'Sam u kući' nam već godinama krade Božić

Od Grincha bi se, naravno, očekivalo da svake godine ukrade Božić, međutim već neko vrijeme krade ga isključivo Macaulay Culkin, odnosno Kevin McCallister. Jednako kao i božićni pjesmuljci Mariah Carey i Georgea Michaela na radiju, film 'Sam u kući' nezaobilazan je kad je posrijedi blagdanski televizijski program u Hrvata. Doslovno svake godine u vrijeme božićnih blagdana na programu jedne od komercijalnih televizija, a emitirala ga je više puta i nacionalna dalekovidnica, vrte se tako četiri dijela jednog od najpopularnijih filmskih serijala. I, gle čuda, u prošlogodišnjoj anketi jednog prilično čitanog domaćeg portala, 'Sam u kući' proglašen je omiljenim božićnim filmom, zasjenivši čak i neupitni božićni klasik 'Divan život'. Brojnim reprizama unatoč, dogodovštine plavokosog Kevina očito još nisu dosadile onima koji (pred)blagdanske večeri provode pred televizorima.

Za razliku od nekih drugih božićnih favorita s TV ekrana, poput filmova s Chevyjem Chaseom ili svih onih bezličnih varijanti bajke o Djedu Mrazu i vilenjacima, originalni 'Sam u kući' - kao i njegov nastavak podnaslovljen 'Izgubljen u New Yorku' - naprosto je dobar film, što se u svakogodišnjem nabrajanju božićnih filmova uvijek nekako zaboravlja naglasiti. Doza anarhoidnog humora, potpuno iščezla iz kasnijih nastavaka, kao i sigurna režija Chrisa Columbusa, pregršt uspjelih gegova, te raspoloženi Culkin u jednoj od najdojmljivijih dječjih uloga suvremenog filma, od 'Sam u kući' učinili su ne samo ogroman hit već  i sasvim uzoran film.

U velikoj većini tipiziranih filmova božićne tematike na više ili manje sentimentalan način potenciraju se sva važnija humanistička i ljudska načela ne bi li u gledatelju probudili altruistički božićni duh, kao i nesebičnost i požrtvovnost. 

Premda su takvi šablonizirani filmovi uvijek pomalo sladunjavi i kičasti, a poneki su, oni holivudski posebno, i propagandni kapitalistički pamfletići, na opsežnom popisu celuloidnih božićnih naslova može se pronaći petnaestak hvalevrijednih filmova.

Prvi koji pada na pamet je, dakako, ultimativni božićni film Franka Capre, ranije spomenuti 'Divan život', emotivna, ali ne i (previše)  patetična priča o dobrodušnom Georgeu Baileyju i njegovom anđelu čuvaru Clarenceu.

'Čudo u 34. ulici' također je jedan od poznatijih naslova kojima se gledatelji rado vraćaju u ovo doba godine. Izvornik iz 1947. godine doživio je svoju iznenađujuće korektnu preradu sredinom devedesetih pod istim nazivom, s Richardom Attenboroughom u glavnoj ulozi.

Božić ne može proći ni bez neke od  mnogobrojnih ekranizacija Dickensovog romana 'Christmas Carol' o preobraćeniku Scroogeu, od kojih se na domaćim televizijskim ekranima najčešće prikazuju istoimeni film  iz 1951. godine i suvremenija verzija naziva 'Scrooged' iz 1988. u kojoj Bill Murray glumi mrzovoljnog naslovnog lika. Kad se radi o filmovima baziranima na Dickensovom romanu, ljubitelji dobrog  trasha zasigurno pamte i televizijski film s Tori Spelling na kojeg se nerijetko moglo naletjeti na TV rasporedu.

Magičnu 'Biskupovu ženu' s Caryjem Grantom kao anđelom na ovoj je listi nemoguće zaobići, kao uostalom i simpatični 'Mi nismo anđeli'  Michaela Curtiza s Humphreyjem Bogartom.

U jingle bells ikonografiju, jasno, perfektno se uklapaju i komediografske situacije s primjesom romantičnog, zbog čega je britanska uspješnica 'Zapravo ljubav' - ne samo kod domaćeg  gledateljstva -  jedan od obožavanijih filmova u vrijeme Božića.

 U božićnom se okruženju nije najbolje snašao Arnold Schwarzenegger (slabašni 'Jingle All The Way'), što se nipošto ne može reći za Brucea Willisa kojem je McTiernanov akcijski klasik 'Umri muški', premda snimljen daleke 1988. godine, i dan danas jedan od vrhunaca karijere. I usto je pravi muški božićni film. Da je živ, Howard Hawks bio bi ponosan.

Ako vam je, pak, do politički nekorektnog humora  i odmaka od afirmativnog tretiranja lika Djeda Mraza, pravi izbor je izvanredni 'Bad Santa', odnosno 'Zločesti Djed Mraz' Terryja Zwigoffa s Billyjem Bob Thorntonom u kojem Djed Mraz psuje, pije, puši i upražnjava analni seks s korpulentnim ženama.

Ovakav prigodni praznični popis bio bi nepotpun bez dva djela redatelja Boba Clarka; 'Božićne priče' i 'Crnog Božića'. Prvi je jedan od najzanimljivijih božićnih filmova uopće, dok se potonji - u kojem studentice u sestrinstvu proganja manijak - drži jednim od boljih slashera. 

Kad su na red već došli horori, 'Gremlini' u režiji Joea Dantea nameću se kao jedan od dražih naslova čije prikazivanje televizijske kuće tempiraju u blagdansko vrijeme. Danteov strašno podcijenjen film od svoje se premijere  promatra najčešće u kontekstu holivudske zabavne mašinerije osamdesetih, a zapravo se radi o pametnom postmodernističkom i subverzivnom miksu obiteljskog filma, (crne) komedije i filma strave. 

Ponešto začudniju božićnu atmosferu, sasvim očekivano, kreira  i  osebujni Tim Burton u animiranoj 'Predbožićnoj noćnoj mori' gdje ingeniozno spaja Noć vještica s Božićem, premda mu se i podjednako dobri 'Edward Škaroruki' i 'Batman se vraća' mogu progurati pod čistokrvne božićne filmove, baš kao i pomalo zaboravljeni biser Johna Landisa 'Kolo sreće'. 

Ako je okićeni božićni bor najvažniji scenografski ukras ovakvih filmova, za kraj smo ostavili jedan netipičan film u kojem božićno drvce možete vidjeti u gotovo svakoj interijernoj sceni. Radi se o Kubrickovom filmu 'Oči širom zatvorene', briljantnoj seksualnoj odiseji  snolikog ugođaja, nakon kojeg, baš onako u duhu Božića, možda postanete bolji. I shvatite kako treba paziti što želite.