Miro Nikolić: 'Nož u leđa' je prerazvikan film, riječ je o zabavnoj, inteligentnoj i nepretencioznoj zafrkanciji

Otprilike u ovo vrijeme lani ugledni britanski filmski mjesečnik 'Sight& Sound' popisao je najiščekivanije naslove iz većine svjetskih kinematografija koji će premijeru imati u idućoj godini. Na visokom trećem mjestu nestrpljivo očekivanih američkih filmova u 2019., odmah iza Tarantinovog 'Bilo jednom u... Hollywoodu'  i Scorseseovog 'Irca', našao se - posve iznenađujuće - 'Knives Out' redatelja i scenarista Riana Johnsona. Nakon prikazivanja na ovogodišnjem filmskom festivalu u Torontu gdje je pokupio superlativne recenzije, 'hajp' oko 'Noža u leđa' postao je još veći. 

Najpoznatiji po svojem pretposljednjem filmu 'Ratovi zvijezda: Posljednji jedi', Rian Johnson karijeru je započeo kao 31-godišnjak intrigantnim niskobudžetnim neo-noirom 'Cigla' iz 2005. da bi već u svom trećem dugometražnom ostvarenju 'Looper' pokazao kako se itekako dobro snalazi i u visokobudžetnoj holivudskoj produkciji potpisavši jedan od najdojmljivijih SF-ova unazad nekoliko godina. Nakon podijeljenih kritika za svoj doprinos 'Star Wars' serijalu, Johnson se uhvatio nešto ležernijeg i manje zahtjevnog projekta – 'Noža u leđa'. Ako je u svom prvijencu 'Brick' uspio presaditi noirovsku atmosferu, prigušenost i mračnjaštvo u srednjoškolski milje sunčane Kalifornije, može se kazati kako se i u 'Knives Out' latio slične rabote: moderniziranja pomalo anakronog koncepta te usklađivanja retro štiha s duhom današnjeg vremena.

Ovdje je, naime, posrijedi podžanr whodunita, točnije detektivski zaplet koji u sebi sadrži ubojstvo, hrpu osumnjičenih i mudrog detektiva. Premda mu je posvetu nedavno ispisao i Tarantino u 'Mrskoj osmorci', a Kenneth Branagh prije dvije godine potpisao novu verziju 'Ubojstva u Orient Expressu', whodunit je na filmu odavno prestao biti relevantan. Najpoznatije ekranizacije detektivskih romana slavne Agathe Christie snimljene su najkasnije do prve polovice osamdesetih, a ekscentrični belgijski istražitelj Hercule Poirot odavno se preselio na male ekrane. Nije stoga nimalo čudno što je 'Knives Out' kao punokrvni whodunit, pritom nakrcan glumačkim zvijezdama poput Daniela Craiga, Jamie Lee Curtis, Dona Johnsona, Christophera Plummera, Michaela Shannona, Toni Collette i Chrisa Evansa, film kojeg su sinefili čekali kao zapete puške. 

Narativni okidač, naravno, predstavlja smrt slavnog pisca krimića Harlana Thrombeya kojeg nakon proslave 85. rođendana u njegovoj kući članovi obitelji pronađu prerezanog vrata. Policijski inspektori u početku misle kako se radi o samoubojstvu, no privatni detektiv Benoit Blanc koji uopće ne zna tko ga je angažirao sumnja na ubojstvo. Osumnjičenih ima napretek;  pokojnikova najstarija kći Linda, trgovkinja nekretninama, njezin razmetljivi suprug Richard, njihov razmaženi sin Ransom, najmlađi Harlanov sin Walt koji vodi očevu izdavačku kuću, udovica Harlanovog pokojnog sina Joni i njegovateljica Marta Cabrera koja se brinula za sve nemoćnijeg Harlana.

Dok je u 'Cigli' reinterpretirao i potom vješto nadogradio žanrovske postulate, Johnson u 'Nožu u leđa' ustvari samo otpuhuje prašinu sa dobrih starih detektivskih priča uz tek pokoju svježu varijaciju. Smještajući ostavštinu kraljice krimića Agathe Christie u (novi) kontekst Trumpove Amerike i dodajući ikonografiji ladanjske detekcije ponešto političkog začina, redatelj nedovoljno suptilno karikira većinu vlastitih likova, odnosno njihov svjetonazor.  Tamo gdje su romani Agathe Christie na podtekstualnoj razini funkcionirali kao elegantna socijalna satira britanskog klasnog sustava, kod Johnsona dolazi do zapadanja u prvoloptaško, to jest pretjerano očigledno cinično podbadanje i ismijavanje, što je najevidentnije u scenama u kojima nitko iz Thrombeyeve najuže obitelji ne zna iz koje južnoameričke države Marta zapravo dolazi dok je u isto vrijeme svi odreda Benoitu Blancu predstavljaju kao svojevrsnog člana familije. Johnson se, nadalje, sprda i s paradigmom Amerike kao zemlje neslućenih mogućnosti budući da nijedan član obitelji nije u stanju uprihoditi novac bez financijske i logističke pomoći starog Harlana.

'Nož u leđa' tako ipak ne donosi ništa suštinski novo u okviru (pod)žanra osim tek jedne zgodne i zaista originalne zamisli. Naime, od Poirota i gospođice Marple preko Sherlocka Holmesa pa do Columba Petera Falka, u svakoj je detektivskoj priči nositelj zbivanja i stožerni lik, dakako, detektiv. Johnson, pak, u drugoj trećini filma pomiče fokus s Benoita i usmjerava ga na Martu čime određene fabularne nategnutosti  vezane upravo uz detekcijski segment razotkrivanja počinitelja zločina uspijeva učiniti prilično efektnima.

U svakom slučaju, Rian Johnson udahnuo je novi život whodunitu i zbog toga mu treba aplaudirati. 'Nož u leđa' zabavna je, inteligentna i nepretenciozna zafrkancija, međutim u pitanju je ipak prerazvikan film.