Miro Nikolić ocjenjuje 27. izdanje Splitskog filmskog festivala

Najstarija i vjerojatno najžilavija međunarodna filmska manifestacija u Hrvatskoj ove je godine dogurala do svog 27. izdanja u kojem je splitskoj publici predstavljen jedan od najboljih ili barem kvalitativno najujednačenijih programa unazad 5-6 godina. Filmovi su se, kao i dosad, prikazivali u dugometražnoj i kratkometražnoj konkurenciji te paralelnim programima kao što su Frame Extended, Forum, Hrvatski film i Posebni program. 

Ovogodišnji Split Film Festival - međunarodni festival novog filma, doduše, nije obilovao domaćim naslovima budući da su u sekciji Hrvatski film prikazana tek dva hrvatska dugometražna uratka - 'Illyricvm' i 'Žene minorne spekulacije' - što je malčice neugodno iznenadilo posjetitelje, prijašnjih godina naviknute na brojne dalmatinske premijere domaćih ostvarenja ('Mare', 'Zagrebački ekvinocij', 'Posljednji dani ljeta', 'Lada Kamenski', 'Mrtve ribe', 'Kratki izlet', filmovi Anđela Jurkasa…), ali zato filmova iz drugih krajeva svijeta po običaju nije nedostajalo. 

STFF je otvoren projekcijom pomalo bizarne satirične komedije 'Babysitter' na temu mizoginog ponašanja i dvostrukih mjerila kada je u pitanju sloboda seksualnog izražavanja. Redateljski drugijenac 39-godišnje kanadske glumice Monije Chokri povremeno zna umoriti bombastičnim vizualnim stilom i usiljenim socijalnim komentarima, no direkcija festivala nije pogriješila odabravši ga za film otvaranja budući da uvrnute komedije s primjesama fantazmagoričnog dosad nisu bile forte STFF-a.

Iranski 'Skakavac' redateljice Faeze Azizkhani solidno funkcionira kao metatekstualni esej o procesu nastanka filma, međutim uskakanjem na kolosijek emotivne studije o obiteljskim odnosima film se na trenutke pretvara u jedva podnošljivi davež. Ipak, interesantni uvidi u suvremeno iransko društvo, kao i sarkastični žalac usmjeren na nišu festivalskih filmova kakve Azizkhani očito snima i sama, 'Skakavca' ipak čine vrijednim gledanja.

Proslavljenom kanadskom filmašu Denis Coteu (nagrađivani 'Zvjerinjak' i 'Vic i Flo su vidjeli medvjeda') recentni je uradak 'Ljeto kao ovo' prikazan u glavnoj konkurenciji ovogodišnjeg Berlinalea. Film o grupnoj terapiji odvikavanja od seksa u ljetnoj rezidenciji na osami nerijetko  sadrži banalno, čak i nezrelo shvaćanje ženske seksualnosti, međutim ne mogu mu se osporiti režijska suverenost i dirljivost koju filmu ponajprije donose sigurni nastupi triju glavnih glumica (Larissa Corriveau, Aude Mathieu i Laure Giappiconi) u ulogama moralno ambivalentnih žena.

Ipak, pravo otkriće ovogodišnjeg STFF-a kineski je film 'Povratak u prah' Lija Ruijuna o dogovorenom braku između sredovječnog muškarca i mlade žene koji žive zajedno po napuštenim kućama ljudi koji su odavno odselili u gradove. U isto vrijeme melankoličan i sirov, Ruijunov film uspijeva dočarati atmosferu ruralne Kine, prodrijeti u ljudske nesavršenosti, probleme i strahove svojih protagonista te istovremeno biti studija karaktera i svojevrsno antropološko svjedočanstvo o teškom seoskom životu.

Kazahstanski crnohumorni akcijski triler 'Napad' u režiji Adilkhana Yerzhanova tematizira talačku krizu u školi u zabitom i snijegom zametenom selu, a osim apsurdističkim humorom, prošaran je i kritičkim tonovima na račun maskuliniteta dok španjolski filmaš Adrian Silvestre u svojem ostvarenju 'Moja praznina i ja' propituje rodni identitet dovitljivo miješajući dokumentaristički prosede s nimalo distanciranim, dapače emotivnim uvidom u svakodnevicu i unutarnje nemire transrodne osobe u nastojanjima da promijeni spol.

Za svoj prvi igrani film jedan od vodećih hrvatskih animatora odabrao je povijesnu dramu o ilirskim plemenima i bogme iskazao ogroman potencijal u igranoj formi. 'Illyricvm' Simona Bogojevića Naratha imao je premijeru na 69. Pulskom filmskom festivalu gdje je potpuno ignoriran od strane ocjenjivačkog suda (osvojio je tek Zlatnu arenu za masku) mada nije posve jasno zašto. Ako ništa drugo, 'Illyricvm' je uvjerljiva rekonstrukcija vremena, prostora, običaja i, što je možda najvažnije, arhaičnih jezika (ilirskog, odnosno latinskog) te kao takav nesumnjivo zaslužuje respekt, posebice u kontekstu domaćeg povijesnog filma. 

Za sami kraj 27. STFF-a ostavljena je nesvakidašnja vizualna poslastica, drugi dugometražni film Iranca Abeda Abesta naslovljen 'Ubojstvo eunuha Khana' kojem možda nedostaje narativnog zamaha i u kojem povremeno strši pretenciozni simbolizam, no vizualni aspekt naprosto zapanjuje - halucinantne sekvence poput onih u kojima se krv slijeva niz spiralne stepenice uistinu se ne viđaju često. 

Žiri konkurencije dugometražnih filmova u sastavu Aditya Kripalani, Bruno Pavić i Isabelle Piechacyk nagradu Grand Prix dodijelio je japanskom filmu 'Yamabuki' redatelja Juichira Yamasakija dok su posebne nagrade osvojila čak tri filma - 'Povratak u prah', 'Babysitter' i 'Moja praznina i ja'. 

Žiri konkurencije kratkometražnih filmova (Tina Frank, Sunčica Fradelić, Zulfikar Filandra), pak, odlučio je Grand Prix dodijeliti filmu 'Sirene' redateljice Illarie di Carlo, a posebno priznanje zaslužio je film 'Otvoren mi je šlic. Kao i moje srce' Marie Luise Lehner. Već tradicionalna STFF-ova nagrada 'Ivan Martinac' dodijeljena je kratkometražnom filmu 'Aqualia' Vladislava Kneževića.