'Ona je tako zabavna' Petera Bogdanovicha je dopadljivo zbrkan film

Quentin Tarantino u vrijeme svoje najveće slave gotovo je u svakom drugom razgovoru za novine izvlačio iz rukava zaboravljene filmove koji su ga - kao vjerojatno najvećeg filmofila među redateljima - očarali ili mu navodno u radu služili kao uzori i citatološke baze. Tako su obožavatelji suvremenog postmodernističkog gurua, kao i svi pažljiviji čitatelji općenito, sredinom devedesetih, u moru naslova na koje se Tarantino referirao, mogli naletjeti na komediju 'Dan kad su se svi smijali' Petera Bogdanovicha. Snimljen 1981. godine, Bogdanovichev je film stekao svojevrsni publicitet tragedijom koja je zadesila redatelja i čitavu ekipu. Naime, pri samom kraju snimanja, jednu od glumica iz 'They All Laughed', inače starletu i Playboyevu zečicu, Dorothy Stratten ubio je ljubomorni suprug. 

Bogdanovich se nakon toga u potpunosti povlači iz režije kojoj se vraća tek četiri godine kasnije filmom 'Maska', a 'Dan kad su se svi smijali' biva neopravdano odbačen kao čisti promašaj. 

Nisu, doduše, nemili događaji oko Dorothy Stratten jedino što je marginaliziralo Petera Bogdanovicha s popisa jednog od najpotentnijih živućih redatelja američkog filma. Ovaj je rođeni Njujorčanin i bivši filmski kritičar podijelio nesretnu sudbinu većine novohollywoodskih autora koji su u osamdesetima izgubili  relevantnost, premda je njegova amplituda pada - uz onu Michaela Cimina - bila najočitija. Iz današnje perspektive gotovo nevjerojatno zvuči činjenica da netko kome je drugi igrani film u karijeri ponegdje proglašavan najvažnijim američkim filmom još od 'Građanina Kanea', zadnjih trideset godina nije potpisao ništa uistinu značajno, čak ni osobito dobro. Štoviše, ponešto manje upućeni filmoljupci donedavno su mislili kako Bogdanovich više uopće nije među živima. Živ, međutim, svakako jest, ali mu recentna  filmografija doista odaje simptome potpune autorske atrofije.

Nije uvijek, naravno, bilo tako. Bogdanovich je redatelj nekoliko izuzetnih filmova poput 'Posljednje kino predstave', 'Mjeseca od papira'  i 'Što te tata pušta samu?' i, zapravo, unutar ondašnjeg novog Hollywooda  jedini pravi tradicionalist na način Howarda Hawksa, Franka Capre ili Johna Forda.  Poetika i senzibilitet klasičnog Hollywooda, kao i zakoni klasične filmske naracije i dramaturgije, u Bogdanovichevim su filmovima s početka sedamdesetih izvirali iz skoro svake sekvence. Iako su se Johnom Fordom na ovaj ili onaj način bavili John Milius i, sporadično, Martin Scorsese, nijedan novohollywoodski sineast nije uspio 'uhvatiti' Forda autentičnije i vjerodostojnije od Bogdanovicha u 'Posljednjoj kino predstavi', a jednim dijelom čak i u 'Mjesecu od papira'.

Također, tradiciju slapsticka, odnosno screwballa kao podžanrova klasične hollywoodske komedije Bogdanovich majstorski provlači  kroz sjajnu postmodernističku preradu Hawksovog klasika 'Silom dadilja', naslovljenu 'Što te tata pušta samu?', dok se elegičan ton minulih vremena može osjetiti u filmovima 'Nickleodeon' i 'Daisy Miller'. Ono što je Bogdanovicha izdvajalo od nekih drugih autora sklonih posvetama i aluzijama, upravo je ta njegova crta nostalgije kojom afirmira tradicionalne režijske postupke, ne skrećući u propitivanje, odnosno dekonstrukciju tradicije ili drsko poigravanje istom.

Od uspjelijih filmova ovog baštinika tradicije valja navesti još i njegov dugometražni prvijenac 'Mete', zatim već spomenute 'Dan kad su se svi smijali' i 'Masku', oba dobra i podcijenjena, a svojih trenutaka svakako ima i 'Najveća hollywoodska tajna' iz 2001.

Bogdanovich posljednjih desetak godina režira isključivo televizijske filmove, pokoju epizodu popularne serije 'Obitelj Soprano', u kojoj  je imao i manju ulogu, a u hrvatskim se kinima nakon tko zna koliko vremena ovih dana može vidjeti jedan njegov film. Radi se o redateljevom zadnjem uratku 'Ona je tako zabavna'.

U središtu priče ove romantične komedije nalazi se Izzy Patterson koja u intervjuu uglednoj novinarki objašnjava kako je od prostitutke postala glumicom. Jedne večeri angažirao ju je poznati kazališni i filmski redatelj Arnold Albertson koji je tada pripremao novu dramu na Broadwayu. Njihovo upoznavanje pokreće niz događaja u kojima sudjeluju i jedan dramatičar, psihijatrica, sudac, detektiv i još sva sila likova.

'Ona je tako zabavna' poprilična je zbrka od filma, ali ta zbrka je toliko simpatična i dopadljiva da se nemoguće oteti dojmu kako je za cjelokupni pozitivan doživljaj najzaslužniji upravo Bogdanovich. Dugo već na velikim ekranima u okviru podžanra romantične komedije nismo imali priliku vidjeti ovako šarmantan i, u najboljem smislu riječi, staromodan film.  Nije, dakako, u najnovijem Bogdanovichevom filmu sve bajno;  teško je ne zamijetiti narativnu predvidivost, pokoju anemičnu glumačku kreaciju ili promašeni geg, ali redatelj pregledno izlaže priču i nijednom ne skreće u patetiku. Vudialenovska bujica dijaloga filmu tako lijepo leži, a scenarističke šlampavosti i poneko trapavo redateljsko rješenje ipak ne mogu umanjiti šarm koji film nesumnjivo posjeduje.

'Ona je tako zabavna' nije Bogdanovichev povratak na velika vrata, ali i ovako korektan film nakon svih  onih godina suše treba znati cijeniti.