'LICORICE PIZZA' PAULA THOMASA ANDERSONA Šarmantna oda individualnosti kao pokretačkoj snazi

Deveti dugometražni film jednog od najcjenjenijih američkih filmaša današnjice Paula Thomasa Andersona dugo je nosio radni naslov 'Soggy Bottom' da bi jedva tri mjeseca pred premijeru osvanuo pod nazivom 'Licorice Pizza' kako se kasnih sedamdesetih prošlog stoljeća zvao lanac prodavaonica ploča u južnoj Kaliforniji gdje je redatelj rođen i odrastao. P.T. Anderson se, dakle, nakon geografskog iskoraka u London s pretposljednjim uratkom 'Fantomska nit', vratio pod kalifornijsko sunce, točnije u Dolinu San Fernando 1973. godine. 'Licorice Pizza', nedavno nominirana za Zlatni globus u čak četiri kategorije priča je o pretjerano samouvjerenom 15-godišnjem Garyju koji se prilikom fotografiranja za školski godišnjak zaljubi u deset godina stariju Alanu. 

Uloga Alane otpočetka je pisana za 30-godišnju Alanu Haim koja široj publici nije potpuno nepoznata. Radi se, naime, o proslavljenoj glazbenici koja, zajedno sa sestrama Danielle i Este, čini američki indie bend 'Haim' dok karizmatičnog Garyja tumači Cooper Hoffman, sin pokojnog velikana Philipa Seymoura Hoffmana koji je bio Andersonov 'kućni glumac' nastupivši u čak pet redateljevih filmova.

Dok sa zvučnika postaje Radio Pasadena dopiru taktovi izvrsno pogođenog soundtracka u pjesmama Davida Bowieja ('Life on Mars?'), The Doorsa ('Peace Fog') i Paula McCartneyja ('Let Me Roll In'), Anderson će se ponovno neobuzdano zaigrati na scenografskom i kostimografskom planu. Štoviše, evokacija vremena i prostora s dodatkom propitivanja američkog popkulturnog identiteta izvedena je jednako fascinantno kao i kod Tarantina u 'Bilo jednom u Hollywoodu', odnosno u ranijim redateljevim filmovima koji su također bili ambijentirani u kalifornijske sedamdesete poput 'Kralja pornića' ('Boogie Nights') i 'Skrivene mane' ('Inherent Vice'). Satkana od niza svojevrsnih vinjeta bez snažnijeg narativnog uporišta, 'Licorice Pizza' predstavlja šetnju kroz redatelju omiljene i efektno rekreirane sedamdesete, ali s obzirom na autoru svojstvenu pomaknutost ne funkcionira samo kao dokument jednog vremena, već i kao osebujna reminiscencija na bolju prošlost.

Budući da je Anderson, posebno u drugoj polovici filma, manje usredotočen na romansu između Garyja i Alane te više pažnje poklanja sporednim, pomalo karikaturalnim likovima poput glumca Jacka Holdena kojeg tumači Sean Penn, stvarnog producenta i bivšeg frizera Jona Petersa (Bradley Cooper) koji je bio u dvanaestogodišnjoj vezi s Barbrom Streisand, a u fokus mu kasnije dolaze i društveno-političke konotacije u vidu naftne krize koju građanima najavljuje Nixon s TV-ekrana ili političara Joela Wachsa (Benny Safdie) koji mora tajiti da je gay, 'Licorice Pizza' nerijetko ostavlja dojam lucidnog , ali dramaturški neizbalansiranog miksa filma odrastanja, tj. sazrijevanja (tzv. coming-of-age), romantične dramedije i nedovoljno snažnog socijalnog komentara, odnosno kritike američkog konzumerizma u povojima. Drugim riječima, navedeni elementi filma nažalost se organski ne stapaju u koherentnu cjelinu, a neujednačenost je očita i u humornim dionicama koje variraju od zaista smiješnih do prilično usiljenih.

Ako su neki raniji Andersonovi filmovi, među ostalim, predstavljali mozaike o američkom načinu života koji se mogu čitati i kao antropološke studije, 'Licorice Pizza' svojevrsna je oda individualnosti kao pokretačkoj snazi, međutim u filmografiji perfekcionističkog sineasta kakav je Anderson spada u one radove koje pomalo preuzetni filmaši snimaju 'lijevom rukom', tj. sebi za gušt. 

Premda nipošto nije zaslužio gotovo bezrezervne pohvale kojim ga obasipaju kritičari, najnoviji film P.T. Andersona u svakom je slučaju šarmantno, dopadljivo i štosno ostvarenje nostalgičnog retro štiha koje je ugodno oku i uhu.