Dalmatinski portal koristi 'kolačiće' za što trebamo Vašu privolu. Ako nam želite pomoći u prikupljanju podataka za analitičke odnosno statističke svrhe, molimo Vas prihvaćanje 'kolačića' za analitiku. Naša web stranica koristi i marketinške 'kolačiće' zbog pružanja marketinškog sadržaja za koje od Vas također trebamo privolu. Bit ćemo sretni ako se slažete s tim jer Vam tako možemo ponuditi najbolje korisničko iskustvo.

Saznaj više
'TIMBAR NA LIBAR' ŽELJKA ERCEGA: Obiteljska kronika za zaljubljenike u Dalmatinsku zagoru
Timbar na libar Piše: Željko Erceg

'TIMBAR NA LIBAR' ŽELJKA ERCEGA: Obiteljska kronika za zaljubljenike u Dalmatinsku zagoru

Ante Tešija: Od Budimpešte do Radunića / Godina izdanja 2023. / Gradska knjižnica Solin

O AUTORU: Ante Tešija rođen je 1953. u Raduniću (Dalmatinska zagora). Spisatelj, kolumnist, esejist. Po struci je ekonomist, a do mirovine je bio djelatnik u Slobodnoj Dalmaciji. Piše poeziju, priče, romane i aforizme. Služeći se satirom i humorom pokušava opisati svakodnevnu društveno-političku paradigmu društva. Njegova humoreska 'Bepo i Maša' nagrađena je od strane udruge Čakavski jazik, a ista je objavljena u zborniku 'Za puknit o smija'. Koautor je dviju knjiga 'Mala antologija bračkog humora', autor je knjige pjesama 'Usidreno more', zbirke priča 'Dođi, trišnje su sazrijale' (2019.) te romana 'Život pod Svilajom' (2009.), 'Dernek' (2022.) i 'Od Budimpešte do Radunića' (2023.)

IZ SADRŽAJA: Roman. Povijesno autobiografski, posvećen precima, didu, babi, ćaći, materi i nama koji smo se izlegli. I suseljanima iz tog zemana.

Radnja od 1908. do 1980. godine. Naime, kad sam jedne zime u mojoj kući u selu Raduniću, pod Svilajom, čeka večeru iz bronzina, u društvu ćaće i matere, pala mi na pamet sjajna ideja da upalin kasetofon i da mi njih dvoje na traku ispričaju svoj život.

Malo su se nećkali, ne kužeći što mi to triba, no kad je priča krenula u sat vrimena san sve dozna. Bilo je to 1980. Nisan moga virovat kojon lakoćom su mi sve servirali, nevirovatno pamćenje s datumima, događajima, likovima i društvenim prilikama.

Moj stari Šule je bija poseban lik. Posjedova je nevirovatan talent u pričanju. Do u detalje, na samo njemu znan način, dočara bi tu svoju priču. A ima je što ispričat. Njegov život je bila čudno posebna avantura. Ni dan danas nisan načistu da je to bilo moguće.

***

Često koristim ovu rubriku kako bih ukazao na probleme s kojima se susreću autori u Hrvatskoj, pa evo još jedne apsurdne priče o tome kako je višegodišnje pisanje knjige puno manji problem negoli kad se stavi točka nakon zadnjeg slova. Već je poznata priča kako se, nakon godina stvaranja, pronalazak izdavača pretvara u zvanja, kumljenja i moljenja poznatih i nepoznatih da se rukopis uopće pročita, a objava nakon toga ovisi o raznoraznim natječajnim fondovima. O prodaji koja bi autoru nadoknadila barem vrijeme stvaranja djela, nakon što prodajna mreža uzme 45% rabata, može razmišljati tek nekoliko bestsellera. A i njima je pisanje djela zapravo dopunsko zanimanje, skoro pa razbibriga.

Antu sam susreo u lipnju. Slučajno. Na kavi. Izvadio je moj prijatelj svoju novu knjigu iz torbe, potpisao je i poklonio mi, a ja s guštom pročitao u idućih par dana. 'Timbar' je imao ljetnu pauzu i eto, tri mjeseca poslije, pri pisanju ovog osvrta su mi zatrebali neki podaci. 

Otvorim online katalog njegova izdavača, Gradske knjižnice Solin, no knjige nema u ponudi. Nazovem ih i pitam:

- Dobar dan, u vašem online katalogu ne vidim knjigu Ante Tešije - 'Od Budimpešte do Radunića'.

- Samo čas. Imamo pet njegovih djela.

- To vidim, ali ove najnovije kojoj ste izdavač?

- Vjerojatno je u procesu unosa.

- Ali ja knjigu imam u ruci već tri mjeseca...

- Mi primamo jako puno knjiga, proces traje.

- Ali vi ste izdavač? Proces unosa vlastitog izdanja u vaš online katalog traje tri mjeseca?

- Primamo jako puno izdanja, u procesu je. Nazovite za desetak dana.

I što sad? Naravno da Tešija ne smije ništa reći. Kao i ostali hrvatski autori, on mora biti sretan da je nakon šest godina stvaranja djelo ipak dobilo izdavača. Pa premda ovaj u tri mjeseca nemao 30 minuta vremena prepisivanja CIP podataka vlastitog izdanja u vlastiti online katalog. Daljnji izdavački angažman u borbi da djelo dođe do čitatelja ne mogu ni zamisliti. 

Imam prijateljicu koja 'nema sreću' kao Ante. Cijelo ljeto tek traži izdavača koji bi pročitao njen rukopis, zove, sluša kako je prebacuju s jednog na drugi telefon, zapisuju njen broj, pa joj se uzvratno ne javljaju ni mailom ni telefonom. Dakle, još nije niti u fazi odbijanja, kontakt čeka tri mjeseca, o čitanju još ni ne sanja. Kaže li im išta dobit će odbijenicu i bez čitanja rukopisa, a ovako bar živi u nadi. No i nađe li ikoga tko će se smilovati, očito je da djelo može biti miljama udaljeno od publike. Samo ludi zaljubljenici u pisanje nakon takvog iskustva mogu nastaviti stvarati novi rukopis. 

Jedan poznati književnik mi svojevremeno reče da neki izdavači postoje samo zbog trenutka u kojem Ministarstvo odlučuje kome će otkupiti 100 komada knjige i proslijediti knjižnicama, a sve dalje ih ne zanima.

OSVRT: A roman Ante Tešije doista zaslužuje svoj put do široke publike. Pogotovo dalmatinske. Iako je pisan prvenstveno kao obiteljska kronika na temelju onoga što je uspio zapamtiti iz priče svojih predaka, on govori o ogromnoj ljubavi stanovnika Dalmatinske zagore prema svom zavičaju. Uspio je autor štoriju koja se proteže od 1908. do 1977. i romansirati i ispisati toliko dinamično da mi je povremeno bilo žao što nije dodao i neku izmišljenu triler potku. 

U Tešijinom pripovijedanju su svoje mjesto našli i žandari i hajduci, oba svjetska rata, stari Split, doturi, manovali, brodograditelji, kočije, narodni povjerenici, služenje vojnog roka u JNA, anegdote iz doba sedamdesetih i rada u trgovačkim tvrtkama i sve to s neizmjernom toplinom i ljubavi. Prema zavičaju. Prema životinjama. Prema ljudima. Uvijek pošteno, pa kako bude. I uvijek s mislima u svom Raduniću, stalnim vraćanjem u rodni kraj poput onog diska na uzici sa zaboravljenog jo-joa. Poruke su to s neizmjernom snagom.

Posebnu vrijednost će roman dati nama 50+ jer je pisan ikavicom Zagore uz brojne dijalektalne izraze. Ne sumnjam da će to biti problem mladim čitateljima, ali negdje treba povući crtu i reći: 'Dico, ne smi se zaboraviti svoj kraj, ali ni svoj jezik'.

OCJENA: Ovo je zavičajna proza, neophodna za očuvanje identiteta i kulture stanovnika jednog kraja, ali se može čitati i kao vrlo dinamičan neovisan roman. Utoliko je šteta da svoj put nije našla do agilnijeg izdavača koji bi mu uz tvrdi uvez, bolji prijelom i zanimljiviju promociju osigurao možda i lektirni status u Dalmaciji. 

Vrijedi biti ljubomoran na Tešiju, koji je stilski izvanredno romansirao svoju obiteljsku priču. Slijedi pun aplauz, a umjesto timbra 'pročitano' mogao bih staviti i onaj 'obavezno pročitati'.

Vaša reakcija na temu