U povijesti pokretnih slika Clint Eastwood nije jedini koji se podjednako aktivno bavio i glumom i režijom, ali je definitivno bio i ostao jedan od najcjenjenijih glumaca redatelja ikad. Štoviše, poneki filmski komentatori, a ponajviše europski, znali su ga u prvoj polovici devedesetih proglašavati najboljim živućim američkim redateljem.
Desetljeće ili dva ranije, međutim, takav stav o Eastwoodu bio bi vjerojatno proglašen blasfemičnim.
Redatelj Eastwood sve tamo do 1992. godine i apsolutnog trijumfa s 'Nepomirljivima' stajao je u sjeni dva mita; onog o fašističkom panduru iz Siegelovog 'Prljavog Harryja' i onog drugog o bezimenom revolverašu iz besmrtnog Leoneovog špageti klasika 'Dobar, loš, zao'.
Radilo se, naime, o dvije daleko najpoznatije Eastwoodove uloge i, ne manje bitno, dva arhetipska karaktera koja će na ovaj ili onaj način odrediti čitavu Eastwoodovu filmografiju.
Redateljski dio svog opusa Eastwood je započeo još dok mu je glumačka karijera bila u zamahu uzbudljivim krimićem 'Jeza u noći', a potom je, nakon nekoliko osrednjih naslova, oduševio westernom 'Odmetnik Josey Wales'. Pojedini kritičari su, doduše, primijetili kako je posrijedi samo uspješna reciklaža Leonea i Siegela u jednom, ali ako se uopće i radilo o precrtavanju vještina velikih uzora, film se s tog aspekta može svakako promatrati i kao primjer dobre škole.
Filmovi koje je kao redatelj potpisao u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća nisu bili bog zna kako prihvaćeni jer se u to vrijeme afirmirala i horda pridošlih genijalaca u američkoj kinematografiji (Scorsese, Coppola, Altman...) pa je kritika doslovce dahtala za 'Taksistom', 'Kumom' i 'Nashvilleom', a Eastwood je nenamjerno otuđen od novoholivudske erupcije.
Istini za volju, već krajem desetljeća postalo je jasno kako se traljavo režirani filmovi poput 'Gauntleta', 'Bronco Billyja', a koju godinu poslije i 'Iznenadnog udara', 'Guštera' ili 'Vojničine' zaista ne mogu smjestiti u istu rečenicu s onodobnim radovima gorespomenutih mu kolega.
Jedini uistinu dobar film iz tog razdoblja Eastwood je režirao 1985. Zvao se 'Blijedi jahač' i do danas je ostao jedan od redateljevih najjačih filmova.
Nakon što je iz naftalina izvukao biografije dvojice velikana - Charlieja Parkera i Johna Hustona - i prilično suptilno režirao 'Bird' i 'Bijeli lovac, crno srce' , storiju o mučnoj atmosferi na snimanju Hustonove 'Afričke kraljice', Clint Eastwood, u režijskom smislu, postaje kontinuirano uspješan.
I onda 'Nepomirljivi'. Ultimativni western - kako ovaj film vole zvati - nije bio samo nužno spašavanje žanra od zaborava niti oskarovska parada iskupljenja prema zanemarivanom redatelju već čisto psihološko poniranje u autorski svijet Clinta Eastwooda.
'Nepomirljivima' je Eastwood ucrtao svoje ime na mapu najznačajnijih suvremenih američkih filmaša, povezao gotovo sve temeljne žanrovske sastavnice s neraskrinkanim naličjem najameričkijeg filmskog žanra i pritom posve zaslužio Oscara za režiju.
S premijerom 'Savršenog svijeta' i najsumnjičaviji su bili ušutkani. Promišljeno orkestriranje vlastitim preokupacijama te nehinjena senzibilnost, kao i stilska odmjerenost, zatim uloga života Kevina Costnera, učinili su da i nakon dvadesetak godina odzvanja u ušima onaj metak kojim je priglupi FBI-jev snajperist usmrtio Costnera u filmu koji je istovremeno poetičan i realističan zbog čega je holivudizirani happy end od početka bio nezamisliv.
'Mostovi okruga Madison' ostat će u upamćen uglavnom po razigranom glumačkom nadmetanju samog Eastwooda i Maryl Streep, kao i smireno režiranoj ljubavničkoj atmosferi, premda se redateljeva poetičnost - koliko god to paradoksalno zvučalo - izgubila u svoj to liričnosti, poljupcima i izljevima nježnosti. Drugim riječima, Eastwood ovdje nije u potpunosti uspio pobjeći od patetike.
U 'Neograničenoj moći' politički skandal u kojem prste ima predsjednik SAD-a, Eastwood nije razvio u klišejizirani triler već u zanimljivu intimističku dramu o narušenim odnosima ostarjelog lopova i kćeri mu odvjetnice.
Ako se činilo kako su mu prethodni filmovi lišeni humora, s ekranizacijom romana Johna Berendta 'Ponoć u vrtu dobra i zla' Eastwood dokazuje da se i na terenu crnog humora i ironije snalazi više nego dobro.
Evidentan pad, odnosno režijska konvencionalnost koja izbija iz redateljevih narednih filmova ('Krvna slika', 'Svemirski kauboji', 'Istinit zločin') danas se doima kao faza zatišja pred buru .
Bura je, naravno, 'Mistična rijeka', minuciozno režirana i inteligentno napisana kriminalistička drama kojom se Clint - u kvalitativnom smislu - vratio 'Nepomirljivima' i 'Savršenom svijetu'.
Razvikana 'Djevojka od milijun dolara' vratila ga je u tom smislu 'Mostovima okruga Madison', ali je zato 'Gran Torino' bio staromodni, siloviti Clint u punom naponu snage.
U 'Zamjeni' s Angelinom Jolie suhoparan je scenarij oživljen upravo zahvaljujući Eastwoodovom režijskom umijeću, dok je za praćenje inače sasvim solidnog 'J. Edgara' gledatelju ipak potrebno detaljnije poznavanje povijesnih okolnosti.
Što god mislili o Eastwoodu, a tu i tamo mu, među ostalim, znaju pripisati običnost i žanrovsko vrludanje, ostaje činjenica kako je u pitanju redatelj koji nesumnjivo zna ispričati priču u najboljoj tradiciji jednog Johna Forda ili Howards Hawksa (otuda valjda i ta stilska običnost), u čijim je filmovima fabula uvijek razgovijetno izložena - što je redateljski postupak koji je odavno mrvicu podcijenjen - i koji je možda jedini redatelj koji ustrajno tematizira američku povijest na nimalo pretenciozan način.
Bolje upućeni u recentne političke američke prilike zamjerit će mu rigidno desničarenje, oni blagonakloniji nazivat će ga tek pomalo zadrtim tradicionalistom.
Bilo kako bilo, Clint Eastwood, čovjek rođen 1930., osim što je jedan od najdugovječnijih, bez ikakve je sumnje i jedan od najvećih redatelja današnjice. Hoće li u prilog toj tvrdnji ići i njegov najnoviji film 'Snajperist', vidjet ćemo za koji dan.