo to - magičnost. 

(Tekst je izvorno napisan za Filmoskop,
prenosimo ga uz dopuštenje autora.)