'TIMBAR NA LIBAR' ŽELJKA ERCEGA: Povijest i sadašnjost Hrvatske uz hektolitre humora

O AUTORU: Petar Babić (Koprivnica, 10. travnja 1974.) osnovnu i srednju školu završio je u Križevcima. Diplomirao je kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Objavio je roman-svaštaru Abecedarij (Naklada MD, Zagreb, 1997), roman-novine Babylondon (Matica hrvatska Križevci, 2001), suautorsku zbirku priča Pet autora traži naslov (KVARK & Dataart+, Čakovec, 2005) i humoristično-povijesni roman Naše velko spravišče (Jesenski&Turk, Zagreb, 2023). Uvršten je u antologiju nove hrvatske proze I. Štiksa i D. Šimprage 22 u hladu (Celeber, Zagreb, 1999) i knjigu kritika Seada Begovića Književna otkrivanja (Stajer Graf, Zagreb, 1998). S romanom-novinama Babylondon izvodio je performanse na Književnom petku, Festivalu prvih ZFF-a (posebna pohvala žirija), Bjelovaru, Đurđevcu, Koprivnici i Zrenjaninu (RS).

Višestruko je nagrađivan na natječajima za kratku priču Pričigin – Split, Nagrada Zlatko Tomičić – Karlovac, Galovićeve jeseni – Koprivnica, Nagrada Slavko Kolar – Čazma, Nagrada Stjepan Kranjčić – Križevci. Kratke priče prevođene su mu na strane jezike, objavljivao je u brojnim časopisima, zbornicima i novinama (Republika, Vijenac, Večernji list, SFeraKon, Biber) i po internetskim portalima. Član je DHK. Živi i radi u Križevcima.

IZ SADRŽAJA: Roman Naše velko spravišče Petra Babića nastao je na temelju pučke kazališne predstave koja je pak nastala po legendi iz 14. stoljeća o mirenju plemenitih kalničkih seljaka Šljivara i varoških Purgera. Jezgra te predstave su slavni 'Križevački štatuti', a predaja kaže da su regule zapisane baš tim povodom tijekom trodnevnog vinskog mirenja, od petka do svete nedjelje. Čin mirenja je valjalo i armirati uz dva pečena vola, dar varošana, i pune bačve domaćeg vina, dar plemenitih seljaka, pa se istodobno još odvija i svadba, konstantno na rubu masovne tuče, sina potkalničkog kaštelana Julčeka, mentalno bitno potkapacitiranog a tjelesno obdarenog, i kćeri varoškog suca, sklone obdarenima. Uz niz zapleta, komičnih, farsičnih i grotesknih scena uronjenih u hektolitre vina, koje pomaže iskrenju karaktera, nepredvidljivostima i napetostima, svi lokalni problemi će konačno i ironično biti riješeni jedne krležijanski pijane noći, na Vidovdan 1914. godine.

OSVRT: Koliko sam puta do sada rekao da u Timbru knjige znaju same odabrati trenutak za čitanje? Eh, nema bolje knjige za doba Martinja nego ova. Naše velko spravišče nas vodi kroz Križevačke statute i pijane zgode nasmijano od uha do uha.

Što su to Križevački statuti, pitate? Priznajem, da ste me to pitali prije ovog čitanja, sigurno bih promijenio temu, baš kao što je učinilo i nekoliko mojih prijatelja. I svi su se počeli smijati kad sam im objasnio da isti nisu povijesni državni dokumenti, nego predstavljaju pravilnike o 'pijankama'. Kako se skuplja 'pajdašija', tko ima glavnu riječ, tko gdje sjedi, tko služi, tko izbacuje, pa i kako se kažnjavaju oni koji prekrše 'pravila igre'... Naše velko spravišče govori o tri dana pijančevanja uoči Vidovdana 1914. i sarajevskog atentata.

Da prebrojim naslove iz Timbra, bilo bi to više od 140 predstavljenih književnih djela u proteklih par godina, od čega 58 % 'domaćica'. No, iako su me brojni duhoviti romani pošteno razveselili tijekom godina, meni se Spravišče čini najzabavnijim ili barem u top 3 najduhovitijih djela koje sam ikada pročitao. Nema te stranice koja mi nije razvalila osmijeh na licu i tko god me je proteklih dana vidio kako hodam, čitam i smijem se, vjerojatno je pomislio da sam skroz otišao 'na kvasinu'.

A kako je to Petar Babić postigao?

Stilski, recept zvuči prejednostavno. Zamislite da vam netko tekstualno opiše sve one groteskne scene iz Matakovićevih Overclockinga, doda Magnus Bunkerove (i Brixijeve, dakako) Alan Fordove, pa postavi u Goscinnijevo i Uderzovo galsko selo Asterixa.

Nije vam dovoljno?

U sve to dodajte Kerempuhov erotski humor, a u 1914. parodirajte hrvatsku povijest i sadašnjicu, političare, korupcije, izbore, međunacionalna podbadanja, dajte Jelačićevim veteranima da svakog pitaju 'di si bio '48.', spominjite 'školu za život', nemojte zaboravit ni Ajduka, prepjevajte Oštrićeve i Cocine Ribare na kajkavski, ubacite brojne refrene starogradskih pjesama, napitnica, narodnjaka, a Osam tamburaša s Petrovaradina pretvorite u Osam bundevaša... Savršeno kaotičan miks koji vodi u čisti urnebes. Prava književna predstava koja me zabavljala na svakoj stranici.

No, ako čitate samo da 'nešto naučite', ni tu vas Babić neće razočarati. U  knjigu je umetnuo 162 fusnote (i dokumentarne fotografije pojedinih lokacija) kojima je odao počast povijesti, običajima i znamenitim ličnostima Križevaca.

Sve su to male pričice i zanimljivosti koje su osim za Prigorce značajne i za Hrvatsku. Ne sjećam se romana iz kojeg sam mogao ili mi je bilo toliko zabavno ponavljati ili učiti povijest. Doista svaki grad može zavidjeti Križevcima na ovakvom načinu očuvanja uspomena i kulturne baštine.

Za žanrovske fanove, Petar je umiješao u djelo i fantastiku i horor i misteriju, a na kraju sve skupa zavrtio u opći vrtlog ludila predvečerja prvog svjetskog rata. Sasvim dovoljno i za ozbiljne recenzente i kritičare. Boris Kuk potpisuje izvrsnu naslovnicu koja sjajno korenspodira sa sadržajem, a ne sumnjam da je svoj utjecaj imala i urednička ruka hit mejkera Krune Lokotara.

Čini li vam se da sam oduševljen? Apsolutno. A istodobno zgranut i ozlojeđen da knjiga nije ušla u finala hrvatskih književnih nagrada.

Da, na kajkavskom je, ima 400 stranica i dodatni rječnik od 240 izraza, ali ovo djelo je moralo biti preporučeno čitateljima i naći odjek u žirijima. Siguran sam da će Naše velko spravišče, korak po korak, postati kultna knjiga, 'must have' za sve ljubitelje domaće satire. 

Osim... Osim ako baš ne volite Matakovića ili Kerempuhov humor. Jer, ako vam groteska i satire nisu po volji, možda ovo ipak nije knjiga za vas.

OCJENA: Ne znam piše li Babić trenutno još štogod, nadam se da da, ali ja bih nakon zadnje stranice ovakvog djela okačio olovku o klin i rekao - to je to, bolje ne može. A zatim se poput Dioklecijana posvetio poljoprivredi. Uobičajeni aplauz mi ovdje nije dovoljan, pa ni trostruki bis. Što se mene tiče ovdje ide 'standing ovation' i apsolutna preporuka za kućnu biblioteku. Interliber je pred vratima, nećete pogriješiti ako i ona uđe u vrećicu.

P.S. Podržite Timbar likeom na Facebooku.