'TIMBAR NA LIBAR' ŽELJKA ERCEGA: I 'njihovi' su plakali

O AUTORICI: Ena Katarina Haler (1996.) rođena je u Osijeku, gdje je završila III. gimnaziju. Diplomirala je arhitekturu i urbanizam na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Njezin prvi roman Nadohvat (V.B.Z., 2019.) dobio je nagrade Ksaver Šandor Gjalski za najbolje prozno djelo i Ivan i Josip Kozarac za knjigu godine.

Radi na Institutu za povijest umjetnosti. Stalna je suradnica tjednika Express, za koji piše reportaže, tekstove o arhitektonskom i urbanističkom nasljeđu, o književnosti i filmu. Živi u Zagrebu.

IZ SADRŽAJA: 'Kroz priču o adolescentskom ženskom odrastanju, ispisanu mračno, papreno i skaredno. Ledenom suzdržanošću jedne Agote Kristof autorica nas provodi kroz djevojačke fiziološke promjene, kroz ljubakanja i zlostavljanja, silovanja i inceste, da bi roman zaokružila dramatičnim nasilnim činom koji će vas manje podsjetiti na krimić, a više na neki antički mit. Sve se to događa u mikrokozmosu koji se podiže iz pepela napuštenih ili sažganih kuća, u svijetu gdje se o prošlosti ne govori ili se o njoj govori šaptom, a djeca nose krivnju odsutnih, despotskih očeva. Ako vas zanima kako bi zvučala Lila Cerullo na banijskoj razvalini, Nevini je knjiga koja daje odgovor.' (Jurica Pavičić)

Odlomak iz romana pročitajte na poveznici.

OSVRT: Je li Ena Katarina Haler s 28 godina postala hrvatska Agota Kristof – europski nagrađivana autorica o čijoj sam trilogiji već pisao u Timbru? Nevini su svakako na tom tragu, a njezin, u Hrvatskoj nagrađivani prvijenac, nažalost nisam imao u rukama. No sadašnjost – a vrlo vjerojatno i budućnost – svakako su njezini.

Već sam dovoljno puta naglasio da ću ove godine u čitanju, a time i u Timbru, prednost davati mladim autorima. I ne mogu biti zadovoljniji tom odlukom. Nakon što su me oduševili Psi Dore Šustić, i Halerini Nevini potvrđuju da mladost u hrvatskoj književnosti ne znači nedostatak ozbiljnosti – naprotiv.

Ena Katarina piše bez zadrške, provokativno, i dovodi čitatelja do ruba odustajanja. Uopće ne sumnjam da će mnogi ostaviti knjigu nedovršenom – bilo zbog teme incesta, bilo zbog razbacane strukture u kojoj je sljedeće poglavlje često zapravo prethodno, a i zbog neizbježnog suočavanja s činjenicom da su protagonisti 'njihovi u našim krajevima'. Iako dolaze iz neimenovanog sela i neimenovanih nacionalnosti – kao i blizanci Agote Kristof – lako je parafrazirati naslov čuvene meksičke sapunice u 'I njihovi plaču'.

A upravo to ovom romanu daje posebnu provokativnost i univerzalnost – priča o poratnom odrastanju u nacionalno obilježenoj generaciji ratom razrušenih područja, pripovijedajući o ženskoj djevojčici koja prerano odraste. O djevojčici čiji je otac nesumnjivo bio i ratni zločinac.

Ena Katarina (1996.) je tek godinu dana starija od moje najstarije kćeri, ali njezini opisi devedesetih u razrušenom ruralnom području – od izgleda kućanstava do detalja koje sam i sam zaboravio – natjerali su me da dva-tri puta provjerim godinu rođenja. Terenska istraživanja zbog kojih se iz Zagreba jedno vrijeme i preselila negdje u pogranično ruralno područje očito su bila vrlo pedantna.

Kao i Kristof, nije ulazila u dublje motivacije, već se zadržala na roh-bau sudbini likova, puštajući me da sam odgonetnem odnose, dopišem praznine i rekonstrukcijom stvorim vlastiti smisao. Događaji su razbacani, bez čvrste kronologije, pa sam više puta provjeravao jesam li možda izostavio koji ulomak. A nakon što sam u intervjuima pročitao da je roman nastajao priču po priču, zamislio sam da su joj jednog dana svi listovi pali na pod, a ona ih samo pokupila i složila redom kojim ih je pronašla. Šalim se, naravno.

Baš kao što miješa epizode, tako miješa i stil – eksplicitne opise seksualnih scena spaja s lirskim opisima prostora. Ponekad čak i prijelomom teksta razdvaja dijelove rečenica, kao da su stihovi. Tehnički, knjiga je nelinearna, estetski razbarušena, emotivno nabijena – i baš takva je trebala biti.

Nisam ljubitelj depresivnih romana. Mnoge sam ostavio nakon pedesetak stranica. No Haler, unatoč raštrkanosti i grubosti, pronašla je način da me zadrži do kraja. Je li mogla ovu temu obraditi s manje vulgarnosti, biti fina, odmjerena, 'lijepo odgojena'? Naravno. Ali zašto bi? Zbog onih dvoličnih koje će to zasmetati, a istovremeno se klanjaju erotskim opusima Majdaka, Kvesića, Valenta, Raosa ili izričaju Vedrane Rudan? Zbog maloljetnosti likova? Pogrešnih krvnih zrnaca na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme? Neizrečenih nacionalnosti? Nedostatka eksplicitne osude nasilja? Ili zato što se protagonistica prostituira, a nije ju na to natjerao neki makro? Da je sve ovo ispisao muškarac, prošao bi kao Nabokov s Lolitom, dobio brojne zabrane, a 'ženske organizacije' bi ga stavile na 'crnu listu'.

Svatko može nešto zamjeriti ovoj mladoj autorici – ali ne i to da nije imala hrabrosti. Baš kao Dora Šustić, pokazala je više autorske smjelosti, i u izboru teme i u stilu, nego brojni stariji kolege. Baš kao Agota Kristof, i ona pokazuje da djeca nisu kriva – da se rađaju nevina, a odrastaju oblikovana okolinom, poviješću, prilikama i neprilikama.

OCJENA: Ponovit ću ono što sam već rekao – nema to veze s mladošću, već s hrabrošću i kreativnošću. A njezina je i sadašnjost i budućnost. Budućnost Nevinih, pak, je u godinama koje bi ga s običnih mogle preseliti na knjižnične police kultnih romana. Jer, i 'njihovi' Nevini plaču. 

Podržite Timbar lajkom na Facebooku.